Žurnal.me nastavlja feljtonsko objavljivanje studije „Procesi razvoja etničkog samosaznanja u Srbiji i Bosni u XII–XIV vijeku“, jednog od najznačajnijih radova sovjetskog istoričara Evgenija Pavloviča Naumova (1932–1990), dugogodišnjeg saradnika Instituta za slavistiku Akademije nauka SSSR-a u Moskvi. Naumov je bio među najuglednijim istraživačima srednjovjekovne istorije Južnih Slovena, a njegovi radovi o Srbiji, Bosni, etničkim procesima i društvenom razvoju Balkana i danas predstavljaju neizostavnu literaturu u naučnim raspravama. Studija koju donosimo, prvi put objavljena 1989. godine, predstavlja pokušaj da se na osnovu srednjovjekovnih izvora rekonstruišu oblici etničkog samosaznanja stanovništva Srbije i Bosne u razdoblju od XII do XIV vijeka. Bez obzira na protek vremena i kasniji razvoj istoriografije, riječ je o djelu koje i dalje zaslužuje pažljivo čitanje, kako zbog bogatstva analizirane izvorne građe, tako i zbog metodoloških pitanja koja ostaju aktuelna i u savremenim naučnim raspravama.
Istovremeno, drugi dio vlaškog stanovništva – naročito oni koji su se tek nedavno našli u granicama srpske države – i dalje je u percepciji svojih susjeda ostajao „tuđinski“ element, označavan kao „čuži“ ili „strani“, iako su u pojedinim slučajevima već mogli biti posmatrani kao „Srbi“ u državno-pravnom smislu, odnosno kao podanici srpskog vladara. Ovaj dvojni status posebno dolazi do izražaja u suprotstavljanju „unutrašnjih“ Vlaha stanovnicima primorskih gradova — Dubrovnika, Splita i drugih dalmatinskih centara — koji nisu ulazili u sastav države Nemanjića.
Ubrzani socijalno-ekonomski razvoj Srbije i Bosne, koji se intenzivira od kraja XII vijeka, sve je snažnije uticao na konzervativni način života i običaje lokalnog stanovništva, zahvatajući čak i teško pristupačne planinske krajeve (uključujući i vlaške zajednice). Razvoj unutrašnje i spoljne trgovine, kao i vidljiv napredak starih i nastanak novih urbanih središta, sve više su uključivali stanovništvo različitih oblasti u mrežu društvenih i ekonomskih veza koje su povezivale etničke zajednice i podsticale jačanje osjećaja pripadnosti širim etnosocijalnim cjelinama, nasuprot ranijim uskolokalnim identifikacijama vezanim za pojedinačne „zemlje“ ili oblasti.
Širenje pismenosti na narodnom (slovenskom) jeziku takođe je, bez sumnje, doprinosilo zbližavanju, pa i postepenom stapanju ranije postojećih etničkih grupa i etnosa. Ipak, procesi konsolidacije većih etničkih zajednica (narodnosti) bili su složeni i protivrječni.
O neujednačenosti procesa formiranja i razvoja etničkog samosaznanja može se, u izvjesnoj mjeri, suditi i na osnovu izvora koji se odnose na istoriju Bosne. Kako se ističe u jugoslovenskoj istoriografiji, već od kraja XI vijeka, uporedo sa jačanjem samostalnosti Bosne, javlja se i posebno „etničko jezgro“ (različito od „srpskog jezgra“), koje se tokom XIII–XIV vijeka postepeno učvršćuje (7, str. 43). Izdvajanje Bosne iz šireg srpskog prostora, na koje ukazuju i vizantijski pisci (Jovan Kinam i Mihailo Anhijalski), vjerovatno je bilo povezano sa jačanjem lokalnog patriotizma i postepenim razvojem bosanske etnosocijalne zajednice.
Od razdoblja učvršćivanja samostalne bosanske države za vrijeme bana Kulina, nažalost, nisu sačuvana izvorna svjedočanstva (ni domaćeg ni stranog porijekla) koja bi se odnosila na etnonime što ih je tadašnje stanovništvo Bosne koristilo. Tako, na primjer, Kulin u svom ugovoru s Dubrovnikom (1189) pominjući „Dubrovčane“, o sopstvenim podanicima govori isključivo u opštim terminima — kao o „ljudima svoje zemlje“ i „svoga vladanja“ (30, str. 5–6).
