Piše: Farhad Ibragimov
Ovaj potez Izraela nije usmeren toliko prema Jermeniji ili čak Turskoj, koliko prema SAD, gde se trenutno odvija borba za buduću ravnotežu snaga na Bliskom istoku. Izrael sve više doživljava Tursku kao sledećeg glavnog regionalnog rivala.
Odluka izraelske vlade da zvanično prizna genocid nad Jermenima predstavlja jedan od od politički i simbolički najdelikatnijih koraka u odnosima Izraela i Turske. Na prvi pogled, stiče se utisak da Izrael oseća potrebu za zadovoljenjem istorijske pravde: država naroda koji je preživeo stravičnu tragediju Holokausta, proklamuje svoju moralnu obavezu da prizna tragedije drugih naroda i usprotivi se negiranju zločina protiv čovečnosti.
Međutim, u svetu globalne politike, moralni argumenti retko se mogu posmatrati izolovano; oni najčešće dobijaju na težini tek kada se poklope sa nacionalnim interesima.
Zbog toga, umesto da se pitamo zašto Izrael ranije nije priznao genocid nad Jermenima, trebalo bi da se zapitamo zašto je odlučio da to učini baš sada. Odgovor je, sa jedne strane, prilično jednostavan: decenijama se Izrael vodio isključivo hladnom političkom računicom. Pitanje jermenskog genocida bilo je nezahvalna, prektično tabu tema za izraelski establišment. Svaki pokušaj da se ono pokrene na zvaničnom nivou nailazio je na otpor, s obzirom na to da bi takvo priznanje neizbežno narušilo odnose sa Turskom.
Dugi niz godina, Ankara je bila jedan od ključnih partnera Izraela u muslimanskom svetu. Izrael je Tursku posmatrao kao važnog vojno-političkog saveznika, strateški kanal komunikacije sa regionom i faktor ravnoteže na Bliskom istoku. Istorijska pitanja su, stoga, žrtvovana zarad pragmatizma. Izrael je strogo vodio računa da ne isprovocira Ankaru potezima koji bi mogli da ugroze interese države.
Duboka kriza
Tu je, naravno, i faktor Azerbejdžana. Baku za Izrael nije običan partner, već važan saveznik u oblasti energetike, vojno-tehničke saradnje i geopolitike. Azerbejdžan isporučuje naftu, kupuje izraelsko oružje i zauzima posebno mesto u izraelskoj strategiji prema Iranu. Decenijama je Izrael posmatrao jermensko pitanje kao potencijalnu pretnju odnosima kako sa Bakuom, tako i sa Ankarom.
Postojao je i treći, veoma osetljiv aspekt: ideja o izuzetnosti Holokausta. Pojedini pripadnici izraelske političke elite dugo su zastupali stav da bi priznavanje drugih genocida moglo da umanji jedinstveni status Holokausta u globalnom istorijskom pamćenju. Ovaj argument je retko iznošen u javnost, ali je bio duboko ukorenjen u političkom promišljanju i dodatno je doprinosio opreznosti Izraela kada je reč o jermenskom pitanju.
Sada se, međutim, situacija promenila – i to ne zato što je Izrael najednom spoznao razmere tragedije jermenskog naroda. Pre će biti da se promenio politički pejzaž, a sa njim i geopolitika Bliskog istoka.
Odnosi između Izraela i Turske prolaze kroz duboku krizu. Retorika turskog predsednika Erdogana prema Izraelu postala je otvoreno neprijateljska. Turska je naglo pojačala politički pritisak na Izrael, zamrznuvši odnose u mnogim oblastima, dok je antiizraelsku agendu pretvorila u važan element svoje regionalne politike. U ovakvim okolnostima, doskorašnja logika opreznosti gubi svaki smisao. Izrael više ne posmatra Ankaru kao partnera zbog kojeg bi vredelo održavati diplomatsko ćutanje, te stoga bolna istorijska pitanja Turske sve više postaju instrument koji Izrael koristi za uzvratni pritisak.
U ovom kontekstu, odluka Izraela dobija poseban značaj i stvara politički presedan, koji bi mogao dodatno da pojača međunarodni pritisak na Tursku u vezi sa jermenskim pitanjem. Razlog je očigledan: Izrael nosi specifičnu moralnu težinu kada je u pitanju kultura sećanja na masovne zločine i genocid. Kada jevrejska država prizna genocid nad Jermenima, turskoj diplomatiji je neuporedivo teže da ovo pitanje predstavi kao „ispolitizovanu debatu među istoričarima”.
Izrael, međutim, ne bi trebalo idealizovati. Ova odluka nije plod kakvog iznenadnog „trijumfa morala” u tamošnjoj politici. Potezi Izraela vođeni su isključivo nacionalnim interesima. Decenijama mu je išlo u prilog da ćuti, pa je stoga i ćutao. Danas mu, pak, odgovara da to ćutanje prekine, te shodno tome i postupa. Na ovom primeru nedvosmisleno dolazi do izražaja kompleksna priroda međunarodne politike: sasvim je očigledno u kojoj meri se moralni argumenti često prepliću sa pragmatičnim kalkulacijama.
