(O avatarima i simulakrumima čoveka, ljubavi, naroda, institucija i država koje su preživele sopstvenu smrt)
Piše: dr Vladan S Bojić, advokat
Da svet više nije ono što jeste, nego ono što se predstavlja da jeste. Najopasnije nije kada čovek umre, ni narod, ni kada institucije poumiru, nije ni država kada umre. Najopasnije je kada svi oni nastave dalje da žive i posle sopstvene smrti.
Najopasnije nije kada umre čovek. Ni kada umre narod. Ni kada umru institucije. Ni kada umre država. Najopasnije je kada nastave da žive posle sopstvene smrti. Tada više nije lako utvrditi šta je živo, a šta samo izgleda da živi. Šta postoji, a šta se samo predstavlja da postoji. Od tog trenutka više ne tragamo za istinom, već za njenim izgledom. Ne susrećemo suštinu, već njenu predstavu. I što je ta predstava ubedljivija, sve je manja potreba da se suština uopšte traži. Nikada nisam razgovarao sa Žanom Bodrijarom. Nikada ga nisam ni mogao sresti. Pa ipak, već godinama razgovaramo, nije to rečima, ni pismima i ne kroz vreme. Razgovaramo kroz jednu istu sumnju. Kroz pitanje koje me prati gotovo čitav život. Da li je ono što vidimo zaista ono što jeste? Ili smo se toliko navikli na predstave da smo prestali da primećujemo njihovu zamenu za stvarnost? Bodrijar je tu pojavu nazvao simulakrumom. Ja sam je godinama prepoznavao na drugom mestu.
U sudnicama, u institucijama sistema, u državi, u ratu, u sukobima, u ljudima. U prijateljstvima. U ljubavi. Što sam duže živeo, sve sam manje bio siguran da je najveća opasnost laž. Laž je još uvek zavisna od istine. Ona zna da istina postoji. Ona pokušava da je sakrije. Postoji nešto mnogo opasnije. Trenutak kada istina više nije ni potrebna. Kada je dovoljna njena predstava. Od tada počinje život simulakruma. I tu počinje moj razgovor s Bodrijarom. Ne o njegovim knjigama. Nego o životu. Jer sam godinama, potpuno nesvesno, ponavljao taksistima:„Vozite me do zgrade na kojoj piše ‘Vrhovni sud’.“ Nikada nisam govorio: „Vozite me do Vrhovnog suda.“Govorio sam: „Do zgrade na kojoj piše.“ I tek mnogo kasnije sam razumeo zašto. Zato što natpis nije institucija. Kao što uniforma nije vojska. Kao što kruna nije kralj. Kao što prsten nije ljubav. Kao što zakletva nije prijateljstvo. Kao što zastava nije narod. Kao što grb nije država. Kao što presuda nije pravda. Postoji trenutak u kome znak počinje da živi nezavisno od onoga što označava. Od tog trenutka pojavljuje se nešto novo. Ne samo simulakrum. Pojavljuje se njegovo lice. Njegov glas. Njegov osmeh. Njegov autoritet. Njegov kostim. Pojavljuje se avatar. Avatar nije suština, već način na koji se odsustvo suštine predstavlja kao njeno prisustvo. On nije sama istina. On je njen najubedljiviji glumac. I zato nije opasan zato što laže. Opasan je zato što postaje uverljiv. Toliko uverljiv da vremenom počinju da mu veruju, pa čak i oni koji su ga stvorili. Tu počinje prava tragedija. Ne tragedija simulakruma. Nego tragedija gubitka suštine. Jer čovek može postati avatar samoga sebe. Ljubav može postati avatar ljubavi. Prijateljstvo — avatar prijateljstva. Narod avatar naroda. Država avatar države. Sud avatar pravde. I svi će izgledati gotovo isto kao nekada. Samo će nestati ono zbog čega su postojali.
Potraga za suštinom
Čovek čitavog života ima potrebu da traži razne stvari. Pravdu. Ljubav. Prijateljstvo. Istinu. Državu. Narod. Na kraju shvati da je sve vreme tražio samo jedno. Suštinu. Sve drugo bili su samo različiti putevi do istog ishodišta. Jer suština nema mnogo imena. Mi joj zadajemo različita ta imena. U sudnici je uvek zovemo pravdom. U ljubavi vernošću i brigom. U prijateljstvu poverenjem. U državi legitimitetom. U narodu identitetom. U čoveku karakterom. Ali sve su to različita lica jedne iste stvarnosti.
