Kao što je u ne tako davnoj prošlosti djelić Crnogoraca počeo sebe, umjesto sa Crnom Gorom, da identifikuje sa Montenegrom, tako je danas jedna frakcija Montenegrina počela sebe radije i s ponosom nazivati „Belvedercima”.

Sklonost da se prije identifikuje sa onim tuđinskim i otuđenim u sebi u narečenom slučaju mogla bi se tretirati kao palanački autošovinizam par excellence. Valjda se u mentalnoj i emotivnoj strukturi ličnosti osjećanje maternjeg jezika i imena prepoznaje kao nešto anahrono i nemoderno; šta li!?
Najprije, u tome se mogu prepoznati znaci kompleksa više vrijednosti, a on je takav da se i u ravni jezičke imaginacije uvijek iskazuje nekim navodno skupljim, boljim, uzvišenijim riječima, egzotičnim superlativima.
Pošto se taj psihotransfer gordosti ne može, ipak, izraziti u jednostavnoj komparaciji: „Crnogorac, super Crnogorac, Crnogorac višeg reda, Crnogorac najvišljeg reda” i sl., onda se izgleda i poseže za upadom u neki tuđinski jezik/diskurs, kako bi se nekako iskazalo narcisoidno samoljublje i umišiljaj o sopstvenoj veličini. Otuda se svojevremeno montenegrinstvo otvorilo kao egzotična riječ koja treba da označi Crnogoraca superiornog reda.
Dočim, posljednjih godina jedna montenegrinska frakcija osjetila je potrebu da se legitimiše u ravni izvanrednih Crnogoraca, te smo tako stigli do „Belvederaca”. Oni sebe predstavljaju, kao i na jednom skorašnjem kulturno-umjetničkom performansu, kao posebno zaslužne Montenegrine.
Pojašnjenja radi, „Belvederci” su (ne)posredni učesnici protesta koji je upamćen po spektakularnom paljenju guma na Kruševom ždrijelu. Protesta – nipošto rata, revolucije, krvoprolića, pokolja, okupacije, opsade, kako bi mogao pomisliti neupućeni čovjek koji čita ili sluša šta propovijedaju Belvederci.
Upravo ta nesrazmjera između onoga šta se i kako se stvarno zbilo na Kruševom ždrijelu i onoga šta se i kako se opjevalu u literarnoj i medijskoj produkciji belvederskih mitomana pokazuje da se ovdje dešava nešto izvanredno pogrešno, izopačeno, destruktivno; vrijeme će pokazati za ideologe „belvederskog psihonarative” i autodestruktivno. Jer, kako se ne može sagraditi kula na vrhu Vezuva, tako se ne može sagraditi ni na zgarištu pedeset kamionskih guma.
Milovan Urvan
