Piše: Vuk Bačanović
Početkom jula 2026. godine vlasti Republike Srpske zaključile su da je došao istorijski trenutak da se zemlja, nakon dugih i teških borbi sa inflacijom, odlaskom stanovništva, niskim platama, urušenim zdravstvom, rupama po putevima, korupcijom, kriminalom, birokratijom, javnim dugom i ostalim sitnicama koje muče manje ozbiljna društva, konačno uhvati ukoštac sa jednim daleko opasnijim protivnikom: ljiljanom.
Ne bilo kakvim, naravno. Samo određenim ljiljanom. Onim, kako je precizno navedeno, sa „ratne zastave ARBiH“.
Ali ne budimo naivni. Iskustvo nas uči da nijedna biljka nije toliko obična da joj se, uz malo dobre volje i dovoljno državnih pečata, ne može dodijeliti status državnog neprijatelja.
A poznato je da zakon, kada jednom stupi na snagu, ima osobinu vode: pronađe i najmanju pukotinu u razumu. U početku uređuje samo ono zbog čega je donesen. Zatim počne uređivati ono što nikome nije palo na pamet da uređuje. Na kraju se sasvim prirodno zainteresuje za ikonografiju, angelologiju i jerarhiju nebeskih sila.
Zato nikoga nije naročito iznenadilo kada je Ministarstvo nakon nekog perioda osnovalo Radnu grupu za identifikaciju spornih anđela.
Prva akcija izvedena je u jednoj staroj pravoslavnoj crkvi čiju tačnu lokaciju nećemo navoditi radi delikatnosti samog postupka.
Komandir policijske ekipe dugo je posmatrao ikonostas službenom lupom. Onda je polako skinuo naočare, pročistio grlo i ozbiljno rekao:
„Evo ga.“
„Ko?“
„Gavrilo.“
Nastade muk.
Jedan mlađi policajac oprezno priđe.
„Šefe… možda nije taj.“
Komandir ga pogleda pogledom čovjeka koji upravo svjedoči urušavanju pravne države.
„Kako nije? Piše lijepo: Gavrilo.“
„Ali… ovo je arhanđeo.“
„A otkud ti znaš?“
„Pa… piše i to.“
Komandir uze lupu.
Zaista.
Ispod je sitnim slovima pisalo: Arhanđeo Gavrilo.
Na trenutak zavlada nelagoda.
Onda komandir odahnu.
„Dobro. Provjerite šta drži u ruci.“
Kriminalistički tehničar pope se na merdevine.
„Nemam dobar ugao.“
„Fotografiši.“
Škljoc. Škljoc. Škljoc.
Poslije petnaest minuta siđe sav oznojen.
„Šefe…“
„Govori.“
„Ne možemo utvrditi.“
„Kako ne možete?“
„Možda je ljiljan.“
Nastade muk.
„A možda?“
„Možda je štap.“
Komandir ga oštro pogleda.
„Čovječe, je li štap ili ljiljan?“
„Zavisi.“
„Od čega?“
„Od ugla.“
Odmah je pozvan dežurni vještak za heraldiku.
Pogledao je fotografije.
„Djeluje kao ljiljan.“
„A djeluje li sigurno?“
„Ne.“
Pozvan je istoričar umjetnosti.
„Djeluje kao glasnički štap.“
„A sigurno?“
„Ne.“
Pozvan je botaničar.
„Djeluje kao biljka.“
„A koja?“
„Ne mogu se izjasniti dok ne vidim polen.“
Pozvan je geometar.
„Predmet je uspravan.“
„Hvala.“
„Ali ne mogu reći da li je cvijet.“
Komandir se uhvati za glavu.
„Dobro. Oduzmite dveri.“
„Zašto?“
„Da predmet pošaljemo na kombinovano botaničko, heraldičko, ikonografsko i krivičnopravno vještačenje.“
U roku od petnaest minuta stigla su dva pravnika, tri inspektora, jedan građevinski vještak, komisija za komisiju, potkomisija za komisiju i čovjek koji je uvijek prisutan iako niko nije siguran zašto.