Kada nestane suština, ne nestaje odmah i njen izgled. Naprotiv. Tada njen izgled postaje savršeniji nego ikada. Praznina uvek traži raskošnu scenografiju. Što je manje suštine, sve je više dekora. Zato simulakrum nije rođen iz snage. Rođen je iz odsustva. Iz praznog mesta koje je nekada ispunjavala suština. Avatar je prvi koji se pojavljuje da tu prazninu sakrije. On nije lažov. On je naslednik odsustva.On oblači odeždu onoga što više ne postoji. I upravo zato deluje tako uverljivo. Nijedan sud ne počinje kao simulakrum. Nijedna država. Nijedan čovek. Nijedna ljubav. Svaki počinje kao istina. Kao živa suština. Tek kasnije skoro neprimetno, počinje proces zamena. Najpre nestane jedan mali deo. Pa drugi, treći. Niko ne primeti trenutak kada je prešla granice. Jer se suština ne gubi u jednom danu. Ona se troši. Kao kamen pod vodom. Kao rukopis koji godinama dodiruju tuđe ruke. Kao lice koje se neprimetno menja dok ga svakoga dana gledamo u ogledalu. I onda dođe trenutak kada je sve još uvek tu. Ista zgrada. Isti grb. Ista toga. Isti zakon. Isti prsten. Ista zakletva. Isto „volim te“. Samo, više nema onoga zbog čega su svi ti znakovi jednom nastali. Od tog časa — počinje život avatara.
Ne kao prevare, nego kao zamene. To je najteža reč koju sam naučio tokom života. Zamena. Jer se ništa ne ruši. Ništa ne gori. Ništa ne nestaje pred našim očima. Samo se suština tiho povuče. A njeno mesto zauzme nešto što joj je gotovo savršeno slično. Zato je simulakrum toliko opasan. Ne zato što je različit od istine. Nego zato što joj je strašno sličan. Toliko sličan da više ni sami ne znamo šta prepoznajemo. Istinu. Ili njenu besprekornu imitaciju. I možda upravo tu počinje najveća i najuzvišenija čovekova odgovornost. Ne da neprestano sudi drugima, nego da neprestano jdenostavno pita sebe: Da li još uvek živim svoju suštinu? Ili već dugo živim samo njen avatar.
Kada kostim postane koža
Postoji trenutak koji niko ne primeti, jer se ne čuje. Ne vidi se ništa. Ne ostavlja trag u kalendaru a upravo tada počinje najveća promena. Ne onda kada se čovek preruši. Nego kada zaboravi da je obučen. Svako od nas u životu nosi kostime. Kostim sudije. Kostim advokata. Kostim profesora. Kostim političara. Kostim oca. Kostim supruga. Kostim prijatelja. To nije tragedija. Bez uloga ne bismo mogli da živimo. Tragedija počinje mnogo kasnije. Onoga časa kada kostim prestane da bude odeća. I postane koža. Kada čovek više ne ume da razlikuje sebe od uloge koju igra. Tada više ne govori on. Govori njegov avatar. I što duže govori, sve više liči na sebe. A sve manje jeste on. To nije samo sudbina pojedinca. To je sudbina čitavih institucija. Institucija nastaje da bi čuvala jednu vrednost. Sud pravdu. Škola znanje. Crkva veru. Država opšte dobro. Kada god zaboravi vrednost zbog koje je nastala, institucija ne nestaje. Ona nastavlja da radi, još urednije, još organizovanije, još svečanije. Samo više ne služi onome zbog čega je osnovana. Od toga časa institucija počinje da čuva samu sebe. Kao drvo koje je zaboravilo da rađa plodove, a nastavilo da pravi sve više lišća. Svi se dive krošnji. Niko ne pita gde su plodovi. Tako i čovek. Počinje da brine o izgledu poštenja više nego o poštenju. O izgledu ljubavi više nego o ljubavi. O izgledu časti više nego o časti, izgledu mudrosti više nego o mudrosti. Polako postaje kolekcionar sopstvenih odraza. Svaki je lepši i uglađeniji. Svaki je prihvatljiviji. Samo je svaki korak dalje od njega samog. Tada shvatamo nešto što je bolno. Avatar nije maska koju stavljamo pred druge. Najpre je stavljamo pred sebe. Onoga dana kada poverujemo sopstvenom