Razgovarao: Boban Karović
Filozof i publicista Boris Buden spada među intelektualce bez nacionalne odrednice. Diplomirao je u Zagrebu, doktorirao u Berlinu, gde i danas živi, univerzitetski je profesor, angažovan u više država… Za njega kažu da „daje intervjue koji su aktuelni decenijama“, te se zato, između ostalog, njegovi stavovi pomno prate. Kritički nastrojen prema svemu, što se nekako i očekuje od filozofa, on ne ostaje dužan nikome i ne abolira nikog – ni Zapad, ni Istok; ni „naše, ni „njihove“. U intervjuu za NIN govorio je o postjugoslovenskom prostoru, Evropi i Americi, dvostrukim aršinima političkih elita diljem sveta, studentskoj pobuni u Srbiji… Neki od Budenovih stavova iznetih i u ovom razgovoru će proći test vremena – možda ne baš kroz decenije, ali kroz nekoliko godina će se, svakako, pokazati koliko (ni)je bio u pravu.
Kako vam iz Berlina, u najkraćim crtama, izgleda ovaj naš region?
A što ako je to pitanje zastarjelo, ako je prošlo ono vrijeme u kojem smo sa strahopoštovanjem slušali kako oni sa svojih superiornih civilizacijskih visina vide nas dolje na zaostalom Balkanu? Nije li bolje da obrnemo pitanje: kako nama izgleda Njemačka danas? Loše! Tradicionalne političke elite spremaju zemlju za rat. Jedan dan obećavaju skoru pobjedu Ukrajine, drugi dan plaše ljude sveopćim napadom Rusa. U međuvremenu se ubrzano naoružavaju. Najpopularniji političar u Njemačkoj danas je jedan ratni huškač, ministar obrane Boris Pistorijus. Njegova Socijaldemokratska stranka rapidno propada, tek je četvrta u državi. Sadašnji kancelar, kršćanski demokrat Fridrih Merc, ne uživa više nikakvu podršku birača. Zato je ultradesna Alternativa za Njemačku (AfD) uvjerljivo najjača, ide prema 30 odsto. Njemačka je u recesiji, njena industrija nije više konkurentna na svjetskom tržištu. U jednom razgovoru na televiziji moderator je upitao gošću da u par riječi sažme stanje u državi. Odgovorila je: „Alles Scheisse“, u slobodnom prijevodu – „U govnima smo“. Možda bi se upravo zato Njemačka danas trebala osvrnuti na naš region, da vidi kamo vodi lupanje u ratne bubnjeve, brušenje noževa, plašenje ljudi, logika eskalacije; da vidi kamo ju mogu odvesti nekompetentni političari koji nemaju nikakve druge ideje osim huškanja na neprijatelje.
Mi u Srbiji već godinu i po dana imamo veliku društveno-političku krizu, zanimljivo je da vi pobunu studenata vidite kao događaj bez presedana ne samo u srpskoj, nego i u evropskoj modernoj istoriji. Čime su vas zadivili srpski studenti i mislite li da njihova borba, ipak, nije uzaludna?
Bilo je otpočetka jasno da je studentska pobuna – jedinstvena u modernoj europskoj povijesti – oslobodila više energije i političke volje no što je postojeći poredak u stanju apsorbirati. Taj se višak ne može do kraja utrošiti na rušenje Vučića. Stoga se krenulo na dopumpavanje već ispuhanog, četrdeset godina starog, srpskog nacionalističkog balona zvanog Memorandum. Imam bolji prijedlog. Evo, u Albaniji se narod digao protiv vlasti zato što mu pod nosom uništavaju nacionalno bogatstvo, ekološki zaštićeno područje oko otoka Sazana, staništa preko dvjesto rijetkih vrsta, među njima i flaminga. U Srbiji dobro poznat Trampov zet Džared Kušner namjerava tamo sagraditi turistički rizort od 10.000 hotelskih soba i vila. Premijer Edi Rama, koji podržava projekt, optužio je prosvjednike da vode hibridni rat Irana protiv Izraela. Uz njega i Kušnera stao je i vođa opozicije Sali Beriša, pa narod traži i njegovu smjenu. Zar nije taj isti Kušner u Beogradu pokušao nešto slično, ali su ga ljudi zaustavili? Kao što su se u Jadru pobunili protiv Rio Tinta. Zar javnost u Srbiji ne zna da je hrvatska vlada, na sličan opskurni način, nedavno odobrila projekt izgradnje podatkovnog centra kod Topuskog, navodno vrijednog čak pedeset milijardi eura koji bi trošio enormne količine struje i vode? Iza projekta stoji Amerikanac iz poduzetničkih krugova oko Trampa. Ono malo preostalih Srba izloženo je enormnom pritisku da prodaju svoja imanja i da se zauvijek isele sa svojih, kako to volimo reći, vjekovnih ognjišta. A tek nedavno su se ljudi tih krajeva obranili od ukrajinskog kapitala koji je preko hrvatskih vlasti pokušao izgraditi silne farme i klaonice pilića koje bi ekološki potpuno devastirale čitav taj prostor. Kako bi bilo da se preostali višak one studentske energije i volje uloži u solidarnost s borbom tih ljudi s onu stranu etničkih podjela i državnih granica; da se zajednički pruži otpor ne samo transnacionalnom kapitalu koji pretvara ove prostore u svoje privatne resurse, nego i našim kompradorskim elitama, kako onim autokratskim, tako i onim liberalno-demokratskim koje složno služe interesima tog kapitala?
