Piše: Redakcija
Regionalni politički centri nikako da se izliječe od metropolskog kompleksa više vrijednosti, naslijeđenog iz Jugoslavije, kao ni „minhenskog sindroma“ koji ih gura u zabludu da su isključivo oni pozvani da rješavaju sva bitna pitanja u postjugoslovenskom prostoru.
Beograd ima ozbiljan problem sa emancipacijom i političkom samoosviještenošću Srba izvan Srbije, jer od njih očekuje poslušništvo i pristajanje na ulogu kusura u političkim transakcijama. Problem sa srpskom emancipacijom i političkom samoosviještenošću ima i Zagreb, jer na takve Srbe ne može uticati preko davno uigrane saradnje sa Beogradom. Iz tog razloga posljednjih se dana Andrija Mandić, kao glas nove srpske politike u Crnoj Gori, našao na udaru koordinisane i združene operacije beogradskih i zagrebačkih političara i medija.
Predsjednik saborskog odbora za vanjsku politiku Republike Hrvatske, Andro Krstulović Opara, prešao je i posljednju granicu pristojnosti i političke korektnosti, ucjenjivačkom izjavom da Crnu Goru u EU ne može uvesti Andrija Mandić i da hrvatski poslanici neće glasati za ratifikaciju pristupnog ugovora ukoliko Mandić ne bude uklonjen iz vlasti. Svoju izjavu Krstulović pravda Mandićevim učešćem u operacijama oko Dubrovnika prije 35 godina i već tu se pokazuje sva nedosljednost hrvatske politike prema Crnoj Gori, jer je Zagreb bio i te kako voljan da pruži sveobuhvatni oprost svom ljubimcu Milu Đukanoviću, koji je odlučivao o pokretanju te operacije.
Pritom Krstulović ne može da ponudi nikakav dokaz o Mandićevom učešću u bilo kakvim zločinima. S druge strane, Krstulovićeva stranka, HDZ, ima veoma benevolentan odnos prema hrvatskim ratnim zločincima i ukazuje im tretman kakav se ukazuje herojima. Dovoljno je vidjeti kako se zvanični Zagreb odnosi prema notornom Dariju Kordiću pa shvatiti da iza Krstulovićevih napada na Mandića ne stoji nikakva principijelnost već isključivo strah od čovjeka koji, za razliku od Đukanovića, predstavlja barikadu malignom hrvatskom uticaju u Crnoj Gori.
Andrija Mandić: Jedino u Crnoj Gori sarađuju srpske i albanske partije
Zanimljivo je da se Plenković, kao lukav i iskusan političar, ne usuđuje lično isporučivati takve ucjene, već s lanca pušta svog partijskog pobočnika da se petlja u unutrašnja pitanja druge države. Ali puno veći problem od nadmenog i bahatog Krstulovića predstavljaju oni građani i političke strukture Crne Gore koji se s njim slažu, ne shvatajući šta takvim slaganjem čine vlastitoj državi.
Andrija Mandić i njegova politika, koja nacionalna i državna pitanja u Crnoj Gori rješava kroz institucije a ne kroz zakulisne igre i oslanjanje na eksterne centre moći, do ludila dovodi i zvanični Beograd, pa je i Aleksandar Vučić s lanca pustio svoje medije da ga bjesomučno napadaju.
Da vidimo zbog čega to čine. Crnogorska skupština glasala je za ustavne promjene koje se tiču prevashodno pravosuđa i odgovornosti javne funkcije. Vučićevoj ergeli to, međutim, ništa ne znači, već ona Mandića napada zbog ustavno neriješenog pitanja srpskog jezika u Crnoj Gori. Tačno, to jeste jedno od neuralgičnih pitanja, ali ono neće biti riješeno zapjenjenim podvriskivanjem iz Beograda, već isključivo institucionalno i Mandić je toga potpuno svjestan pa, kao odgovoran političar, metodično stvara preduslove za rješavanje tog pitanja.
Uostalom, pogleda li se istorijsko iskustvo u posljednjih pola vijeka, vidjećemo da nijedno pitanje bitno za Srbe izvan Srbije, koje je Beograd pokušavao da riješi postavljajući se kao patron, nije riješeno na način zadovoljavajući za Srbe. A što se tiče zaštite srpskog jezika, Aleksandru Vučiću bi, umjesto kidisanja na Andriju Mandića, bilo bolje da taj jezik zaštiti od, recimo, Ane Brnabić koja ga skrnavi na dnevnoj osnovi.