avataru, više nam nije potreban niko da nas obmane. Obmanu smo prihvatili kao identitet. — najtiša pobeda simulakruma. Ne kada prevari svet, nego onda kada prevari onoga ko ga je stvorio. I zato je potraga za suštinom najteži čovekov posao. Ona nije traganje za nečim što je daleko, nego povratak onom što je bilo najbliže. Povratak samome sebi. Jer suština nikada nije ni odlazila. Samo smo mi, opčinjeni sopstvenim predstavama, prestali da je prepoznajemo. I možda je zato najveća hrabrost u životu skinuti kostim onda kada nam svi govore da nam savršeno stoji. Jer postoji jedno pitanje od kojeg čovek ne može pobeći. Ne pitaju ga drugi, već tišina, kada ostaneš sam, bez funkcije, bez titule, bez aplauza, bez publike, bez uniforme, bez potvrda, bez imena koja su ti drugi dali, ko ostaje?Ako na to nemamo odgovor, onda smo negovali avatar, a zapostavljali čoveka. I tu, počinje onaj tihi, dugi i često bolan povratak koji nema nikakve veze sa slavom, uspehom ili porazom. Ima veze samo s jednom rečju koja je potreba. Sa suštinom.
Obesmišljavanje suštine
Najveće pobede ne postižu se silom. Najveće pobede postižu se onda kada protivnik više ne vidi razlog da se bori. ako i simulakrum ne počinje tako što čoveku kaže: „Ovo nije istina.“To bi bilo suviše grubo. Suviše očigledno. Istina bi se pobunila. Ne. On šapuće nešto mnogo opasnije. „Kakve veze ima istina?“ I tog trenutka počinje raspad. Ne ruši se istina, nego potreba za njom. Isto čini i sa ljubavlju. Ne ubeđuje nas da ljubav ne postoji, samo nas polako nauči da je dovoljan tek njen izgled. Da je dovoljna fotografija. Dovoljna je poruka. Dovoljan je osmeh za druge. Dovoljan prsten. Dovoljna je godišnjica. Dovoljno je da izgleda kao ljubav. A onda jednoga dana shvatimo da smo godinama negovali njenu predstavu, dok je sama ljubav tiho otišla. Isto se dešava s prijateljstvom. Prijatelj više nije onaj kome možeš poveriti svoju tišinu. Postaje onaj s kojim možeš podeliti svoju sliku. Isto se dešava sa čašću. Čast više nije ono što čovek nosi kada ga niko ne gleda. Postaje ono što drugi govore o njemu. Isto se dešava je s ponosom. Isto je s narodom. Isto je s državom. Isto je s pravdom. Ništa se ne uništava, sve se samo polako — obesmišljava. Kao stara crkva u koju još dolaze ljudi, ali više niko ne dolazi zbog vere. Kao biblioteka puna knjiga koje niko ne otvara. Kao sudnica u kojoj se još uvek izriču presude, a sve je manje pravde. Kao porodica koja se još okuplja za istim stolom, a više niko nikoga ne sluša. Simulakrum ne uništava hram. On iz njega iseli Boga. Zgrada ostaje. Zvona zvone. Sveće gore. Samo je nestalo ono zbog čega je hram podignut. I to je njegova najveća pobeda. Nijee zato što je pobedio istinu, nego zato što je istinu učinio suvišnom. Čovek koji više ne oseća potrebu za istinom neće je ni tražiti.
Čovek koji više ne oseća potrebu za pravdom zadovoljiće se presudom. Čovek koji više ne oseća potrebu za ljubavlju zadovoljiće se njenim izgledom a onaj koji više ne oseća potrebu za prijateljstvom zadovoljiće se društvom, kao što onaj koji više ne oseća potrebu za slobodom zadovoljiće se njenim imenom. I tu počinje najveća tragedija. Ne zato što smo prevareni, nego prestali da čeznemo. Jer čovek ne živi od onoga što poseduje, već od onoga za čim čezne. A kada mu oduzmete čežnju za istinom, oduzeli ste mu put do svake druge vrednosti. Onda sve postaje sredstvo. Čovek postaje sredstvo i ljubav postaje sredstvo. Prijateljstvo postaje sredstvo. Država postaje sredstvo. Znanje postaje sredstvo. Čak i sopstveno dete može postati sredstvo za ispunjenje neostvarenih ambicija. I tada više ništa nije svrha.
