Piše: Radoman Kanjevac
„Na Kikladima je najlepše ono što najčešće nemamo u glavi kad pomislimo na taj arhipelag u srcu Egejskog mora: žute, kamenom popločane ulice na Sirosu, hram Presvete Bogorodice na Tinosu, bezbrojne male crkve na Mikonosu. Ono što vidimo u turističkim katalozima samo je ukras, dodatak onome što je stvarni život, mnogo bogatiji i zanimljiviji od skupog, a u isto vreme tako jeftinog turizma. Ovde čovek može da razume Josifa Brodskog koji je tvrdio da turistima u kratkim pantalonama, tokom leta, treba zabraniti ulazak u Veneciju, da svojim izgledom ne skrnave lepotu ovog starog grada“, piše Radoman Kanjevac u nedavno objavljenoj knjizi putopisa „Prodavnica magle“, čija beogradska promocija će biti održana u utorak, 30. septembra, u 19:30 časova na Kolarcu.
Miodrag Petrović Čkalja: Dve decenije od odlaska glumačke legende i simbola domaće komedije
Kao što ljudi s mora vole planinske vrhove i zimske sportove tako mi, koji smo detinjstvo proveli na visinama, volimo more. Fasciniraju nas i privlače ostrvske zemlje, njihov karakter i način života, saznanje i mogućnost da se negde vekovima živelo u nekoj vrsti odvojenosti od kopnenog sveta. Od najranijeg detinjstva mene je zanimala Grčka, zemlja u kojoj se na divan način spajaju moja površna interesovanja za antiku i ljubav za ostrva. Nakon svog prvog pogleda na geografsku kartu Evrope, kad sam video hiljadu sićušnih mrlja u tom beskraju plavetnila pitao sam se kako ta zemlja uopšte funkcioniše, od čega ti ljudi žive, kako se odvija saobraćaj, kako se nosi pošta, kako teški bolesnici idu kod lekara, kako se organizuju izbori. Verujem da je i osećaj otadžbine u Grčkoj drugačiji nego u kopnenim zemljama, gde je to osećanje vezano za jedan stvarni ili zamišljeni komad kopna, za koji verujemo da predstavlja domovinu. U Grčkoj bi to morao više da bude duh, nasleđe, osećanje koje, poput nekog arhetipskog tkiva, povezuje svo to raštrkano, suvo, kameno otočje.
Na brodu
Na ostrva ne volim da letim avionom, kad god sam bio u prilici tamo sam išao brodom. Brod je mesto koje spaja dve strasti: strast za putovanjem i strast za mora i okeane. Na brodu se ponekad osećam kao novorođenče u kolevci i možda se, u tom bezbrižnom ljuljuškanju, podsvesno prisećam sopstvenih prvih predstava o svetu. Ne znam da li više volim kosture starih, napuštenih čamaca u nekoj grčkoj luci, teretne trajekte koji voze do usamljenih jadranskih ostrva, lake ribarske barke što se ljuljuškaju u nekoj uvali poput orahove ljuske ili spore gradske venecijanske čamce koji pristaju na svakih stotinu metara i plove kao da stoje u mestu. Hiljadu puta sam se provozao vaporetom kroz kanal Kanaređo i svaka plovidba je bila drugačija. Nikad nisam udobnije spavao nego kad bih, umoran, usnuo u tom čamcu, na povratku sa ostrva Burano. U tih pola sata nije trebalo ništa sanjati, jer je sam taj put izgledao kao san.
Dok smo plovili od Skijatosa ka Skopelosu iznad našeg malog, turističkog broda su leteli galebovi, koji su nam jeli iz ruke. Na putu od Skopelosa do Alonisosa pratili su nas delfini, povremeno iskačući iz vode. Na plaži Kukunares u more je najpre doplivalo jato pataka, a, na kraju dana, do samih kupača došla su i dva labuda, sa kojima smo napravili retke, nesvakidašnje fotografije.
U vremenu kad je sve na prodaju i ništa nije slučajno, tog leta na Sporadima imao sam utisak da i te životinje, u dogovoru sa našim domaćinima, obavljaju neku tajnu, unapred dogovorenu misiju, u svrhu promocije grčkog turizma. Sve je u našim životima već toliko planirano da čovek ne može iskreno da poveruje čak ni u slučajnost pojave najobičnijeg delfina u moru kojim plovi turistički brod.
