Došlo neko takvo vrijeme da se obični vjernici raduju i kada se poglavari sretnu bez sasluživanja.
Piše: Aleksandar Živković
Vijest izgleda sasvim protokolarno iako govori o bezmalo istorijskom susretu. 21. jula ove godine jerusalimski patrijarh Teofilo III posjetio je na Fanaru patrijarha carigradskog i vaseljenskog Vartolomeja.Bio je to njihov prvi susret od raskola u pravoslavlju izazvanog proglašenjem „autokefalnosti Pravoslavne crkve Ukrajine“ od strane Carigrada.
Pravoslavna, Bože me prosti, blogosfera odmah se bacila na analizu ove kratke vijesti. Neki su govorili o trijumfu jedinstva Crkve, neki o trijumfu vaseljenskog nad jerusalimskim tronom, koji se, navodno, odrekao „amanskog formata“ (okupljanje većine Pomjesnih crkava koje ne priznaju PCU…). Gotovo niko nije pomenuo da je susret protekao bez liturgijskog sasluživanja. To je postalo samorazumljivo u našem vremenu – „pune“ se diptisi a izbjegava evharistija.
Aleksandar Živković: Dalje produbljivanje raskola Carigrada i Moskve na Pedesetnicu
Upravo ta činjenica – da nedostatak liturgijskog opštenja više rijetko kome upada u oči – govori više od svega o dubini geopolitičkog izazova pred Pravoslavljem. Taj izazov doveo je do raskola koji je objelodanio, ako ćemo stvari da posmatramo otačkim očima, i „zmije u njedrima“ (jeresi) u samorazumijevanju pojedinih patrijaršija. Zato će raskol teško biti prevladan ljudskim silama i diplomatskim susretima.
Ipak, i tako falični, ovi susreti ostavljaju neko zrnce nade. Očigledno pokušavaju da se vaspostave survani mostovi. Nekako u isto vrijeme, šef Odjeljenja spoljašnjih crkvenih veza Moskovske patrijaršije, mitropolit volokolamski Antonije posjetio je Kipar i sastao se sa nekoliko tamošnjih arhijereja, istina, poznatih po protivljenju jednostrano proglašene autokefalnosti „PCU“. Bugarski patrijarh Danilo, koji se u međuvremenu sastajao i sasluživao sa patrijarhom Vartolomejem, uputio je ovih dana poziv ukrajinskim sudovima da odustanu od gonjenja i prijetnje „pravosudnog“ ukidanja kanonske Ukrajinske pravoslovne crkve.
Treba primjetiti da dok se stari kanali komunikacije vaspostavljaju, neki crkveni, u doslovnom smislu riječi, frontovi se produbljuju. Od Baltika do Moldavije. Geopolitika, u crkvenom kontekstu, možda i nije jeres, ali svakako je strast i iskušenje pojedinih crkvenih poglavara. Naše je da se kao vjernici molimo da ne upadnemo u tu napast.