„The simulacrum is never what hides the truth, it is the truth that hides the fact that there is none.“ Njen smisao nije da istina ne postoji, već da se pozivanjem na istinu ponekad prikriva da je izgubljena veza sa stvarnošću. Nije opasno kada institucija pogreši. Najopasnije je kada neprestano govori u ime prava, dok je izgubila njegovu suštinu. „It is no longer a question of imitation… It is a question of substituting the signs of the real for the real.“(„Više nije reč o imitaciji… Reč je o zameni stvarnosti njenim znacima.“) To je gotovo isto što mi se spontano omakne: „Vozi me do zgrade na kojoj piše „Sud.“
Sve je samo stepenica ka nečem sledećem. Kao da život neprestano govori: „Daj mi još ovo, pa ću biti miran.“ A kada dobije to, odmah zatraži nešto drugo. I tako do kraja. Bez mira. Bez kraja. Bez suštine. Tada čovek počinje da živi okružen stvarima koje može da dodirne, a gubi ono jedino što nikada nije mogao da drži u ruci. Istinu. Ljubav. Poverenje. Dostojanstvo. Slobodu. Smisao. I možda je samo zato najveći otpor simulakrumu mnogo jednostavniji nego što mislimo. Ne počinje rušenjem institucija. nikakvom revolucijama, buukom, galamama, već teškim pitanjem kojim čovek sebe pita: Da li ovo što sada živim ima suštinu, ili sam se zaustavio tek na njenom izgledu?
Potreba za suštinom
Čovek ne gubi suštinu kad izgubi istinu, nego kada prestane da oseća potrebu za njom. To je najveće umeće simulakruma, ne uništava istinu, čini je nepotrebnom. Ne kaže nam:„Ne postoji ljubav.“ Samo nas nauči da bez nje možemo. Ne govori:„Pravda je laž.“ Samo šapne:„Pravda je suviše spora. Uzmi što ti je korisno.“Ne kaže: „Dostojanstvo nema vrednost.“ A pita: „Šta ćeš dobiti ako ostaneš dostojanstven?“ Ne govori:„Čast je umrla.“ Samo se nasmeši i kaže:„To je bilo nekada.“ Tako počinje veliko odvikavanje čoveka od samoga sebe. Ne od stvari. Od potrebe za vrednostima. I to je najdublja pobeda avatara. Ne onda kada navuče novo lice, negoo kada u nama ugasi potrebu. Jer čovek živi od svojih potreba. Ne od fizioloških. Njih dele i životinje. Čovek živi od potrebe za smislom, za istinom, za lepotom, za ljubavlju, za pravdom. Od potrebe za dobrotom. Simulakrum to zna. Zato ne napada vrednosti. Napada potrebu za njima. Jer vrednost bez čoveka koji je traži postaje pust spomenik. Istina može postojati. Ali ako niko više ne oseća potrebu da je pronađe, ona je već poražena. Ljubav može postojati. Ali ako nam je dovoljan samo njen prizor, njena fotografija, njena javna predstava, onda smo izgubili sposobnost da je živimo. Pravda može postojati, ali ako nam je dovoljna procedura, a više ne pitamo da li je čovek zaista dobio pravdu, onda smo prihvatili njen avatar. Tako se ne menja svet. Tako se menja čovek. Iznutra. Neprimetno. Jednoga dana čovek se probudi i shvati da ga više ništa ne boli. Ne zato što je našao mir. Nego zato što je prestao da oseća. Prestao je da žudi, da čezne, da postavlja pitanja. I baš tada simulakrum može da odahne. Jer je ostvario svoj najveći cilj. Nije osvojio čoveka. Čovek mu se sam prilagodio. Njegove želje postale su naše želje i njegovi strahovi su naši . Njegova merila postala su naša merila i njegovi ciljevi naši ciljevi. I tada više nije potrebno nasilje, jer čovek nastavlja put koji nije izabrao. I zato je najveća tragedija našeg doba što čovek sve ređe gubi slobodu spolja. Sve češće je predaje iznutra. Odriče se sopstvene potrebe za suštinom u zamenu za udobnost privida. Tiha trgovina. Bez potpisa i svedoka i presude. Samo jednoga dana više ne znamo šta smo izgubili, jer smo izgubili i sećanje da nam je to nekada bilo potrebno. Najveći trijumf simulakruma nije što je sakrio suštinu već jedino zato što je u čoveku ugasio potrebu da je ponovo traži.