Štaviše, i samo ime broda bilo je takvo da je svaka slučajnost bila skoro isključena. Brod se zvao Sveti Nikola.
Putovao sam iz Pireja na Siros brodom koji je nastavljao za Paros, Naksos, Amorgos i još neka ostrva. Malo je reći da sam uživao posmatrajući obične, jednostavne, siromašne ljude kako se, nakon obavljenog lekarskog pregleda ili nekog drugog posla, vraćaju iz Atine u ta svoja daleka mala mesta, ljude sasvim različite od slike koju čovek ima o nekome ko živi na Mikonosu ili Santoriniju.
Tako jednostavni, obični, siromašni starci više su me podsećali na moje rođake iz podgolijskih sela, nego na bilo koga u tom blaziranom mondenskom svetu. Iste ljude, istu sliku, iste pokrete i izraze lica mogli ste videti u bilo kojem srpskom međugradskom autobusu. Kad bi čovek isključio ton i kad ne bi čuo jezik ne bi ni po čemu razlikovao ljude iz naših malih mesta i ove divne starice i starce sa tih ostrva, koja predstavljaju simbol luksuza i skupoće. Za četiri sata na tom trajektu, među tim jednostavnim ljudima sa jeftinim koferima i skupim životnim problemima, nisam video nikoga kome i sam ne pripadam.
Miodrag Petrović Čkalja: Dve decenije od odlaska glumačke legende i simbola domaće komedije
Na Sirosu, prestonici kikladskog arhipelaga, kad dolazi brod iz Pireja zvone zvona i na pravoslavnim i na katoličkim crkvama. To nije samo pozdrav tom brodu, to je pozdrav i Pireju, Atini, gradu koji je bio Rim pre Rima, o kome se ovde, u Ermupoliju, više sanjalo nego što se u njega odlazilo.
U Lindosu na Rodosu
Na Akropolju u Lindosu, gde slani egejski vetrovi danju razgovaraju o miru, a noću vode besmislene ratove, čovek oseti da se nalazi na krovu antičkog sveta, na mestu gde ono što je ljudska ruka napravila, nakon dve hiljade godina, izgleda kao da ga je stvorila priroda. Kad se konačno uspentrate na taj vrh i pogledate u beskrajno plavetnilo pučine, umorni i zadovoljni, dok vam je duša još u nosu, vi bez ikakvog napora shvatate da se nalazite na brdu na kome legende o antičkim junacima deluju kao stvarni događaji, a vaš sopstveni život izgleda kao san.
Da biste imali pravi utisak o umetničkom savršenstvu antike, jedinstvu čoveka i prirode, arhitektonskom savršenstvu hramova u neopisivom ambijentu prirode, morate otići na Rodos i popeti se na taj Akropolj, koji, u odnosu na onaj u Atini, izgleda kao autorski u odnosu na holivudski film.
Mikonos i Delos
Na Kikladima je najlepše ono što najčešće nemamo u glavi kad pomislimo na taj arhipelag u srcu Egejskog mora. Žute, kamenom popločane ulice na Sirosu, hram Presvete Bogorodice na Tinosu, bezbrojne male crkve na Mikonosu. Ono što vidimo u turističkim katalozima samo je ukras, dodatak onome što je stvarni život, mnogo bogatiji i zanimljiviji od skupog, a u isto vreme tako jeftinog turizma.
Ovde čovek može da razume Josifa Brodskog koji je tvrdio da turistima u kratkim pantalonama, tokom leta, treba zabraniti ulazak u Veneciju, da svojim izgledom ne skrnave lepotu ovog starog grada.
U prirodi i u društvu ima ponekad neverovatnih suprotnosti. Jedna od njih su Mikonos i Delos, dva ostrva koja geografski ne mogu biti bliža, a istorijski i filozofski predstavljaju simbole dva sasvim različita pogleda na svet, na život, na turizam. Onoga ko letuje na Mikonosu suštinski ne zanima Delos, ta gomila kamena iz antičkog vremena sa kojom se danas ne može uraditi ništa praktično, osim da se čovek pored nje fotografiše. Onaj ko putuje na Kiklade zbog Delosa u suštini prezire onoga ko letuje na Mikonosu – taj blazirani, firmirani polusvet pun para i neke nezdrave želje za pokazivanjem.