Carske dveri opasane policijskom trakom.
Jedan zapisničar diktira:
„Na licu mjesta zatečeno muško lice sa krilima. U desnoj ruci gestikulira prema nebu. U lijevoj ruci drži predmet čiji botaničko-pravni status tek treba utvrditi. Osumnjičeni se nije opirao prilikom fotografisanja.“
U tom trenutku priđe istoričar umjetnosti.
„Gospodo, riječ je o motivu Blagovijesti. Ova ikonografija postoji više od hiljadu godina.“
Jedan pravnik podiže pogled.
„Prije ili poslije spornog perioda?“
„Molim?“
„Moramo utvrditi.“
„Ali ovo je Vizantija.“
„A gdje je to katastarski?“
Istoričar umjetnosti pokuša objasniti simboliku ljiljana, glasničkog štapa, arhanđela, ovaploćenja, srednjovjekovne ikonografije i teologije.
Pravnik ga pažljivo sasluša.
„To je sve vrlo zanimljivo.“
„Hvala.“
„Ali nije predmet ovog postupka.“
„Dobro, a šta jeste?“
„Predmet.“
„Kakav predmet?“
„Pa predmet.“
„Ali vi još ne znate da li je štap ili ljiljan.“
„Upravo zato je predmet.“
Za to vrijeme dvojica majstora pažljivo odvrću šarke na Carskim dverima.
Sveštenik ih zbunjeno posmatra.
„Šta to radite, ljudi, budi Bog s nama?“
„Privremeno izuzimanje.“
„Čega?“
„Dveri.“
„A zašto?“
„Preventivno.“
„Od čega preventivno?“
„Da neko ne uđe u crkvu, vidi Gavrila sa predmetom koji bi eventualno mogao biti ljiljan i stekne utisak prije nego što Komisija utvrdi koji je to utisak.“
„A ko će biti u Komisiji?“
„To još ne znamo.“
„Pa ko se razumije i u pravo i u ikonografiju?“
Tišina.
Duga.
Neprijatna.
Na kraju se iz posljednjeg reda začu tihi glas pripravnika:
„Možda da pitamo nekog istoričara?“
Svi ga pogledaše sa sažaljenjem.
Vuk Bačanović: Dobar dan. Ko su danas vjekovni neprijatelji?
„Sine“, reče komandir blagim glasom, „kad bi se zakoni počeli primjenjivati uz pomoć istorije, simbolike i zdravog razuma, čemu bi onda služile komisije?“
Dok su policijska kola polako odvozila Carske dveri na vještačenje, na lice mjesta stigao je i Savjetnik ministra za ikonografsko-bezbjednosna pitanja, čovjek čija je službena dužnost bila da utvrdi razliku između svega što liči na ono što ne smije ličiti ni na šta.
Iz akt-tašne izvadi fasciklu.
„Gospodo“, reče svečano, „Ministarstvo je pripremilo Privremeno uputstvo za razlikovanje arhanđela Gavrila od drugih Gavrila.“
Svi se primakoše.
Savjetnik pročita:
„Ukoliko lice posjeduje krila, oreol ili se nalazi u neposrednoj blizini Presvete Bogorodice, postoji osnovana sumnja da je riječ o arhanđelu. Međutim, ukoliko u ruci drži predmet koji bi mogao biti ljiljan, štap ili nešto između, isti se dostavlja Republičkom zavodu za botaničko-heraldička vještačenja.“
Stari sveštenik tiho reče:
„Djeco… ako jednog dana zakonom zabranite simbole, moraćete zabraniti i njihova značenja. A kad zabranite značenja, ostaće vam samo pravilnici.“
Niko nije odgovorio.
Komisija je već bila zauzeta razmatranjem da li riječ „Blagovijest“ u sebi sadrži elemente nedozvoljenog optimizma.
