Piše: Janja Gaćeša
U trenutku kada je jedna grupa Srba na Gazimestanu počela da uzvikuje „Kosovo“ a druga „Srbija“, prvo nešto slabijim intenzitetom a potom sve glasnije i masovnije, albanski policajci – što oni obučeni u civilu i pomešani sa ljudima okupljenim oko spomenika, ali i oni u uniformama – bukvalno su odskočili od zemlje. Odreagovali su sa takvim besom da ne samo da smo shvatili da su albanski policajci u civilu svuda oko nas, već i da će to ovog puta biti glavni povod za hapšenje Srba.
Kao i prošlog, tako i ovog Vidovdana, nervoza kod Srba počela je na samom ulazu u kompleks Gazimestana jer smo morali da prolazimo kroz metalne ograde koje su bile toliko usko postavljene da je teško bilo prolaziti između njih. Po zemlji je bilo gotovo nemoguće gaziti, a ukoliko stanete na te metalne delove, sve se pomeralo tako da je hod bio prilično nestabilan. Na kraju tih prolaza čekala nas je policija koja pretresa. Zahtevali su od muškaraca da podižu majice, žene da otvaraju torbe i vade sve iz njih. Oko svega se pravio problem, čak i oko priveska za ključeve na kojem su beli orlovi, na primer.
Na samoj kapiji albanski novinari pitali su nasumično ljude: „Što si došao ovde?“ Većina ih je ignorisala, ali jedan Srbin iz Republike Srpske je odgovorio: „Znaš ti, znaš, zašto smo došli“. Čim smo i to prošli dočekali su nas policajci koji su delili letke sa uputstvom kako da se ponašamo.
Na njemu je, između ostalog, pisalo: „Svi vi treba da budete svesni da Policija Kosova neće tolerisati provokativna i nasilna dela, vandalizam ili uništavanje i radnje koje podstiču međunacionalnu mržnju“ ili „KP neće dozvoliti nošenje i isticanje raznih simbola, kao što su na odeći, razne zastave, transparenti itd., koji predstavljaju i podstiču međuetničku, vjersku, političku mržnju itd. Oni pojedinci koji se odluče da počine kriminalna/krivična dela odmah će se suočiti sa Zakonom. U slučaju izvršavanja krivičnih dela biće uhapšen“.
Janja Gaćeša: Pismo sa Kosova ili besuđe prema Draganu Stojkoviću
Izmišljeni razlog
Samim ovim letkom, odnosno načinom na koji je napisan, prekršena su prava Srba na jezik garantovana tzv. Ustavom Kosova. Da ne pominjem širom Kosova i Metohije zastave tzv. Velike Albanije, simbole „OVK“, slike njihovih ratnih komandanata kojima se trenutno sudi za zločine protiv čovečnosti koje gledamo 365 dana u godini, i koje, možda, vređaju nas i predstavljaju podsticanje međuetničke mržnje i netrpeljivosti, ali niko za to ne haje. Srbima član 59 „Ustava Republike Kosovo“ izričito garantuje pravo da koriste i ističu svoja nacionalna obeležja, ali to se ne poštuje i predstavnici međunarodne zajednice to tolerišu.
Elem, da se vratim Vidovdanu. Okupljanje ispred spomenika Svetom knezu Lazaru i Kosovskim junacima uvek bude dostojanstveno. Vreme do početka parastosa ljudi koriste da upale sveće, naprave fotografiju ispred Kneževe kletve na spomeniku i sve protiče mirno, gotovo u tišini i bez ikakvih provokacija – to je za svakog Srbina sveto mesto.
Samo služenje parastosa je nešto što ne mogu rečima opisati. Svako ko je prisutan učestvuje u službi pokazujući na taj način da celim svojim bićem odaje poštu svim Srbima koji su do današnjeg dana pali „Za krst časni i slobodu zlatnu“. Nakon službe, kada se crkveni velikodostojnici povuku, sledi pevanje nacionalnih pesama koje nikoga ne vređaju, niti šire bilo kakvu mržnju.
Zaista sam se u jednom trenutku zapitala šta li će ove godine da im na pamet padne kao razlog da zastrašuju ljude, i na taj način još jednom pošalju poruku da za Vidovdan, na Kosovu i Metohiji, Srbi jednostavno nisu dobrodošli. Onda sam čula „Kosovo“ i potom „Srbija“. Dve reči koje su naše pravo, ali i njima prst u oko. (Zašto im to toliko smeta ako su ubeđeni da je sve oko njihove „državnosti“ završena stvar?)
Ako je ulaz u kompleks spomenika na Gazimestanu ove godine manje-više bio sličan prošlogodišnjem, izlazak nije. Sada su pripadnici policije bili bolje organizovani, i bilo je očigledno da su na terenu sprovodili unapred pripremljen plan. Na primer, u blizini kapije bio je postavljen beli kontejner u koji su privođeni Srbi. Na drugoj strani kontejnera nalazila su se vrata gde su izvođeni – pojedinci sa već zavezanim rukama – i odmah ubacivani u marice koje su parkirane čekale, ali i policijska vozila. (Kako se sa uhapšenima dalje postupalo mogli ste da saznate iz medija proteklih dana.)