Ta dva ostrva, ta dva suprotstavljena sveta međutim, vekovima stoje jedno pored drugog, kao susedi koji nekako uspevaju da pomire te suprotnosti. Okolnosti su se, tokom istorije, menjale. Nekada je Delos bio centar sveta, tu je bila prva antička berza, prva velika luka, veliko svetilište. Danas je on samo izletište, obavezni turistički dodatak ljudima koji letuju na Mikonosu.
Ne bi se, naravno, moglo reći da je Mikonos danas ono što je nekada bio Delos, ali neki osećaj da su se tu stvari okrenule naopačke nikako me ne napušta dok se moj brod, na putu sa Mikonosa na Siros, provlači pored ostrva na kome su rođeni Apolon i Artemida.
Mikonos, taj mondenski raj o kome sanjaju fensi turisti iz čitavog sveta, u suštini podseća na scenografiju za neki skup holivudski film, prividan i varljiv kao što je i svaka scenografija privid. Bio sam tamo u proleće, pre početka turističke sezone. Grad je bio poluprazan i sve je odzvanjalo od udaraca čekića, struganja testera, šuštanja molerskih četki, koje su farbale u belo svaki komad čelika, drveta i betona.
Slušajući te prozaične zvuke i gledajući te majstore koji su se muvali okolo, imao sam neodoljivi utisak da se priprema neki sajam ili scenografija koja će poslužiti u toku snimanja, a posle će je neko ponovo razmontirati, ostavljajući siromašan prizor iskorišćenog materijala, rašalovanih dasaka i praznih napuštenih soba.
Ti majstori, sa belim flekama od kreča na svojim plavim kombinezonima, bili su sasvim obični, jednostavni, ni po čemu različiti od drugih majstora, a toliko različiti od gostiju koji će za koji mesec nagrnuti u ovu nezvaničnu prestonicu hedonizma „svetskog džet seta“.
Nije slučajno što se najvažniji deo Mikonosa zove Mala Venecija. Ne samo da ovde, kao i tamo, lako možete da se izgubite u krivudavim, uskim uličicama, nego, kao i u Veneciji, imate utisak da ovde niko ne živi, da su svi ljudi ovamo odnekud došli. Međutim, za razliku od Venecije, u čijim praznim kućama još odzvanjaju neki prošli vekovi, na Mikonosu čovek ima utisak da se kreće u nekoj fatamorgani, koja nije zasnovana ni na čemu stvarnom, osim na potrebi za profitom.
Na Tinosu
U samo predvečerje Drugog svetskog rata Lorens Darel je bio na Kikladima. Nakon boravka na Mikonosu, čekajući povratak u Atinu, odlučio je da poseti ostrvo Tinos, baš na Dan presvete Bogorodice, kada hiljade vernika iz cele Grčke dolazi da poseti crkvu Bogorodice Tinoske, jedno od najvećih pravoslavnih svetilišta u ovoj zemlji. Dva sata pre nego što će Darelov parobrod uploviti u luku Tinos, tog kobnog 15. avgusta 1940, jedna italijanska podmornica potopiće u tom pristaništu krstaricu „Eli“, ponos grčke mornarice, „svu okićenu zastavama, od glave do pete, u čast Bogorodice“.
Dok je, nakon potonuća ovog broda, gledao „veliku lokvu tamnog ulja na mirnoj površini mora“ Darel je video gnev na licima ljudi i, u tišini koja je tamo vladala, osetio „jezivo ćutanje“ koje mu je govorilo da je „ova teška, smrtna uvreda pogodila pravo u dubinu grčkog srca i da se mogla izbrisati jedino ratom“. U atmosferi na Tinosu, nakon te tragedije, provlačeći se među hiljadama vernika koji su se pripremali da, na kolenima, prevale put od luke do crkve, Darel je osetio daleki odjek antike. „Bilo je to kao u vreme persijskih ratova, kada je mnoštvo ljudi koji su srdačno mrzeli jedni druge, iznenada odlučilo da se priključi vojsci za jedno popodne i da rasturi persijsku flotu.“ Darel je te noći ostao na ostrvu i, sa hiljadama vernika, prepešačio taj put, beležeći čak i čudesan događaj da se jednoj gluvoj devojčici iznenada povratio sluh, „što je predstavljalo ohrabrujuću novost za paćenike koji su čekali svoj red“. Mesec dana nakon te noći, u Grčkoj je počeo Drugi svetski rat.
