Piše: Marko Vešović
Sedamdeset sedam godina nakon što je na Goli otok stigao prvi brod sa političkim zatvorenicima, ovo mjesto ostaje jedno od najsloženijih i najkontroverznijih poglavlja istorije socijalističke Jugoslavije. Iako su decenije prošle od zatvaranja logora, pitanja o njegovoj ulozi, broju stradalih, mehanizmima represije i mjestu koje zauzima u kolektivnom sjećanju i dalje izazivaju rasprave.
O tome šta nam danas govore arhivski izvori, kako su izgledali sistem i svakodnevica na Golom otoku, zašto je važno razlikovati istorijske činjenice od političkih interpretacija i zbog čega ovo mjesto još nije dobilo dostojan memorijalni status, za Portal RTCG govori istoričar Martin Previšić, profesor na Odsjeku za istoriju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Zagrebu i autor knjige „Goli otok, istorija“.
U Crnoj Gori je još početkom devedesetih usvojena deklaracija kojom je predviđena satisfakcija i onima koji su prošli kroz Goli otok, ali od toga se dalje nije odmaklo.
Prije 77 godina na Goli otok stigla je prva grupa političkih zatvorenika. Da li je, sedam i po decenija kasnije, Goli otok i dalje više politička nego istorijska tema?
Previšić: Goli otok je kao i brojne druge teme iz istorije, ali i drugih oblasti sve manje politička i sve više istorijska tema, ali on još uvijek pobuđuje neke emocije, u smislu politike. To zavisi od države do države, od konteksta do konteksta. Na primjer, u Crnoj Gori je to malo više zbog velikog broja ljudi koji je bio zatočen na Golom otoku. U Hrvatskoj možda malo manje sada, ali i dalje on se koristi kao moneta za potkusurivanje u tim borbama sa prošlošću. Već je prošlo skoro 80 godina i on sve manje i manje postaje na neki način aktuelan, jer više nema živih ljudi. Ali, na ovaj ili onaj način, kao i sve teme na Balkanu, ali ne samo tu, Goli otok je i dalje jedna aktuelnost, koja će vremenom preći u oblik mita. Onda će se koristiti u raznim porodičnim, istorijskim zapisima, ali i raznim arhivskim zapisima, ali to je otprilike to.
Crna Gora je, proporcionalno broju stanovnika, dala jedan od najvećih brojeva golootočkih zatvorenika. Šta nam taj podatak govori o tadašnjoj Crnoj Gori i njenom položaju unutar Jugoslavije? Koliko je sve to kraju bila posljedica sukoba dva režima a koliko možda sukob frakcija u KPJ?
Previšić: Iako je nacionalno pitanje bilo glavno pitanje u Titovoj Jugoslaviji danas imamo tendenciju da isključivo sve aspekte prošlosti naše, a posebno prošlosti Titove Jugoslavije gledamo kroz nacionalno pitanje. Lično ne volim da se tema Golog otoka kao jugoslovenska tema, komunistička, dijeli na neka nacionalna pitanja. Pa da onda brojimo koliko je bilo Hrvata, Crnogoraca, Srba… Naravno, s razlogom je bilo jednih više jednih manje, ali imam odijum prema nacionalnom prizvuku tog pristupa. Jer, mi možemo tražiti razloge zašto je bilo Crnogoraca više nego recimo Slovenaca. Odgovora može biti više od ideologije, mentaliteta, kulturoloških aspekata, nego sad u samoj nacionalnoj pripadnosti. To je važna tema, ali samo rubno nacionalna. Naravno to je sigurno bilo jedna velika trauma. Na kraju, kao i kod svih balkanskih naroda, svi veliki istorijski lomovi izazivaju velike lomove u društvu. Tako i danas u crnogorskom društvu postoji lom koji se odvija po pitanju geopolitike i ideologije odnosa sa susjednim zemljama.
Crna Gora je danas jedina država nastala raspadom Jugoslavije koja nije sprovela rehabilitaciju i obeštećenje golootočkih zatvorenika. Kako kao istoričar gledate na činjenicu da to pitanje ni nakon 77 godina nije zatvoreno?
Previšić: Ja samo znam za praksu da su Hrvatska i Slovenija još prije 15, 20 godina davale obeštećenja za logoraše Golog otoka. Nakon nekih 10-ak godina to je radila i Srbija. Iskreno, ne znam za praksu Sjeverne Makedonije i BiH. Smatram da posebno u vidu crnogorskog puta ka EU, vrijednosti EU i odnosa prema prošlosti, posebno režima kakav je bio 1948. godine u Jugoslaviji, sa tim se više ne smije kasniti. Ako se kasnilo do sada, to više ne bi smjelo.
Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović prošle godine predložio je donošenje zakona o rehabilitaciji i obeštećenju žrtava Golog otoka, ali inicijativa nije dobila institucionalni epilog. Da li je riječ o istorijskom dugu koji država prije ili kasnije mora da izmiri?
Previšić: Rehabilitacija i obeštećenje nisu nužno finansijska pitanja, već pitanje odnosa prema žrtvi. Pritom ovdje ne treba govoriti da bilo ko od nas pokušava revidirati istoriju. Da li je neko bio na pravoj strani, to je tema za neku istorijsku debatu. Ovdje, kad se govori o obeštećenju, prevashodno se govori o obeštećenju zbog mučenja koje su ti ljudi doživljavali, sadizma prema ubijanju, a ne rehabilitaciji prema njihovim političkim uvjerenjima. To je velika razlika. Ja mogu imati stav da li je nešto 1948. godine bilo više ili manje ispravno, ali pitanje zbog čega te ljude treba rehabiliovati i obeštetiti leži u činjenici da su oni mučeni u jednom grubom staljinističkom maniru, a ne u tome kakav su oni odnos imali prema političkoj situaciji 1948. godine.
