Piše: Tomaso Sivijero
Suočen sa protivrječnostima u iskazima dvojice svojih ključnih izvora, italijanski autor Ecio Gavaceni, pokretač istrage o „ljudskim safarijima“ u glavnom gradu Bosne i Hercegovine tokom devedesetih godina, priznao je da nije provjerio neke od podataka koje je kasnije uvrstio u svoju knjigu „Snajperisti vikendom“, kao i da nije siguran koliko je ljudi u tome učestvovalo. Tomazo Sivijero, koautor istraživanja objavljenog na portalu Balkan Insight, piše da za sada u čitavoj toj priči nedostaju dokazi koji bi potkrijepili iznesene rekonstrukcije.
Milansko tužilaštvo je u novembru prošle godine pokrenulo istragu o takozvanim „ljudskim safarijima“ u Sarajevu, prema kojoj su imućni pojedinci navodno plaćali da pucaju na civile u gradu koji je tokom devedesetih bio pod opsadom. Vijest, koju je prva objavila italijanska „Republika“, ubrzo je počela da živi sopstvenim životom, prenoseći se sa stranice na stranicu, sve dok nije dospjela i do nekih od najuglednijih svjetskih listova. U središtu medijske pažnje našle su se tvrdnje italijanskog autora Ecija Gavacenija, koji je čitav slučaj i pokrenuo.
Prema onome što je Gavaceni u više navrata tvrdio, u tim „ljudskim safarijima“ učestvovalo je 230 ljudi iz Italije i približno isto toliko iz drugih zapadnih zemalja. Najtraženije i najskuplje „mete“ navodno su bila djeca i žene. Riječ je o zastrašujućim pričama smještenim u istorijski kontekst najduže opsade u savremenoj istoriji, koja je trajala 1.425 dana i odnijela oko 11.000 života.
Slučaj je dospio u javnost 2022. godine, zahvaljujući svjedočenjima iznesenim u dokumentarnom filmu slovenačkog reditelja Mirana Zupaniča „Sarajevo safari“. Gavaceni je potom prikupio i Milanskom tužilaštvu dostavio dodatna svjedočenja. Ona su, zajedno sa nizom drugih iskaza, uvrštena u njegovu knjigu „Snajperisti vikendom“, koju je ove godine objavila izdavačka kuća Paper First i koja bilježi veliku prodaju ne samo u Italiji.
Mihael Martens: Da li su bogati stranci zaista lovili ljude u Sarajevu?
Dok su svjetski mediji, ali i oni u regionu, bili preplavljeni tekstovima o ovoj temi, reakcije stručnjaka za Balkan bile su znatno uzdržanije. Među njima je bilo mnogo više sumnji i izraženog skepticizma prema nekim od najšokantnijih tvrdnji italijanskog pisca. Te sumnje, međutim, nisu mogle biti do kraja razriješene: ogromna većina izvora navedenih u knjizi ostala je anonimna, pa je njihove iskaze praktično nemoguće provjeriti.
Krajem 2025. godine, zajedno sa kolegama Azemom Kurtićem i Jasminom Begićem, autor ovog teksta započeo je istraživanje koje je okončano objavljivanjem istraživačkog članka na portalu Balkan Insight, izdanju Balkanske mreže za istraživačko novinarstvo, BIRN. Tekst je objavljen 9. jula pod naslovom „Višedecenijska priča o sarajevskom ‘snajperskom safariju’ i dalje u sferi glasina“.
U središtu našeg istraživanja bila su svjedočenja dvojice ključnih izvora iz knjige. Oni su ujedno jedini među navedenim izvorima koji su predstavljeni punim imenom i prezimenom i koji iznose konkretnije podatke o navodnim safarijima. Riječ je o Edinu Subašiću, nekadašnjem analitičaru obavještajne službe Armije Bosne i Hercegovine, i Majklu Đifoniju, italijanskom diplomati koji je od 1994. do 1996. godine bio zamjenik šefa Specijalne italijanske diplomatske delegacije u Bosni i Hercegovini.
U iskazima ovih izvora pronašli smo duboke protivrječnosti. Riječ je o složenoj priči, prepunoj detalja, koja se u cjelini može pročitati na portalu Balkan Insight. Za razumijevanje problema dovoljno je, međutim, znati da se njihove verzije ne mogu uskladiti kada je riječ o datumima i institucijama uključenim u razmjenu informacija između bosanskohercegovačke obavještajne službe i tadašnje italijanske spoljne obavještajne službe SISMI.
