Piše: Kris Hedžis
Neoliberalizam, koji je mnogo preciznije nazvati njegovim pravim imenom, bezobzirnim kapitalizmom, otrov je koji je razorio našu demokratiju. On je milijarderskoj klasi i velikim korporacijama obezbijedio ideološki izgovor da osiromaše radničku klasu, nametnu razarajuće mjere štednje, isprazne demokratske institucije od svakog stvarnog sadržaja, potkupe obje naše vladajuće političke stranke i pretvore sudove u puke ispostave korporacija i bogataške elite.
Neoliberalizam je desetine miliona obespravljenih i očajnih ljudi gurnuo u zagrljaj hrišćanskih fašista, koji su njihov očaj iskoristili da im prodaju bajku o čudotvornom Isusu koji će magijom riješiti sve njihove probleme.
Gurnuo ih je i u naručje teoretičara zavjera i desničarskih šarlatana. Odveo ih je u samouništavajući vrtlog alkoholizma i zavisnosti od opioida, patološkog kockanja, porodičnog i seksualnog nasilja. Sve su to bile neizbježne posljedice društvene stagnacije, gubitka moći nad sopstvenim životom, osjećaja bezvrijednosti, nagomilanog razočaranja i dubokog očaja.
Neoliberalizam ne čuje vapaje svojih žrtava. Njihovu patnju i bijes odbacuje kao iracionalne, neobrazovane i rasističke ispade. Istovremeno, svaki liberalni pokušaj reforme svodi na praznu formu, ostavljajući iza sebe tek kozmetičke, potpuno beskorisne promjene.
Liberalni branioci neoliberalizma, koji su odavno digli ruke od ekonomske pravde, povukli su se u svijet pomodnog, elitističkog aktivizma.
Oni mehanički ponavljaju ispražnjene parole o različitosti i političkoj korektnosti, praveći se da ne postoji nemilosrdni klasni rat koji se širom svijeta vodi još od sedamdesetih godina prošlog vijeka. Žrtve neoliberalne deindustrijalizacije, među kojima je samo u Sjedinjenim Američkim Državama više od trideset miliona ljudi ostalo bez posla u masovnim otpuštanjima, dobro znaju da nesigurnost njihovog života nimalo ne zanima njihove neoliberalne gospoda.
Desničarski komentatori i političari, poput Donalda Trampa, koji tradicionalni neoliberalni establišment zasipaju prostačkim, vulgarnim i psovačkim uvredama, među obespravljenima stiču gotovo kultni status, jer im se čini da konačno neko razotkriva političku predstavu i licemjerje vlasti. Ti demagozi iznevjerenima obećavaju moralni i ekonomski preporod, ali su njihova obećanja zasnovana na magijskom mišljenju, a ne na stvarnosti.
Međutim, i sami neoliberali prodaju sopstvenu verziju magijskog mišljenja. Neoliberalizam je podjednako apsurdan i infantilan kao i specifično vjerovanje dijela američkih protestantskih fundamentalista da će, neposredno pred apokalipsu, istinski vjernici biti čudesno uzneseni na nebo, ili pokret „Učinimo Ameriku ponovo velikom“ (MAGA).
Tramp laže jednako prirodno kao što diše, ali su lagali i njegovi prethodnici, uključujući Džoa Bajdena, Baraka Obamu i Bila Klintona. Tramp živi od političkih fantazija, ali ni oni nisu bili ništa manje skloni obmanjivanju javnosti.
Tramp se, kao i njegovi demokratski prethodnici, bogati zajedno sa svojom porodicom, samo što to čini daleko otvorenije, drskije i pohlepnije. I on, baš kao i oni, omogućava da se nastavi sistematska pljačka koju sprovodi milijarderska klasa. Tramp je, u suštini, fašistička varijanta iste neoliberalne prevare.
Koncentrisanje bogatstva u rukama globalne oligarhijske elite, pri čemu dvanaest najbogatijih milijardera posjeduje više imovine nego najsiromašnija polovina čovječanstva, nije slučajna posljedica sistema, već njegov osnovni cilj. Njegova svrha je stvaranje ogromne nejednakosti u prihodima i uspostavljanje monopolske moći. Takav poredak predstavlja potpunu suprotnost demokratskoj jednakosti. On je osmišljen da podstiče politički ekstremizam, produbljuje društvene i kulturne podjele i postepeno isprazni demokratske institucije od svakog stvarnog sadržaja. Ekonomska racionalnost tu nikada nije bila suština. Dejvid Harvi taj proces naziva „akumulacijom putem razvlašćivanja“.
Kao vladajuća ideologija, neoliberalizam je postigao izuzetan uspjeh. Počev od sedamdesetih godina prošlog vijeka, njegovi kritičari koji su polazili od kejnzijanskih ekonomskih stavova postepeno su potiskivani ili potpuno uklanjani sa univerziteta, iz državnih institucija i međunarodnih finansijskih organizacija, poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Isto se dogodilo i u medijima.