Metodologija simulakruma
Simulakrum ne deluje silom. On deluje metodom. Njegova najveća snaga nije moć. Njegova najveća snaga je — strpljenje. Jer zna da čovek retko napušta suštinu u jednom danu i nikada ne napada, već je okružuje. Prvo relativizuje. Istina? „Zavisi kako se gleda.“ Pravda? „Svako ima svoju pravdu.“ Ljubav? „Svako drugačije voli.“ Prijateljstvo? „Sve je interes.“ Čast? „To su staromodne reči.“ Dostojanstvo? „Od toga se ne živi.“Nijedna vrednost nije porečena. Samo je svaka postala uslovna. Od tog trenutka čovek više nema čvrsto tlo. Stoji na pesku. Sve može biti i ništa ne mora biti, a kada sve postane moguće, ništa više nije sigurno i tada počinje drugi korak: Obesmišljavanje. Jer ono što je već relativizovano više nema snagu da se brani. Istina postaje mišljenje a pravda procedura. Ljubav postaje emocija a prijateljstvo korist, a čovek tek funkcija.
I sve što je izgubilo svoje središte nastavlja da postoji tek po navici, a simulakrum ni tu ne staje. To nije njegov konačni cilj. Njegov poslednji korak je najtiši. Izvlačenje suštine. Ne njeno uništenje. Jer suština se teško uništava, nego se jednostavno izvuče. Kao što se iz stabla izvuče sok, drvo još stoji, lišće je zeleno, krošnja je još široka, ali više nema života koji ga iznutra nosi. Tako je i s čovekom i institucijom i s državom i s ljubavlju i s pravdom. Spoljašnji oblik ostaje. Unutrašnji smisao je isceđen. I tu se pojavljuje avatar, ne da sakrije laž, nego da popuni prazninu koja je ostala posle odlaska suštine. Avatar nije početak procesa. On je njegov završni čin.
On je lice sveta iz kojeg je suština već izvučena. Zato nas ne poziva da laž prihvatimo kao istinu, nego nas poziva na nešto mnogo opasnije: da prestanemo da primećujemo razliku. Kada čovek više ne oseća razliku između suštine i njene predstave, proces je završen. Ne zato što je izgubio istinu, nego zato što je izgubio meru po kojoj bi istinu uopšte prepoznao. I možda je baš tu, u toj gotovo nevidljivoj tački, skrivena najveća opasnost našeg doba. Ne živimo okruženi lažima. Živimo okruženi predstavama koje su dovoljno slične istini da nas polako odvikavaju od potrebe da je razlikujemo.
dr Vladan S. Bojić: Kada arbitrarnost zameni slobodno sudijsko uverenje — odgovornost je u bekstvu
Gordo postoje nepokolebljivo formulisana pripremljena tri zakona simulakruma: Relativizuj: oduzmi vrednosti njenu izvesnost. Obesmisli: oduzmi vrednosti njenu unutrašnju svrhu. Izvuci suštinu: ostavi oblik da živi bez onog što ga je stvorilo.
Robija bez zidova
Postoje zatvori koje čovek prepoznaje. Imaju zidove. Kapije. Stražare. Katance. Čovek zna da je zatvoren. I upravo zato u njemu živi nada. Sve dok čovek zna da je u zatvoru, u njemu postoji mogućnost slobode. Ali postoji i druga robija. Ona nema zidove. Nema katanaca. Nema stražara. U njoj čovek slobodno hoda. Slobodno govori. Slobodno bira.