Janja Gaćeša: Pismo sa Kosova ili udar na zdravstvo i prosvetu
Maltretiranje naroda
Prošle godine smo mogli slobodno da fotografišemo hapšenja, da budemo u neposrednoj blizini policije, bez da nas je iko grubo upozorio ili legitimisao. Uhapšene Srbe su odvodili u obližnji bagrenjak, pa tek kada su došla vozila prebacivali ih u njih. Po izlasku iz špalira policije, narod je mogao da stoji gde je hteo – ove godine ništa od toga.
Izlaz nam je bio omogućen samo na maloj kapiji i to da izlazimo u koloni jedan po jedan – da nas bolje vide. Sa unutrašnje strane kompleksa formirala se ogromna gužva – nikada nije bilo tako – i onda svi u kolonu. Prolazili smo kroz špalir pripadnika tzv. kosovske policije, da bi nas na kraju dočekao čitav red specijalaca.
Novinari, u ogromnoj većini Srbi, bili su sa desne strane ograđeni žutom trakom i niko nije smeo da mrdne, jer je bio oštro upozoravan od strane policije i posebno pripadnika specijalne policije koji su bili strašno neprijatni, da ne kažem neprijateljski raspoloženi. Zadržavanje nije bilo dozvoljeno, niti ste mogli nekoga da sačekate po izlasku iz špalira, već su nas policajci terali da idemo govoreći: „Ik“, „Ik“! To u prevodu znači „idi“ ili „beži“.
Ono što je ovog Vidovdana na mene ostavilo poseban utisak, pored svega što sam do sada pomenula, jeste odgurivanje naroda od strane policije bez obzira na pol, dok smo prolazili kroz špalir. Zamislite, hodate mirno kroz špalir policije i jedan od policajaca vas uhvati za rame i odgurne, ili stavi obe ruke na vaša leđa i gurne vas. To su radili i ženama, mladim devojkama. Falilo je samo da su imali motke u rukama i da su nas udarili onako nasumično i kako koga ko stigne.
Meni su takve slike poznate samo sa televizije gde se prikazuju jezive scene satanizacije pripadnika jednog naroda i njihovo odvođenje u logore. Sada sam to gledala uživo, bila deo toga i, barem za mene, to je ono što je obeležilo ovaj Vidovdan. Radili su to sa takvim prezirom, mržnjom, i zaista bih volela da to mogu drugačije da opišem, ali ne mogu.
Razlog za hapšenje jednog od 36 Srba, pošto je gotovo izašao iz špalira, jeste taj što je rekao: „Zašto me gurate“. Na njega su bukvalno skočili pripadnici specijalne policije i zaista brutalno sproveli do belog kontejnera i dalje u maricu. To je bilo jezivo za videti – sav onaj prezir zbog tri izgovorene reči. Zato, Vidovdan ove 2026. godine pamtiću i po tome što su Srbima na Kosovu i Metohiji zabranjene i „reči“.
Bilbord i Zavet
Naime, sve je počelo nekoliko dana uoči Vidovdana kada su u Gračanici pokušali da postave bilbord na kome je pisalo: Zavet Vidovdana – Dobro došli u Gračanicu! Odluku o postavljanju bilborda donela je lokalna samouprava u Gračanici. Na vreme su obavestili kosovsku policiju o nameri postavljanja bilborda, kao i da će povodom Vidovdana postaviti srpske zastave duž glavne ulice u Gračanici.
Međutim, i jedno i drugo je zabranjeno. Zasmetala im je reč Zavet na bilbordu. Kada su zastave u pitanju, a ni one nisu postavljene, predstavnici Opštine Gračanica ćute, ili da upotrebim metaforu, prave se mrtvi. Da kažem i da su u trenutku kada je sprečeno postavljanje pomenutog bilborda na licu mesta bili, pored policije, i pripadnici KFOR-a. Ipak, istog dana, u kasnim večernjim satima postavljen je izmenjeni bilbord. Na njemu nije bilo Miloša Obilića, ni srpske zastave. Sve je zamenjeno manastirom Gračanica i sloganom: Vidovdan 2026. – Dobrodošli u Gračanicu!
Šta da kažem na kraju, na čast neka im bude. Ne samo onima koji su na Gazimestanu radili šta su radili, nego i onima u lokalnoj samoupravi što su napravili kompromis i izmenili početni slogan na bilbordu. Bolje da ništa nije pisalo, da smo ostali kod toga da su zabranili da postavimo bilbord, nego što smo se odrekli reči Zavet! Znači li to da treba da napravimo kompromis ili, ne daj Bože, odustanemo od reči Kosovo i Srbija, svoje zastave? Kuda više vodi ta snishodljivost?
Posebna prozivka ide na račun onih koji su nam doneli ovakvu „demokratiju“, te trule Evrope, što njeni predstavnici na terenu i posle ovog terora samo poručuju: „Posmatrali smo šta se dešavalo na Gazimestanu“. Pitanje je šta vam je naređeno da vidite?
Da, umalo da zaboravim. Patrijarh srpski ni ovog Vidovdana nije bio na Kosovu i Metohiji! Bili su brojni mitropoliti i vladike Srpske pravoslavne crkve i većina njih je poslednja izašla sa Gazimestana, onda kada je sva gorepomenuta agonija naroda završena i kada je golgota za sve uhapšene upravo počela.
Janja Gaćeša je dugogodišnji dopisnik Novog Standarda iz Gračanice i autor knjige „Pisma s Kosova 2011-2023: Zašto si nas ostavio Beograde?“ Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor: Novi Standard