Poslušni dvorjani i intelektualni pozeri, poput Miltona Fridmana ili kolumniste Njujork tajmsa Tomasa Fridmana, dobili su istaknut prostor u javnosti i izdašnu korporativnu finansijsku podršku. Oni su pokorno širili zvaničnu mantru marginalnih i naučno diskreditovanih ekonomskih teorija koje su popularizovali Fridrih Hajek i drugoredna spisateljica Ajn Rand.
Jednom kada je čitava zemlja bila prisiljena da klekne pred diktatom tržišta, kada su državne regulative ukinute, porezi bogatima drastično smanjeni, kapitalu omogućeno da nesmetano prelazi državne granice, sindikati razbijeni, a trgovinskim sporazumima milioni radnih mjesta preseljeni u fabrike sa jeftinom radnom snagom u Meksiku i Kini, ti isti pozeri uvjeravali su nas da će svijet postati srećniji, slobodniji i bogatiji. Bila je to prevara. Ali je uspjela. I upravo je ona nahranila drugu, suparničku prevaru, onu demagoga i fašista koji su izronili iz moralne i političke kaljuge koju je neoliberalizam sam stvorio.
Dobar dio odgovornosti snose i mediji. Pod izgovorom objektivnosti, koja je u stvarnosti značila puku neutralnost prema nepravdi, dobrovoljno su se isključili iz klasne borbe. Nisu istraživali sve veće zloupotrebe bogatih, korporacija i njihove kupljene političke kaste. Nisu razobličavali apsurdnost neoliberalizma. Njegove žrtve učinili su nevidljivima. Povlačeći se iz stvarne društvene rasprave, mediji, kao jedan od ključnih stubova svake demokratije, sami su sebe obezoružali i lišili svakog uticaja. Zato su na kraju i sami postali predmet prezira.
Individualna sloboda, koju neoliberalizam uzdiže kao najviše dobro, i socijalna pravda nisu međusobno saglasivi pojmovi.
Socijalna pravda, piše Dejvid Harvi u knjizi Kratka istorija neoliberalizma, zahtijeva društvenu solidarnost i „spremnost da se lične želje, potrebe i interesi podrede široj borbi, na primjer za društvenu jednakost i ekološku pravdu“. Neoliberalna retorika, dodaje on, uspjela je da libertarijanstvo, politiku identiteta, multikulturalizam i, na kraju, narcisoidni konzumerizam odvoji od društvenih pokreta koji su težili socijalnoj pravdi kroz osvajanje i preoblikovanje državne vlasti.
Neoliberalizam, kako piše Edže Temelkuran u knjizi Kako izgubiti državu: Sedam koraka od demokratije do fašizma, protjeruje moral iz javnog života. On ga zatvara u privatni prostor pojedinca, dok ga istovremeno ograničava na „tor religije“, koja se zatim skraćuje i prilagođava tako da postane tržišno prihvatljiva „duhovnost“. Pravda i milosrđe više nisu zajedničke, društvene vrijednosti. Lični i javni moral bivaju razdvojeni. „Kako onda“, pita Temelkuran, „uvjeriti ljude da ne čine zlo u onim oblastima javnog života u kojima ne postoji djelotvorna primjena zakona?“
„Ljudska bića“, piše ona, „ne mogu živjeti zajedno bez dobre priče koja ih povezuje i čuva zajednički sistem vrijednosti. Zato je odsustvo takve priče u neoliberalizmu, odsustvo smisla i cilja, za ljudski um gotovo nepodnošljivo. Pošto su ljudi prisiljeni da žive u stanju stalne, ali kontrolisane međusobne odbojnosti, upravo onolike koliko je potrebno da bi neoliberalni sistem funkcionisao, oni neprestano tragaju za nekim ciljem, nekom središnjom tačkom prema kojoj će određivati šta je dobro, a šta zlo. Etička praznina neoliberalizma, njegovo ignorisanje činjenice da ljudska priroda vapi za smislom i očajnički traži razlog zbog kojeg vrijedi živjeti, stvara plodno tlo za izmišljanje najrazličitijih ciljeva, ponekad i onih najneutemeljenijih i najpovršnijih.“
Karl Polanji u svojoj knjizi Velika transformacija pravi razliku između loših i dobrih sloboda. Loše slobode su, prema neoliberalnoj ideologiji, neprikosnovene. One omogućavaju moćnima da eksploatišu radnike i prirodne resurse sve do njihovog potpunog iscrpljivanja ili propasti.
Tako, na primjer, farmaceutske kompanije i korporacije u zdravstvenom sektoru dovode u opasnost živote ljudi koji ne mogu da plate njihove enormno visoke cijene, dok industrija fosilnih goriva čovječanstvo gura ka ekološkoj katastrofi i mogućem samouništenju.