Pozdravljam inicijativu predsjednika Milatovića, i taj zakon kojim se sprovode rehabilitacija i obeštećenje ne treba posmatrati kao bilo kakvu političku ili ideološku koncesiju, to treba gledati kao pokušaj da se država oduži svojim građanima koji su bili mučeni zbog bilo koje ideje. Pokušaj je to obeštećenja žrtvama kojima su bila uskraćena ljudska, građanska prava. Time se ipak ispravlja nepravda. Neka sudi istorija ko je bio u pravu, ovdje govorimo o tome da su neki ljudi zbog određene ideje i ideologije mučeni, ubijani, ponižavani itd… Predlog predsjednika Milatovića je dobar, a zašto on još nije dobio epilog odgovor vidim u tome, što vjerovatno unutar nekih grupa u parlamentu vlada mišljenje da je to političko pitanje, a ne etičko, istorijsko i ljudsko.
U dijelu javnosti i danas postoji stav da je Goli otok bio „nužno zlo“ nakon sukoba Tita i Staljina. Može li se, iz istorijske perspektive, politička represija ikada opravdati državnim interesom?
Previšić: U cijeloj bivšoj Jugoslaviji posebno u nekim ljevičanskim krugovima postoji tendencija da se tema Golog otoka relativizuje, kao neko nužno zlo. Nekad čujemo da nije bilo Golog otoka, smatra se da bi Jugoslavija bila pod sovjetskom čizmom. Nije pitanje toga da li je to bilo nužno zlo ili ne, već je pitanje zašto su ljudi jednom kad su bili internirani bili tako sadistički mučeni, premlaćivani i ubijani. To je ključno pitanje i to govori o prirodi režima tog doba, to je bio jednako staljinistički režim kao onaj sovjetski. To je bilo pitanje borbe za vlast, a ne za ideologiju. Goli otok nije bio put prema boljoj Jugoslaviji, već proizvod borbe dva režima, koja su u toj borbi koristila iste staljinističke metode. Nije bilo razlike između ta dva sistema. Bez obzira na navode da je stvarnih IB-ovaca bilo realno manje nego što je prikazano, istina je da ko god je završio na Golom otoku žestoko je mučen i to je ključno problematično, a ne je li ili ne to bilo nužno zlo. Zlom se od samog zla nikako nije moglo pobjeći. Bitno je naglasiti da se ovdje osuđuje tretman tih ljudi, a ne ova ili ona politička ideologija.
Po Egejskom i drugim morima: Goli otok i druga egzotična ostrva
Na osnovu dugogodišnjeg istraživanja i razgovora sa bivšim logorašima, šta je bilo najteže nasljeđe Golog otoka – fizičko nasilje, psihološko prevaspitavanje ili višedecenijsko ćutanje koje je uslijedilo?
Previšić: Moj utisak je da je logorašima najteže bilo psihičko mučenje, uz neizvjesnost koliko će dugo biti na Golom otoku. Potpuna samoća jer su jedni druge morali da denunciraju što je proizvodilo nepovjerenje i usamljenost. I još ono što je bilo najteže, ti ljudi su većinom bili u ratu i u drugim logorima, ali su ih zatvarali protivnici. Teško im je padala činjenica što su ih ovdje zatvarali njihovi dojučerašnji drugovi. To se dešavalo samo tri godine nakon kraja rata. Najteže su ljudi proživljavali to potpuno odsustvo solidarnosti, tu samoću, nepovjerenje i razočaranje u sistem i ljude sa kojima ste do juče bili veliki prijatelj. Na neki način to je bila svađa unutar porodice, a takve svađe su uvijek najteže.
Tokom rada razgovarali ste sa velikim brojem bivših logoraša. Da li postoji neko svjedočenje koje Vas je posebno promijenilo kao istoričara ili čovjeka?
Previšić: Posebno su na mene mučan utisak ostavila svjedočanstva ljudi koji su na Golom otoku završili nakon što su prije toga bili u ratu, recimo u Aušvicu, ili italijanskim logorima, ustaškim ili mađarskim logorima. I nakon što su prošli rat kao u slučaju jednog logoraša kome je pobijena cijela porodica, on je završio na Golom otoku u vremenu slobode. To su jeziva svjedočanstva, a dešavalo se da tamo ljudi završe zbog vica ili neke kritičke riječi. Sve vas to jako potrese kada se uživite u ta svjedočanstva. Ima tu čitav niz malih sudbina, odnosno pojedinaca koji su morali da biraju između prijatelja, porodice ili zatvora. Sve je to i te kako tragično.
Mnogi potomci golootočkih zatvorenika kažu da je u njihovim porodicama decenijama vladao muk. Zašto je ćutanje o Golom otoku trajalo toliko dugo i da li ono, na neki način, traje i danas?
Previšić: Muk je trajao jako dugo prvenstveno dugo zato što su Udba i komunistički sistem tražili i zahtijevali, uslovljavali slobodu ćutanjem o Golom otoku i potpisom da će sarađivati sa Udbom. Istovremeno i da će ćutati o svemu što se dešavalo na Golom otoku. To je bilo vrlo mučno za te ljude, pod prijetnjom da će se na Goli otok i vratiti. Međutim, ima jedan drugi problem, svaki logoraš je bio meta nasilja ali je i sprovodio nasilje. To je bilo jako teško, jer su nosili sramotu položaja, gdje su bili i krvnik i žrtva.
Onda je to bila kombinacija ćutanja, osjećaja sramote, i straha, uz decenijsku režimsku propagandu da su ti ljudi bili izdajnici.
Izvor: RTCG