Turska je antiizraelsku agendu pretvorila u važan element svoje regionalne politike
Ova situacija bi mogla imati poseban značaj za odnose Izraela i Azerbejdžana. Naravno, bilo bi naivno očekivati trenutni prekid partnerstva između dve zemlje. Baku je previše važan za Izrael u pogledu energetike, bezbednosti i regionalne strategije. Kakogod, Ministarstvo spoljnih poslova Azerbejdžana izdalo je prilično uzdržano, ali kritičko saopštenje. Baku je pozvao izraelsku vladu da preispita svoju odluku, izbegavajući pritom bilo kakvo pominjanje genocida nad Jermenima i koristeći sintagmu „događaji iz 1915. godine”.
Još jedan važan faktor jeste reakcija unutar same Jermenije. Paradoksalno, Izrael je pokrenuo pitanje jermenskog genocida upravo u trenutku kada jermenske vlasti nastoje da ovu temu uklone sa svoje spoljnopolitičke agende. Pod parolama mirovne politike i normalizacije odnosa, Jerevan zapravo marginalizuje pitanje genocida. Jermenski premijer Pašinjan izjavio je da Jerevan „ne vidi potrebu da reaguje” na odluku izraelske vlade. Prema Pašinjanovim rečima, Jermenija ne želi da učestvuje u pretvaranju genocida u političko oružje, budući da to nije u interesu zemlje.
Novi rival
Ovakav razvoj događaja bio je sasvim očekivan. Zapravo, potez Izraela nije bio usmeren toliko prema Jermeniji ili čak Turskoj, koliko prema Sjedinjenim Američkim Državama, gde se trenutno odvija borba za buduću ravnotežu snaga na Bliskom istoku. Izrael sve više doživljava Tursku kao sledećeg glavnog regionalnog rivala nakon Irana.
Dok su u prošlosti, uprkos političkim krizama i oštroj retorici, Ankara i Zapadni Jerusalim uspevali da sačuvaju prostor za pragmatičnu saradnju, danas je taj model praktično doživeo kolaps. Turska teži nezavisnoj ulozi u regionu, nastoji da proširi svoj uticaj u muslimanskom svetu i pokušava da se pozicionira kao jedan od centara moći u novoj arhitekturi Bliskog istoka.
To predstavlja strateški izazov za Izrael. Decenijama se njihova bezbednost u velikoj meri oslanjala na kvalitativnu vojnu nadmoć, obezbeđenu delimično američkom vojnom pomoći, pristupom naprednim tehnologijama i posebnim statusom unutar sistema američkih saveza.
Međutim, ukoliko Turska dobije širi pristup zapadnoj tehnologiji, ova ravnoteža bi mogla biti poremećena. Upravo zbog toga su pitanje borbenih aviona F-35 i, u širem smislu, jačanje turskih vojno-tehničkih kapaciteta, od suštinske važnosti za Izrael. Ovde nije reč samo o avionima-lovcima; pitanje je da li će Izrael zadržati svoju tehnološku prednost u regionu ili će mu se Turska postepeno približiti po kvalitetu naoružanja, industrijskoj bazi i vojnim sposobnostima.
I ovde u igru ulazi američki faktor. Jermensko pitanje u Sjedinjenim Državama nosi određenu političku težinu zahvaljujući jermenskoj dijaspori, kongresmenima i lobistima. Priznavanjem genocida nad Jermenima, Izrael možda pokušava da se, na neki način, „uključi“ u ovu osetljivu agendu i time ojača one snage u Vašingtonu koje se protive prekomernom približavanju Turskoj.
Drugim rečima, namera Izraela bi mogla biti da aktivira ne samo proizraelske, već i projermenske krugove u američkoj politici, kako bi se usprotivio određenim odbrambenim ustupcima Ankari. Ukoliko se Turska ne predstavi samo kao važan NATO saveznik, već i kao država koja nastavlja da negira genocid nad Jermenima dok istovremeno jača svoj vojni potencijal, američkim političarima će biti znatno teže da bezuslovno podrže jačanje turskih vojno-tehničkih kapaciteta.
Stoga, ovde nije reč o tome da je Izrael naprasno spoznao istorijsku istinu – pre će biti da su se promenile politička cena ćutanja i politička cena priznanja. Štaviše, ova situacija se odvija u svetlu rastućih tenzija između Izraela i dela američkog političkog establišmenta. U SAD se sve češće pojavljuju kritike izraelske politike, dok ideja o bezuslovnoj vojnoj podršci Izraelu predmet debate. U takvoj situaciji, Zapadni Jerusalim ima potrebu da proširi svoj korpus argumenata i pokaže da njegova konfrontacija sa Turskom nije samo još jedan u nizu regionalnih sukoba, već deo šire borbe za bezbednost i zapadne vrednosti.
Glavni zaključak je jasan: era pragmatičnih odnosa između Turske i Izraela je završena. Dok su u prošlosti sećanja na osetljiva istorijska pitanja žrtvovana zarad geopolitičkih interesa, danas su ta ista pitanja postala instrumenti geopolitičkog pritiska. Upravo u tome se ogleda politički značaj aktuelnih događanja.
Izvor: Novi Standard