Pri ocjeni ovih podataka valja imati u vidu njihovu izvjesnu srodnost sa ranije navedenim srpskim svjedočanstvima (prije svega u pogledu nejasnoće etničkog značenja naziva za podanike dinastije Nemanjića), ali i uočljive razlike u samom toku etničkih procesa na području Bosne u odnosu na razvoj u srpskoj državi.
Feljton: „Procesi razvoja etničkog samosaznanja u Srbiji i Bosni u XII–XIV vijeku“ (Prvi dio)
Riječ je, u ovom slučaju, o većoj homogenosti stanovništva bosanske države, budući da je ona za vrijeme bana Kulina, a potom i za vladavine bana Mateja Ninoslava (oko 1232–1250), obuhvatala pretežno unutrašnje oblasti zapadnog dijela Balkanskog poluostrva, odnosno uglavnom središnje krajeve današnje Bosne (izuzev pojedinih područja na njenim sjeveroistočnim i jugozapadnim rubovima) (3, str. 64). Na tom prostoru, kako se može zaključiti, slovenski etnički element imao je izrazitu prevagu, dok su neslovenske grupe (poput Vlaha, a kasnije i Sasa — njemačkih kolonista) bile relativno malobrojne.
S druge strane, nastojanja ugarske krune, papske kurije i visokog katoličkog klira da uspostave čvrstu kontrolu nad Bosnom i suzbiju djelovanje lokalnih „jeretika“ (bogumila), koji su već stvorili samostalnu „bosansku crkvu“, mogla su podsticati učvršćivanje tradicionalnih predstava o zajedničkoj „slovenskoj“ ili „srpskoj“ pripadnosti stanovništva — zasnovanoj na jedinstvu porijekla, jezika, običaja i političkih tradicija. Istovremeno, dugotrajno suprotstavljanje države bana Kulina i njegovih nasljednika ugarskom kraljevstvu (u zajednici sa Hrvatskom) vjerovatno je doprinosilo jasnijem razgraničenju stanovništva Bosne od njihovih zapadnih susjeda – Hrvata, koji su, iako slovenskog porijekla, bili doživljavani kao „inovjerni“ i „inostrani“.
Upravo stoga, kako je već uočeno u istoriografiji (27, t. 1, str. 194 i dr.), u poveljama bosanskog bana Ninoslava (tridesetih i četrdesetih godina XIII vijeka) stanovnici njegovih oblasti označavaju se isključivo terminom „Srbi“ (u originalu „Srbljin“), dok se romanski Dalmatinci iz Dubrovnika ne nazivaju „Dubrovčanima“, već opštim etnonimom „Vlasi“ (28, str. 144–146). Pri tome izostaju bilo kakva preciznija etnografska razgraničenja, kakva se susreću u ranije navedenim lokrumskim aktima („Vlasi iz Dubrovnika“, „Sloveni iz Zahumlja“ i sl.).
Feljton: „Procesi razvoja etničkog samosaznanja u Srbiji i Bosni u XII–XIV vijeku“ (drugi dio)
Ovakvo preovladavanje opštih, nediferenciranih odrednica u svijesti stanovništva bosanske države XIII vijeka — odnosno upotreba najširih pojmova etničke pripadnosti (ili, pak, jednostavno označavanje „tuđih“) – može se, po svemu sudeći, objasniti ili odsustvom, ili nedovoljnom razvijenošću stabilnih tendencija ka formiranju i učvršćivanju lokalno-političkih tradicija u okvirima većih oblasti („zemalja“) ili polusamostalnih kneževina (poput Rame, Usore i takozvanih Donjih krajeva) (3, str. 63, 73).
Istovremeno, odsustvo u sačuvanim izvorima jasnih svjedočanstava o centrobježnim etničkim procesima – a samim tim i o njihovom odrazu u sferi samosaznanja stanovništva Bosne – ne treba tumačiti kao dokaz postepenog i nesmetanog razvoja posebne bosanske etnosocijalne zajednice, odvojene i od srpske i od hrvatske. Naprotiv, unutrašnje prilike, obilježene gotovo neprekidnim sukobima sa Ugarskim kraljevstvom i Rimskom kurijom, kao i snažnim religijskim protivrječnostima unutar samog bosanskog društva i njegove feudalne elite – koje su pratile oblikovanje posebne, „jeretičke“ (iz perspektive katoličkih i pravoslavnih crkvenih struktura) organizacije – u znatnoj su mjeri otežavale i usporavale proces formiranja i konsolidacije ključnih elemenata etničkog samosaznanja stanovništva Bosne u ovom razdoblju njene samostalne državnosti.
Nastaviće se…