Osamdeset tri godine nakon ovog događaja, shvativši da ću morati neplanirano da provedem još neko vreme na Mikonosu, u najiskrenijem uverenju da čovek nema šta da radi, van sezone, na tom malom ostrvu još dva dana, odlučio sam da odem na jedan dan na Tinos. Vreme je bilo loše, duvao je vetar i činilo se da će svakog časa početi oluja. Gospođa u agenciji koja prodaje karte rekla mi je da će brod isploviti, ali nije sigurno da ću moći da se vratim i da ću, u slučaju većeg nevremena, morati da ostanem tamo da prespavam. Kupio sam kartu na svoj rizik.
Tinos je jedno od onih ostrva koje se, na prvi pogled, ni po čemu ne razlikuje od stotinu drugih koje ste posetili ili ste pored njih samo prošli. U toj svakidašnjoj običnosti počiva njegov šarm i lepota koja vas osvaja neprimetno, bez nametljivosti. Kad se iskrcate sa broda i iz luke pogledate uz široku, pravu ulicu koja vodi ka vrhu brda, na njenom kraju vidite, među oblacima, kupolu crkve Bogorodice Tinoske, sagrađene u najvažnijoj godini ustanka za oslobođenje od viševekovne turske okupacije. Umesto trotoara, sa jedne i druge strane te široke ulice postavljen je tepih, uska tekstilna staza kojom vernici treba da prepešače na kolenima svoj iskušenički, poklonički put od luke do crkve.
Ta staza, kojom vernik treba da prođe, sa ulice vas vodi na visoko stepenište od belog mermera, sa koga se spuštate do ulaza u crkvu, u kojoj vas takođe čeka tepih sa starim, orijentalnim ornamentima, izlizanim i izbledelim od kolena i dlanova vernika koji decenijama, svakog 15. avgusta prelaze ovaj put. Kad odozgo, sa tog stepeništa pogledate niz ulicu, dole, na njenom kraju vidite luku i more, koje za ljude sa Tinosa, predstavlja jedinu vezu sa svetom. U crkvi nije bilo nikog. Samo tišina, miris tamjana i mir. Zapalio sam dve sveće, za žive i za mrtve, sa uverenjem da se nalazim na mestu koje možda nikada više neću videti.
Dok sam se spuštao ka pristaništu počela je da pada kiša, uz vetar koji je donosio nevreme sa svih strana. Osetio sam najiskrenije uverenje da je neko učinio da ta kiša, uprkos svim prognozama, počne da pada tek nakon što ja obiđem sve građevine u prostranom predvorju crkve Bogorodice Tinoske. Dole, u luci, stajao je stari brod – verna replika krstarice „Eli“, koju je italijanska podmornica potopila u danu kad je ovde boravila njegova ekselencija, pisac Aleksandrijskog kvarteta. Iskrcao sam se na Mikonosu, pola sata posle ponoći, mokar i srećan, kao što bude čovek koji ponekad veruje u smisao i lekovitost patnje.
Na Kanarskim ostrvima
U srednjoj školi, opsedala me je misao o Indoneziji, Filipinima, Okeaniji, zemljama u kojima žive nasmejani ljudi sa kosim očima i žene sa vencima od cveća oko svojih lepih, metafizičkih glava, na kojima svetle crne, očaravajuće oči. Maštao sam da obiđem sva ta ostrva u malom, plitkom, drvenom čamcu, iako su već postojali trajekti i feriboti kojima se putovalo sa jedne na drugu obalu. Konačno, kao svaki skorojević, želeo sam da vidim Havaje, taj vulkanski deo Amerike, sa imenima gradova u kojima samoglasnici plivaju usnom dupljom kao surferi na talasima Pacifika.