U priči koja se zasniva isključivo na svjedočenjima i sjećanjima, dok materijalni dokazi koji bi potvrdili ili opovrgli iznesene rekonstrukcije za sada, po svemu sudeći, nedostaju, takva neslaganja nisu sitnica preko koje se može jednostavno preći. Ona postaju krupan problem koji podriva vjerodostojnost izvora, a time i čitave priče. Kome vjerovati kada ne postoje objektivni dokazi koji bi potkrijepili jednu ili drugu verziju?
Pokušavajući da pronađemo objašnjenje za ove neusklađenosti, obratili smo se Gavaceniju. Autor knjige „Snajperisti vikendom“, međutim, nije uspio da objasni uočene protivrječnosti. Suočen sa dodatnim pitanjima, morao je priznati da nije provjeravao iskaze Subašića i Đifonija. Štaviše, Đifonija, iako ga u knjizi više puta citira, Gavaceni nikada nije ni intervjuisao, već se ograničio na prenošenje dijelova njegovog intervjua objavljenog u „Republici“.
Pokušavajući da opravda svoj rad, Gavaceni je iznio i nekoliko tvrdnji koje je kasnije morao povući, pošto se pokazalo da nisu tačne. A kada je riječ o broju učesnika navedenom u knjizi, koji su potom prenijele desetine medija, autor je priznao da se u njegovu tačnost ne može „zakleti nad Biblijom“.
Subašić i Đifoni, dvojica ključnih izvora u knjizi, takođe su izrazili sumnju u postojanje različitih tarifa u zavisnosti od toga ko je bio žrtva, kao i u mogućnost da je broj učesnika zaista bio toliki koliko tvrdi Gavaceni.
Ako se ovako postupalo sa jedina dva javno imenovana izvora, na osnovu čega možemo vjerovati da su anonimni izvori bili podvrgnuti ozbiljnijoj provjeri? Na direktno pitanje autor je odgovorio: „Učinili smo sve što smo mogli, to vam mogu garantovati.“
Uprkos tim uvjeravanjima, jasno je da su iskazi ova dva centralna izvora ostali bez postupka koji predstavlja osnov svakog ozbiljnog istraživanja: provjere prikupljenih informacija.
Znači li to da sada možemo staviti tačku na priču o „Sarajevo safariju“? Ne. U ovom trenutku ne postoje dokazi na osnovu kojih bi se moglo tvrditi da se „ljudski safariji“ nikada nisu dogodili. Ali isto tako nedostaju dokazi koji bi pokazali šta se zaista dogodilo. Gavacenijeva knjiga, naročito u svjetlu priznanja samog autora, ne pruža dovoljno činjenica koje bi potkrijepile šokantne tvrdnje zahvaljujući kojima je postala bestseler.
Među brojnim pitanjima u vezi sa ovim slučajem koja i dalje čekaju odgovor, jedno je, ipak, sasvim jasno. Da su novinari koji su mjesecima izvještavali o ovoj priči svoj posao obavljali opreznije i temeljnije, mi ne bismo ni morali pokretati ovo istraživanje.
Priča o „ljudskim safarijima“ u Sarajevu poprimila je današnje ogromne razmjere zato što su desetine novinara jednostavno prihvatile kao istinito ono što im je rečeno, ne potrudivši se da provjere informacije. Samo pokretanje tužilačke istrage predstavljeno je kao konačan dokaz zločina koji nikada nisu dokazani ni pred jednim sudom i za koje ni danas ne postoje konačni, nedvosmisleni dokazi.
Kako je istakla Jovana Kolarić, istraživačica Fonda za humanitarno pravo, organizacije koja se bavi istraživanjem kršenja ljudskih prava i ratnih zločina počinjenih tokom ratova devedesetih godina na Balkanu, nijedan snajperista iz redova bosanskih Srba nikada nije optužen za teror nad stanovništvom Sarajeva.
„Imamo dokumentaciju, imamo i neposredna naređenja Vojske Republike Srpske kojima je bilo propisano da svaka jedinica mora imati određen broj snajperista“, izjavila je Kolarićeva za Balkan Insight, ističući da bi, ukoliko bi postojala volja za pokretanje sudskih postupaka, krivični sudovi raspolagali obimnim dokaznim materijalom.
Umjesto toga, dodala je, „oko ove priče stvorena je moralna panika, ali se ne govori ni o žrtvama ni o odgovornosti. Govori se o pojedinim slučajevima koje još nismo u stanju da potvrdimo“.
Izvor: Altreconomia
