Piše: Todor Kuljić
Sociološki rečeno, na odnos protesta i režima može se gledati kao na sukob masovnih emocija, spontanih i organizovanih društveno-integrativnih sadržaja. Premda će aktuelni sukob u Srbiji ostati zabeležen kao digitalni zapis o dugoj blokadi, manje će se pamtiti žar, nade i neizvesnost otpora, ali i hermeneutički teže shvatiti strah režima. Budući naraštaji će današnje sukobe na trgu gledati kao igrani film. Od plamena otpora će ostati slika, ali ne i uvek dovoljno živa predstava političkog fronta. U budućnosti će se teško rekonstruisati emotivni potencijal medijskog besmisla. Harizma reči i slike koja danas mobiliše ključne emocije (bes, strah i nadu) izgledaće budućim generacijama kao nama danas Bulajićeva „Bitka na Neretvi“. Zato bi više pažnje trebalo posvetiti proizvodnji i pojačavanju aktuelnih frontova emocija. Kako emocijama redukovati složenost protesta? Mogu li se sukobi tumačiti kao sudar kontrolora javnih emocija?
Ovde nije reč o kontroli ulica ni medija nego emocija. Emocije su sredstva moralne prinude. Iz razlikovanja dobra i zla izvode se poštovanje i prezir kao delatne dualne kategorije za objašnjenje stanja i za usmeravanje ponašanja. Razne emocije nužno prate razne moralizme kao sisteme formalnih i neformalnih sankcija. Mržnja nije gola emocija nego je i moralistička redukcija složenosti. U religijama je mržnja bogougodna, u politici je mera odanosti partiji ili ideologiji. Režim u krizi se integriše preko emocija, a ne preko institucija. Nadzire emocije. Ne sve nego ključne. Zato je važno prepoznati emotivni potencijal medijskog besmisla. Pre svega dokumentarna slika otvara prostor osećanjima, aktivnom proživljavanju javnog gneva i mržnje. Uokviren osećanjima argument je slabiji.
Premda se misli i osećanja ne mogu odsečno razdvojiti, jednako kao ni razumno od iracionalnog, slika uverljivije oblači u emocije interese i vrednosti nego što to čini tekst. Ali slika zna i da zamagli interese i razliku između racionalnih populista i iracionalnih individualista. Tramp je populista koji se zalaže za progon migranata, ali i proračunati profiter od izvoza američkog oružja u Evropu. Ovo zadnje ne pokazuje slika. Slike pre svega kanališu gnev i mržnju, ali i strahove i uznemirenosti. Traže i olakšavaju prihvatanje spasitelja koji najpre sugerira bespomoćnost i ugroženost, da bi potom istakao vlastitu nesvakodnevnu ličnu moć izvan svih pravila. „Zapisano je, ali ja vam kažem.“ Harizma ne traži racionalno nego emotivno poverenje. Moralizuje emocije. Koristi ponos i postiđuje. Stidom maskira vlastitu slabost, a pripisivanjem krivice obesnažuje protivnika. Zato je Vučić često ponosan na sebe, a opoziciju postiđuje i okrivljava. Emocije idu u paru.
Pa ipak, politička osećanja nisu već po sebi nazadna. Kant je pisao da su osećanja pokretači praktičnog uma, a Hegel dodao da se ništa veliko u istoriji nije desilo bez velikih strasti. Koja su javna osećanja delatna? U politici pre svega nada, bes i strah. Bes mobiliše kratkoročno, nada vezuje dugoročno, kaže nemački politikolog Johanes Hilje. Današnja Srbija je podeljena oko ovih medijski kanalisanih glavnih emocija. Onaj ko nameće pojmove (ekstremisti, teroristi, obojena revolucija) upravlja i emocijama, reguliše razliku između dobra i zla, prezira i poštovanja, humanizuje i dehumanizuje, moralistički antagonizuje javnost. Hegemoni pojmovi nisu samo analitičke kategorije nego su i zgusnute emocije u kojima ne treba tražiti golu mržnju nego njenu moralnu nadogradnju.
Moralom se uspešno potkopava poverenje drugoj strani. Na razne načine. Nemački kancelar Fridrih Merc je nedavno upozorio da azilanti oduzimaju Nemcima termine kod zubara, Vučić kaže da studenti jedu tri puta dnevno zato što su plaćeni izvana. U središtu otpora prema migrantima i studentima je moralistički obrazložena pretnja. Uskratićemo vam zubare i hranu. Preko Pinka, Informera, RTS-a i Politike preteći moralisti govore o teroru ulice, a ne o građanskom otporu na trgu. Već ova dva različita pojma, ulica i trg, bude različite emocije. Cilj je da se protivniku ne dozvoli upravljanje emocijama, pre svega medijskom hegemonijom u proizvodnji straha, besa i nade. Mediji nisu samo informativno nego i emotivno oružje. Prostor je toliko pretrpan moralističkim emocijama da je otežano i obezvređeno racionalno vrednovanje, a javni moral je relativizovan diktaturom raznih moralizama. Ponajpre režimskih, ali i opozicionih. Kako se u tome snaći?
Vojin Grubač: Vlada opstaje zbog interesa Zapada, Milatović opstruiše i živi u bezvazdušnom prostoru
Jednostavno. Treba razlikovati demokratsku emocionalizaciju od autoritarne. Prva podstiče progresivnu, druga neprogresivnu nestabilnost i uzbuđenja. Duga koruptivna vlast je izvor besa protesta, a dugi otpor na trgu je nosač besa režima. Studentsko-građanski otpor nosi nada u procesuiranje odgovornih i u pobedu pravde, režim se nada da će obuzdati otpor. Na jednoj strani je strah od nekažnjivog nasilja žandarmerije, na drugoj je strah od odmazde nakon sunovrata sa vlasti. Zato je kod vlasti najveća panika od gubitka kontrole nad upravljanjem emocijama. Režimski medijski moguli su važniji saveznici vlasti od Putina i Makrona. I naravno zato su glavni profiteri. U krizi uvek aktiviraju etno-moralističku mržnju trudeći se da pokažu da je najveći izrod onaj ko ne ume i neće da mrzi druge nacije.
Emocije uvek treba uskladiti sa tvrdim nacionalnim i verskim stereotipima. To danas ne zvuči pronicljivo nego banalno jer režim udarajući po plaćenim rodomrscima upravlja mržnjom i prema protestu. Samopoštovanje vlasti prati ponos, a omalovažavanje studentsko-građanskog otpora reguliše se prezirom i krivicom. Moralisti uvek traže od drugih da dele i njihove emocije. Manipulišu semantikom nacionalnog bola (Jasenovac) i obećavaju izbavljenje oslobođenjem (Kosova). Etno-moralistički prezir nepatriotske opozicije je zadnja emotivna linija odbrane vlasti od trga. Putin i Makron pružaju srpskom režimu nadu, ali krhku. Ali zato domaći mediji nisu prazne puške. Upravljaju naročitom emocijom – slepim patriotizmom prožetim rijalitijem. Red mržnje, red zabave. Vlast ne preza od upotrebe kiča jer su u strahu velike oči. U podeljenoj Srbiji emocije su zakavžene na trgu, ali i u domovima. Manje se boje oni koji su aktivniji na trgu. Zato je nadzor nad emocijama besavestan. Premda emocije nisu uvek smetnja refleksivnom mišljenju, racionalnoj politici nije nužna emocionalizacija kada ubeđuje smislenošću. Dakle, nije pitanje efemerisa protesta, šta će biti protest u istoriji Srbije ili u istoriji materije, nego je pitanje usavršavanja kontrole emocija.
Izvor: Peščanik