Dobre slobode, sloboda savjesti, sloboda govora, sloboda okupljanja, udruživanja i pravo da čovjek sam bira svoj posao, postepeno bivaju ugušene upravo pod teretom tih loših sloboda. Sloboda većine pretvara se u privilegiju manjine. Krajnji ishod tog procesa je fašizam.
Fašizam se služi najgrubljim sredstvima, strahom, zastrašivanjem i nasiljem, kako bi obuzdao sve veće društveno nezadovoljstvo. On dijeli zemlju na zaraćene tabore, patriote i neprijatelje države. Uništava svaki zajednički sistem vrijednosti i veliča surovost hipermaskulinog ideala. Svako ko se usudi da misli drugačije biva proglašen unutrašnjim neprijateljem ili teroristom, dok se građanske slobode ukidaju pod izgovorom zaštite nacionalne bezbjednosti.
Takva praksa postepeno postaje uobičajena. Osmoro učesnika protesta protiv američke imigracione službe (ICE) u Teksasu osuđeno je na kazne od trideset do čak sto godina zatvora, nakon što su na sudu predstavljeni kao pripadnici navodne „antifa terorističke ćelije“.
Deveti optuženi, David Rolando Sančez Estrada, nije ni prisustvovao samom protestu, ali je ipak osuđen na trideset godina zatvora zato što je, prilikom preseljenja, sakrio kutiju sa političkim brošurama i drugim materijalima. U drugom postupku koji je vođen u okviru istog slučaja, šestoro optuženih koji su prihvatili nagodbu sa tužilaštvom dobili su kazne od gotovo dvije do petnaest godina zatvora, dok je Ines Soto, koja je odbila nagodbu i zatražila suđenje, osuđena na pedeset godina.
Izjednačavanje građanske neposlušnosti sa terorizmom već je uobičajena praksa u zemljama poput Turske, Rusije i Indije, a sve više pušta korijen i u Evropi. Britanski sud je nedavno, u presudi koja u mnogo čemu podsjeća na slučaj iz Teksasa, četvoro aktivista organizacije Palestine Action proglasio teroristima i osudio ih na kazne od pet do devet godina zatvora, iako nisu bili ni optuženi, ni osuđeni za bilo kakvo krivično djelo terorizma.
„Nije važno da li će Donald Tramp, Redžep Tajip Erdogan, Narendra Modi, Vladimir Putin ili Najdžel Faraž nestati sa političke scene“, piše Edže Temelkuran. „Desetine miliona ljudi koje je njihova retorika rasplamsala ostaće tu i biće spremne da slijede svakog novog vođu koji bude govorio istim jezikom. A ono što smo u Turskoj iskusili na izuzetno razoran način pokazuje da vas, čak i ako odlučite da se klonite politike, njihovi sljedbenici mogu pronaći i u vašem najličnijem prostoru, naoružani sopstvenim sistemom vrijednosti i spremni da progone svakoga ko ne liči na njih.“
Naša zemlja, onakva kakvu smo nekada poznavali, više ne postoji. Sistematski su je uništili neoliberalni prevaranti. Institucije i pravni mehanizmi koji su nas nekada štitili od tiranije više ne funkcionišu. Oni koji se i dalje zalažu za otvoreno društvo ostali su bez saveznika, proglašeni su izdajnicima i žigosani kao „radikalna ljevica“. Žalim za onim što smo izgubili. Žalim i za onim što ćemo tek izgubiti. Društvena izolacija uskoro će prerasti u fizičku. Bićemo kriminalizovani ili prisiljeni na izgnanstvo.
Tramp i njegova fašistička klika, čiji su najupečatljiviji predstavnici milijarderi poput Pitera Tila i Ilona Maska, grade mafijašku državu. Državu gangstera i njihovih žrtava. Državu u kojoj samo oni imaju neograničenu slobodu da pljačkaju i iskorištavaju. Državu u kojoj je vlast privatizovana. Državu u kojoj smo svi podređeni korporativnim tehnološkim imperijama. Državu u kojoj za nas više nema mjesta.
Zato ovog Četvrtog jula moramo jasno imenovati svoje neprijatelje. To su, prije svega, fašisti koji su preuzeli vlast. Ali to su i oni koji su, prodajući nam prevaru zvanu neoliberalizam, upravo njima otvorili vrata.
Kris Hedžis je američki novinar, dobitnik Pulicerove nagrade. Petnaest godina bio je spoljnopolitički dopisnik lista Njujork tajms, u kojem je obavljao dužnosti šefa bliskoistočnog i balkanskog dopisništva. Prije toga radio je kao strani dopisnik za Dalas morning njuz, Kristijan sajens monitor i američki javni radio (NPR). Danas je autor i voditelj emisije The Chris Hedges Report.
Izvor: Consortium News