Bolje sam razumeo starog, dobrog Saramaga, koji je otišao da proživi svoje poslednje godine i umre na kanarskom ostrvu Lanzarote, nego Mišela Uelbeka, koji je o nekoj ljubavnoj avanturi na tom ostrvu napisao jednu jeftinu knjigu.
Hiljade nebeskih tela u stotinu neobičnih oblika na slikama Žoana Miroa plove njegovim platnima kao komete i meteori, ne izazivajući nikakvo strahopoštovanje, nego samo osmeh i zadovoljstvo. U Miroovom ateljeu na Palma de Majorki, sa gomilom razbacanih predmeta, boja i štafelaja, vlada nered, ali njegove slike odaju utisak savršenstva kojem je ravan samo svemir.
Za svakog drugog slikara mogli biste da kažete da je ponekad nešto radio sa naporom, samo kod Miroa imate utisak da su se slike rađale same od sebe, da su nastajale kao što nastaje život.
U mestu Ikod de los Vinos, visoko u brdima kanarskih ostrva, ispod samog vrha vulkana El Teide, jedne januarske nedelje ušao sam u lokalnu crkvu. Nije me iznenadilo to što je sveštenik besedio nešto protiv Koka Kole i američkog imperijalizma, iznenadilo me je to što je ta crkva bila prepuna.
Stotine ljudi u tom selu na kraju sveta, gde, kad pogledate geografsku kartu, mislite da niko ne živi, osećaju nedeljom pre podne potrebu da odu u crkvu, uprkos kućnim obavezama, starosti ili bolesti.
Potreba za verom jaka je koliko i potreba za životom i toga čovek postane svestan tek kad otputuje u neke daleke zemlje i sasvim nepoznate predele.
Na Golom otoku
Jedno ostrvo je u našoj kući, od mog najranijeg detinjstva, imalo posebno mesto. To je otok na kojem je moj deda proveo dve najuzbudljivije godine sopstvenog života. Budući da je on, kao i svi drugi zatvorenici, prilikom izlaska na slobodu, potpisao izjavu da do kraja svog života neće izgovoriti ni reč o onome što se tamo dešavalo, koliko me je kopkalo šta se tamo događalo, toliko me je zanimalo kako je izgledalo to ostrvo na kome nema ništa osim kamena i šuma morskih talasa.
Na izložbi o represiji i posleratnim žrtvama jugoslovenskih komunističkih vlasti, koju je u Istorijskom muzeju u Beogradu priredio Srđan Cvetković, u delu posvećenom Golom otoku, jedna prostorija bila je uređena kao golootočka ćelija. Sa zvučnika u toj prostoriji čuo se samo šum hladnih morskih talasa i povremeni krik galeba, tako da je posetilac mogao bar na trenutak da oseti tu jezivu atmosferu u kojoj je moj deda proveo dve i po godine svog života.
Nakon njegovog povratka sa Otoka, svakog meseca u našu staru kuću je dolazio čovek u kratkoj, crnoj, kožnoj jakni za kojeg sam mislio da mu je ratni drug. Pre nego što će on doći otac bi rekao majci „danas će doći onaj čovek, ti im samo skuvaj kafu i izađi“. Ja sam, međutim, jednom ostao u sobi, igrao se pored peći i slušao razgovor, misleći da deda prepričava tom „drugu“ svoja ratna sećanja, ne shvatajući da on, ustvari, odgovara na pitanja.
Kad sam jednog leta, tokom raspusta koji sam provodio kod njega na selu, nešto zabrljao, deda me je, na moje iznenađenje, tako istukao da sam i ja, na sopstvenoj koži, osetio surovost golootočkih metoda prevaspitavanja. Tek kad sam nedavno, na toj izložbi, čuo šum morskih talasa i jezive krike golootočkih galebova, više od pedeset godina nakon tog događaja, oprostio sam dedi te batine, koje su povredile u meni onu vrstu osećanja koja nemate čak ni za svoje roditelje, nego ih čuvate samo za dede i bake.
Izvor: RTS OKO
