Piše: Elis Bektaš
Sve do početka sedamnaestog vijeka, japanska je vještina mačevanja bila veoma kruta i komplikovana, teška za učenje i nezgrapna za primjenu, prevashodno uslijed kanonskih i skoro tabuiziranih pravila koja su više uvažavala potrebu za očuvanjem tradicije, nego potrebu vojnika na bojnom polju. Da se na povijesnoj sceni nije pojavio Mijamoto Musaši, koji je sa ove vještine strgnuo nepotrebne i sputavajuće okove, malo je vjerovatno da bi ona i danas bila predmetom fascinacije i udivljenja. Pripovijest veli da je Musaši, u šikari se skrivajući od potjere, promatrao neku staricu kako bere lišće za čaj. Lakoća njenih pokreta, među kojima nijedan nije nedostajao niti bio suvišan, Musašiju je, po vlastitom priznanju, bila jedna od najvećih lekcija iz mačevanja što ju je ikada primio.
Musaši se sa prezirom odnosio spram besmislenih pravila, koja su gušila vještinu i prijetila da je pretvore u alatku porobljavanja, umjesto oslobađanja duše. Perčin nije nosio, ritualno samoubistvo nazivao je glupošću, a nije se libio ni istovremeno potegnuti oba mača u borbi, što je dotad bilo nezamislivo. Svoj posljednji veliki duel, nakon kog je postao instruktor mačevanja na šogunovom dvoru, dobio je drvenim mačem, izdeljanim od običnog vesla. Boreći se protiv besmislene tradicije drevnog Japana, upravo je Mijamoto dobrim dijelom zaslužan za divljenje što ga mnogi danas osjećaju spram duha te ostrvske zemlje.
Nema ovo kratko podsjećanje funkciju pozivanja na nekakvu revolucionarnu djelatnost, no Musašijev nas pristup mačevanju može podučiti ponečem i u stvarima životnijim i svakodnevnijim nego što je jedna egzotična borilačka vještina. Na primjer, u odnosu spram jezika. Često se i na mnogim mjestima govori o tom neuralgičnom pitanju naše sadašnjice, no to je jedna od onih tema koje pozivaju na neprekidno bavljenje njima. Ne samo iz ugla stručnjaka, već i iz onog važnijeg, ugla govornikovog. Riječ stručnjaka, naime, valja uvažavati, no oni katkad znaju zbuniti običnog čovjeka, kojem je jezik, jer je ugrađen u samu strukturu njegovog bića, važniji no što i sam sluti. Povrh toga, stručnjaci katkad znaju iznevjeriti struku ašikovanjem sa tradicijom, ideologijom, pa čak i sa dnevnom politikom.
Većina današnjih diskusija i govorenja o jeziku započinju njegovim imenom. A upravo je to ono što valja sa prezirom odbaciti, baš kao što je Musaši odbacio sepuku, ritualno rezanje vlastitog stomaka. Svaka rasprava o imenu, odnosno imenima južnoslovenskog policentričnog jezičkog sistema mora početi i dovršiti jednom jedinom tvrdnjom – taj jezik nosi to-i-to ime jer ga tako nazivaju njegovi korisnici. I tačka. Pa i točka. Svako ustrajavanje na preispitivanju utemeljenosti tog imena u sebi, i to nevješto, skriva jednu malignu intenciju, koja obično dovrši sa nečim oštrijim od jezika – sa sječivom poput vakizašija.
U svakom nastojanju da se dokaže kako jedna nominacija jezika primageniturnija i punopravnija od druge, šćućurila se karikatura onog kolonizatorskog duha, koji je ostrvima dalekih okeana davao evropeizirana imena, jer je jezik njihovih stanovnika smatrao tek barbarskim ćeretanjem. Takvo je postupanje imalo prođu, jer je iza njega stajala superiorna ratna tehnika. Međutim, oni koji danas insistiraju na nametanju imena jezika drugome nisu tehnički superiorni kolonizatori, baš kao što ni oni koji bi da jezik zovu nekim drugim imenom nisu tehnički inferiorno mikronežansko pleme.
No, ne dolazi opasnost po jezik samo od onih koji bi da mu oduzmu ime. Štaviše, takve su prijetnje čak i slabije od onih unutrašnjih, koje smo često skloni prenebregnuti, doživljavajući ih kao sitnice ili, u najgorem slučaju, kao razumljive i bezopasne devijacije. Te unutrašnje prijetnje nisu dovoljno snažne da jezik ubiju, ali mogu da ga obogalje i učine entropičnim. A tamo gdje jezik bude obogaljen i entropičan, takvi će biti i ljudi, jer je jezik njihova supstanca, a možda čak i substantia completa.