I zato nikada ne posumnja da je zatvoren. To je najsavršeniji zatvor koji je čovek ikada sagradio. Onaj u kome zatvorenik veruje da je slobodan. Simulakrumu nije potreban ključ. Njemu je potrebno samo da čovek prestane da traži izlaz. Avatar je upravo zato njegov najverniji čuvar. To nije zato što nas primorava, nego jero nas uspavljuje. On nam neprestano govori: „Sve je u redu.“ „Sve funkcioniše.“„Pogledaj kako sve izgleda.“ I čovek počinje da veruje izgledu. Od tog časa prestaje da postavlja pitanja, ne zbog toga što je dobio odgovor, nego zato što je izgubio potrebu da pita. To je prava robija. Robija bez zidova. Bez katanaca. Bez stražara. Bez naredbi.U njoj čovek sam postaje svoj čuvar. Sam sebe ubeđuje da je sve kako treba. Sam sebe ubeđuje da nema razloga za sumnju. Sam sebe ubeđuje da je suština precenjena, a da je dovoljan privid. I tako najveći zatvor postaje nevidljiv. Ipak, svaka robija ima samo jednu slabost. I ova je ima. Ona ne može da preživi razobličavanje. Simulakrum se ne boji istine. On se plaši prepoznavanja. Jer onoga časa kada čovek kaže: „To nije pravda, nego njen avatar.“„To nije ljubav, nego njen avatar.“„To nije prijateljstvo, nego njegov avatar.“ „To nije institucija, nego njen avatar“ nešto počinje da puca. Nisu zidovi, jer ih nikada nije ni bilo. Puca čarolija i privid i moć koja je živela jedino od toga da ostane neprimećena. Zato razobličavanje nije osveta, ni linč, ni hajka. Razobličavanje je najbitniji čin oslobođenja. Ne oslobađa ono simulakrum, već čoveka. Jer tek kada čovek prepozna avatara, ponovo može da poželi suštinu i počinje otpor, ne nasiljem, već prepoznavanjem. Ne rušimo sud jer je izgubio suštinu, vraćamo mu suštinu. Ne rušimo državu, vraćamo joj razlog zašto postoji. Ne rušimo ljubav, skidamo s nje avatar koji je zamenio njeno lice. Ne rušimo čoveka.
Podsećamo ga ko je bio pre nego što je prihvatio svoju ulogu kao svoj identitet. To nije borba protiv sveta. To je borba za svet. To nije borba protiv institucija. To je borba za institucije. To nije borba protiv čoveka. To je borba za čoveka. I zato se razgovori ovi ne završava pesimizmom. Jer ako je simulakrum mogao da relativizuje, ako je mogao da obesmisli, ako je mogao da izvuče, ako je mogao da istera, ako je pokušao da protera suštinu iz čoveka, iz ljubavi, pravde, iz naroda, iz države,onda postoji i obrnut put. Suština se ne vraća silom. Ona se vraća onda kada je čovek ponovo pozove. I zato poslednja izgovorena reč razgovora neće biti „simulakrum“, ona mora biti suština. Simulakrum pobeđuje samo dok je neprepoznat. Onoga časa kada mu čovek skine avatar, ljušti se njegova obrazina, otpada mu krinka varke, i počinje povratak suštine.
