Piše: Elis Bektaš
Na zalasku karijere Lionela Mesija skoro je potpuno izlišno pitanje da li je on vrhunski fudbaler? Da, itekako je vrhunski. Ali odgovor na pitanje da li je on ujedno i veliki fudbaler teško da može biti potvrdan kao i prethodni. Pridjev veliki, kada se ne odnosi na fizikalne protežnosti, postaje etička kategorija, pa čak i među sportistima.
Mesi je od samog početka svoje karijere – projekt. Ne računajući prve korake u kopačkama, načinjene u lokalnom klubu Njuls Ol Bojs, on već kao trinaestogodišnjak stiže u Barselonu u kojoj ostaje narednu 21 godinu, od toga 17 u prvom timu, nakon čega nakratko prelazi u Pari Sen Žermen, da bi se na kraju skrasio u Interu iz Majamija, dakle u klubu koji je, u odnosu na evropske standarde, više revijalni i egzibicioni.
Za svo to vrijeme Mesi je odigrao mnogo dobrih, pa i odličnih utakmica i postigao mnogo golova, od kojih su neki bili odlučujući u tim utakmicama. Ali za svo to vrijeme nikada nije sazrio u psihičkom pogledu niti je ikada postao pravi lider na terenu. Kapitensku traku i u klubovima i u reprezentaciji nosio je kao teret i kao dekoraciju, nikada ne potvrđujući stvarni autoritet i koristeći kapitenski status prevashodno za pritisak na sudije.
To je postalo naročito vidljivo u posljednjem finalu, protiv Španije, u kom se Mesijev performans ne može opisati drugačije nego kao sramotan u svakom aspektu, od jalovosti na terenu, preko hinjskih pokušaja kao što je onaj sa traženjem crvenog kartona za Kukurelju, pa sve do skarednog ponašanja na pobjedničkoj ceremoniji, dok je igračima Španije uručivan pehar skupa sa zlatnim medaljama. Posebno je bila upadljiva njegova pasivnost pred divljačkim ponašanjem svojih saigrača pred kraj i nakon kraja finalne utakmice, čime je potvrdio da on jednostavno ne može razumjeti šta znači biti lider svog tima.
Pored vještine s loptom, Mesi je razvio i još jednu – vještinu da zdušno iskorištava svoj status protežea i korporativnog miljenika. To se vidjelo na nekoliko utakmica netom okončanog Mundijala, a pogotovo nakon polufinalnog susreta sa Engleskom, kada je skupa sa svojim saigračima razvio uvredljiv transparent sa eksplicitnom političkom sadržinom, premda je kao iskusan fudbaler sigurno morao znati da FIFA strogo zabranjuje takve poruke.
Uostalom, Srbija je u više navrata kažnjavana zbog navijačkih transparenata na kojima je pisalo „Kosovo je Srbija“, što, s aspekta ustava Republike Srbije, nije semantički netačno. No Malvini, odnosno Foklandi, nisu Argentina, pa je argentinski transparent tim sporniji, pogotovo što su ga razvili igrači na terenu a ne navijači na tribinama, ali FIFA je odlučila da zažmuri na oba oka. Zašto? Pa isključivo zato što je Mesi korporativni miljenik i zlatna koka marketinga. Druge moguće razloge ovdje ću izostaviti, ali ih neću isključiti.
Posebno je upadljivo to korporativno insistiranje da se Mesi proglasi za GOAT-a (the greatest of all times), premda je takva titula u fudbalu, kao i u drugim kolektivnim sportovima, u najmanju ruku budalasta. Naime, lična statistika bilo kojeg fudbalera neodvojiva je od napora čitavog tima, a naročito je degutantno kada se kolektivni napor jednog fudbalskog giganta poput Barselone pokušava pripisati samo jednom igraču.
Titula GOAT je rezervisana je za individualne sportove, poput tenisa ili boksa, pa čak i tu je ne određuje samo statistika, već i uticaj na javnost, vrline, humanistički aspekt… i upravo se zato još prije završetka Đokovićeve karijere njemu ta titula može dodijeliti u tenisu. Mesi, osim statistike, nema apsolutno ništa drugo čime bi potkrijepio svoj status najvećeg fudbalera u istoriji, a i ta je statistika poprilično konstruisana. Čovjek se ne može oteti utisku da je put Argentine do finala posljednja dva mundijala bio neobjašnjivo olakšan i da je vodio preko lakših ekipa, ali čak je i za njihovo izbacivanje sa takmičenja Argentini i Mesiju bila potrebna izdašna pomoć sudijskog aparata.
No najneugodnije od svega jeste to insistiranje na poređenju Mesija i Maradone, pogotovo kada se ono obavlja u Mesijevu korist. Buntovni Dijego koji, sa svojim prezirom prema autoritetima i centrima moći i patuljasti Lionel, sa svojim poslušničkim odnosom premda njima, stoje u istom odnosu kao i, recimo, Servantes i Paolo Koeljo ili, da se zadržim u balkanskim okvirima, kao Andrić i Jergović. I odmah da kažem da te, čitaoče, neću udostojiti objašnjenja zašto je to tako, već knjige u ruke pa ćeš i sam razumjeti.
Za kraj, ima nešto ujedno i tužno i pravedno u činjenici da Mesi svoje, po svoj prilici, posljednje veliko finale, koje nagovještava i kraj njegove karijere, završava kao impotentna starleta i nedostojanstveni gubitnik. Čini se da on od samog početka nije ni bio projektovan da postane veliki sportist već isključivo značajan marketinški kapital. Zbog toga se čini da ni korporativne strukture neće pustiti suzu za njim i da su one već uveliko u potrazi za novom zlatnom kokom sebi i novim zlatnim teletom širokim i hipnotisanim masama.
A Mesi? Pa on može još neko vrijeme zabavljati navijače u Majamiju, svojim žonglerskim i drugim igračkim vještinama, a potom polako otići u zaborav koji je u njegovom slučaju blagodet. Bolje je biti i zaboravljen, nego upamćen kao hinja, prznica, simulant i miljenik sudija, te kao igrač koji nikada nije naučio šta je to duh sporta i dostojanstvo u njemu.