Dvjema opasnostima valja posvetiti naročitu pažnju. Prva je ona koja je proteklih par decenija što otvoreno što prikriveno njegovana i protežirana iz određenih jezikoslovnih krugova, koji su sebi dopustili kontaminaciju politikom i ideologijom preko granice pristojnosti. To je naivno vjerovanje da će bosanski jezik biti oruđe bosnizacije a srpski jezik oruđe srbizacije i da će jednoga dana oni koji jezik nazivaju drugim imenima shvatiti svoje zablude i vratiti se korijenima. Najviše što se može i smije očekivati od tog jezika, ma pod kojim imenom da se javlja, jeste da bude živ, prilagođen sadašnjici i okrenut ka sutrašnjici, te da razvija svoju sposobnost za iskazivanje misli, umjesto da je redukuje. Srećom, i među govornicima bosanskog i srpskog postoji dovoljno umnih glava koje shvaćaju naprijed izrečeno, a bilo bi lijepo kada bi se takve umne glave počele u nešto većem broju javljati i među govornicima crnogorskog.
U svakom slučaju, umjesto da se u jezik ulaže vječni strah od ugroženosti ili očekivanje da će se on nametnuti i onima koji ga ne žele za vlastiti, mudrije je u njega uložiti radost, znatiželju i spremnost da se njime prati svijet koji je iz dana u dan sve veći i sve složeniji. Jezik koji robuje tradiciji nužno će ostati na repu vremena. Jezička tradicija jeste bitna kao orijentir i kao svjetionik koji govornika hrabri kada zaluta, ali kada joj se povjeri uloga gospodara ona zna pokazati svoju zločestu, robovlasničku ćud.
Upravo je ta boljka, navada jezičkih tradicionalista i kanonizatora, druga velika prijetnja koja iznutra kidiše na jezik. Takvi pred govornike jezika postavljaju norme i pravila, ne kao korisne upute već kao Geslerov šešir. Povijesnim i ideološkim razlozima uslovljena redukcija jeziku neće donijeti ništa dobro, ona mu samo može oduzeti sposobnost da precizno označava bujajuću stvarnost. Takvi imperativi, koji bi da jezik zakoče u jednom istorijskom trenutku ili, još gore, da ga vrate u neki od pređašnjih trenutaka povijesti, čine jezik nepodesnim za jedan odista bitan imperativ. Onaj koji zahtijeva dinamičnost i otvorenost spram svijeta.
Ukoliko jezikoslovci i njihovi emisari na terenu – lektori i korektori – odnos između dijalektalnih varijeteta budu doživljavali kao borbu u kojoj na životu može ostati samo jedan, valja im znati da će iz te borbe sam jezik izaći sa, ako ne smrtonosnim, a ono zasigurno nakaznim ožiljcima. Jezička administracija, da ne kažemo birokratija – lingvisti, lektori i korektori – ne smiju se ponašati poput fariseja, kojima je obožavanje propisa otupilo vjeru. Oni bi valjalo da budu narednici koji jezik, tu vojsku na vječitom maršu, održavaju u poretku i dižu mu moral. Ali ne smiju činiti ono što, nažalost, počesto čine – posegnuti za drilovanjem koje će samome sebi postati svrha i zamagliti cilj marša. Pogotovo se lingvisti ne bi smjeli upuštati u pokušaje da propišu ime jezika, jer je ono prevashodno političko i istorijsko, a ne unutarjezičko pitanje. Dakle, barem u današnje vrijeme, pitanje slobode, prava i izbora. Uostalom, ni agronomi nisu pozvani da kukuruzu nameću ime.
Za razumijevanje toga dobro će nam poslužiti dijalog u preludiju posljednjeg Musašijevog duela. Kada je izašao iz čamca na Funađimu i stupio pred Sasakija Kođiroa, protivnik ga je upitao gdje mu je mač kojim se misli boriti. Držeći komad drvenog vesla u ruci, Mijamoto mu je odgovorio da je oružje tu. Kođiro je potom isukao svoj neobično dugački mač i odbacio korice na žalo, na šta mu je Musaši kazao da nema svrhe boriti se jer je duel već odlučen. Kođiro je zahtijevao objašnjenje, pa mu čuveni mačevalac kaza da je, odbacujući korice, odbacio i vlastiti život.
Ne shvatajući šta mu protivnik govori, Kođiro je ušao u borbu iz koje je iznijet smrskane lobanje. A pouka je bila bolno jednostavna – nekom su korice nužne kao i sam mač, a neko može i sa drvenim veslom.