Poslednji razgovor
Prijatelju, nikada se nismo sreli. Nikada nismo razgovarali. A ipak smo, svaki na svoj način, godinama gledali istu pojavu. Vi ste je prepoznali u znakovima, medijima, u potrošačkom društvu, u svetu koji je stvarnost zamenio njenim predstavama. Nazvali ste je simulakrumom. Pokazali ste kako kopija može da nadživi original i kako čovek postepeno prestaje da razlikuje stvarnost od njene slike. Četiri faze simulakruma nisu samo opis nastanka privida već su istorija tihog udaljavanja od stvarnosti. U prvoj, znak još odražava stvarnost. U drugoj, počinje da je iskrivljuje. U trećoj, prikriva njeno odsustvo. U četvrtoj, više nema nikakve veze sa njom. Postaje samodovoljan svet. Tu ste zastali, a ja posle mnogo godina među ljudima, u sudnicama, institucijama i životu, poželeo da napravim još jedan korak. Učinilo mi se da simulakrum nikada ne dolazi sam, jer traži lice i glas i telo. Traži onoga ko će ga učiniti uverljivim. Zato sam to lice nazvao avatarom. Avatar je simulakrum koji je dobio telo, njegov pojavni oblik i najvidljivija pobeda. Ali ni tu se priča ne završava. Jer sam vremenom shvatio da cilj simulakruma nije samo da zameni stvarnost, njegov konačni cilj je dublji, da relativizuje vrednosti i da je obesmisli iz nje izvuče suštinu, i istera. Da je protera iz čoveka, iz ljubavi, iz pravde, države, naroda, iz institucija i to ne da bi ih uništio, nego da bi njihovi oblici nastavili da žive bez nje. Tada čovek više ne živi među lažima, živi među odličnim imitacijama istine i zato ih tako teško prepoznaje. Tu smo se sreli, vi ste opisali put simulakruma a ja pokušao da opišem njegovo delovanje na čoveka. I verujem da nijedan od tih puteva nije dovoljan bez onog drugog. Jer svaka velika filozofija, ako ostane tek opis sveta, rizikuje da postane još jedan posmatrač. Čovek ne može večno biti samo posmatrač, nego mora jednoga dana da odluči, ne o tome da li će srušiti svet, već o tome da li će razobličiti privid. Jer simulakrum nije najjači onda kada je svuda, već kada ostane — neprepoznat. Zato je prvi čin slobode prepoznavanje. Onoga časa kada avatar izgubi masku, počinje da se vraća ono što nikada nije smelo biti proterano. Suština. I ako ovi razgovori imaju ijednu nadu, ona nije u pobedi nad simulakrumom, već u veri da čovek još uvek ima snage da prepozna razliku privida od suštine. Sve dok razliku prepoznaje, vidi, razume, put nazad nije izgubljen.
Dugo smo razgovarali. Duže nego što to vreme ume da izmeri. Ponekad smo se razumeli bez reči a ponekad razilazili da bismo se kasnije ponovo sreli. Zajedno smo prolazili kroz privide, znakove, simulakrume i avatare. Tražili smo gde počinje njihova moć i gde prestaje čovekova sloboda. A sada, na kraju, čini mi se da smo obojica došli na isto mesto i to nije mesto na kome smo izgubili istinu, nego na kome smo izgubili suštinu. I tu smo se ponovo sreli. Tu, gde smo je jednom ispustili iz ruku. Tu, gde je neprimetno počela da se udaljava od nas, gde su je izvlačili, isterivali i proterivali iz naših reči, naših zakona, naših ljubavi, naših institucija, i naših država i, najzad, iz nas samih. Možda je i najvažnije što smo na kraju razgovora nismo pronašli novu teoriju. već ono što nikada nije smelo biti izgubljeno — suštinu. I ako smo je već ponovo prepoznali, nemojmo je više ostavljati samu. Čuvajmo je. Brinimo o njoj. Pazimo je. Kao što se čuva plamen koji može da ugasi i najmanji vetar, kao što se čuva reč data bez svedoka, kao što se čuva poverenje koje se teško stiče, a lako gubi.
Nosimo je sa sobom, ali ne kao zastavu koju ćemo pokazivati drugima, već kao tihi unutrašnji kompas koji će nas vraćati sebi kad god zalutamo. Ne dajmo je nijednoj ideologiji. Nijednoj vlasti. Nijednoj instituciji, ni strahu. Nijednoj koristi. Jer onoga časa kada suštinu predamo za bilo šta drugo, dobili smo privid, a izgubili smo sebe. I zato, ako bih posle svega morao da sve sažmem u jednu misao, ona bi bila jednostavna: Simulakrum nije najveća opasnost zato što ume da stvori privid, nego kada nas navede da zaboravimo da je suština vredna svakog traženja i svakog čuvanja. A čovek ostaje čovek samo dok ume da je prepozna, da joj se vrati i da je, kada je pronađe, više nikada ne pusti iz svojih ruku. Dobro smo razgovorali, ne jer smo sve razumeli, nismo, nego jer smo, tražeći smisao, ponovo pronašli mesto na kome suština još uvek čeka čoveka. I tu, na tom mestu, rastajemo se bez oproštaja. Jer od suštine se više ne odlazi. Njoj se, konačno — ostaje.