Po čemu su ove nove generacije drugačije od svojih roditelja?
Nisu oni drugačiji. Drugačiji je svijet koji im ostavljamo. Puno gori od našega, u kojem je još postojala budućnost, ne samo kao nešto izvjesno, nego i kao nešto vrijedno brige i žrtve. Danas je više nema, upropastili smo ju. Gurnuli smo našu djecu odjednom u dvije krize koje simultano prijete uništenjem čovječanstva, klimatski kolaps i realnu opasnost nuklearnog rata. Kjoto protokol iz 1997, Konferencija UN-a o klimi u Kopenhagenu 2009, Pariski dogovor iz 2015. – sve odluke ovih skupova su ignorirane, sve crvene linije pogažene, a da se nitko zbog toga previše ne uzbuđuje. Kao da nije riječ o sudbini naše djece. A što se nuklearne katastrofe tiče, nikada joj nismo bili bliže. Takozvani „sat sudnjeg dana“, koji baždare atomski fizičari, postavljen je na 85 sekundi od ponoći. A već smo zaboravili da su nas u vrijeme Hladnog rata tri puta obični ljudi, sovjetski oficiri, spasili od nuklearne eskalacije. Nisu djelovali u skladu s protokolima, nego na temelju ljudske intuicije, moralne odgovornosti, možda iz vjere u Boga ili komunizam, svejedno. A što ako su danas takve odluke već povjerene algoritmima? Hoće li oni imati milosti za našu djecu? Hoće li njih zaustaviti intuicija, moral, neka dublja vjera? Mislim da su nove generacije toga svjesne. Otuda ta silna energija za promjenom. Oni nemaju alternative. Ili će radikalno promjeniti svijet, ili neće preživjeti u njemu.
Neke stvari se ipak u regionu nikako ne menjaju, pa smo tako i četvrt veka nakon završetka poslednjeg sukoba na prostoru bivše Jugoslavije daleko od objektivnog pogleda na sve ono što smo preživeli. Ali, jesmo li ipak izvukli bar neku pouku iz devedesetih ili su, kako ste jednom rekli, ljudi izgubili glave u ratu ni za šta?
Naši ratovi nisu izbili zbog toga što su se ljudi mrzili i htjeli ići u rat. Upravo suprotno. Ratovi su pokrenuti zato da se ljudi počnu mrziti i da izgube vjeru u mir. Jesu li oni to danas shvatili? Teško. Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, austrijski pisac Karl Kraus napisao je da je „čovječanstvu kugla ušla na jedno uho unutra, a na drugo izašla van“. Tako smo, bojim se, i mi izašli iz tih ratova s rupom u glavi kroz koju nam propuh odmah rasprši svaku pomisao na trajan, stabilan mir i međusobnu suradnju. U toj su se rupi, kao njezini endemski stanari, udobno smjestile naše političke elite. U njoj one i dalje uspješno uzgajaju i po potrebi koriste mržnju naslijeđenu od ratova devedesetih. Ona je njihov glavni resurs iz kojeg crpe svoju političku moć i legitimiraju svoju vlast.
Može li EU da bude neka vrsta spasa za države regiona? Evo, baš ovih dana slušamo kako u Briselu ponovo ima raspoloženja za prijem Zapadnog Balkana…
O, da, eno već govore o ubrzanom primanju novih članova, koji, kako predlažu, ne bi imali pravo glasa. To je dosljedno. EU je i do sada bila podijeljena na centar, koji nameće svoje interese, i periferiju, koja te interese opslužuje i zadovoljava. Sada bi ta nejednakost trebala postati norma. Hrvati bi, na primjer, mogli odlučivati o Srbima, ali Srbi ne bi mogli o Hrvatima. Valjda zato što su zakasnili. Hrvati bi se veselili, ali uzalud. Njih ni danas nitko ništa ne pita. Evo kad je riječ o sudbonosnim pitanjima, kao što je ono rata i mira, vidimo tko odlučuje. U Londonu se sastaju Starmer, Makron i Merc i razgovaraju sa Zelenskim. Zašto samo njih trojica? Zašto je tu uopće Starmer, pa Velika Britanija nije članica EU? To je, kažu, koalicija voljnih. A je l` ona odlučuje u svoje ime ili u ime čitave Europe i NATO-a? A kome to spas mogu donijeti tri ratna huškača kojima u njihovim zemljama gotovo više nitko ne vjeruje? Zapravo je svejedno. Ionako nijedna od postjugoslavenskih država, bilo s ove, bilo s one strane šengenske granice, danas nije suverena, ni ekonomski, ni politički, ni ideološki. Spasila ih EU, ne spasila, o sudbini naših naroda će odlučivati drugi.
Imate li utisak da se EU ne snalazi najbolje u ovim geopolitičkim previranjima i da ju je Amerika gurnula pomalo na marginu? S druge strane, da li je EU i dalje najidealnije mesto za jednu državu?
Europa je sama sebe gurnula na marginu, a sad vjeruje da će se s te margine spasiti naoružavanjem i huškanjem na rat, umjesto da izađe pred svijet s nekim idejama za bolje sutra, za ekološki opstanak čovječanstva i mir u svijetu. Poziva se na svoje takozvane vrijednosti, one prosvjetiteljske, na primjer. A nije li Kant zagovarao politiku vječnog mira? Nije li on tvrdio da se ničim ne može ograničiti slobodno kretanje ljudi jer je ono prirodno pravo? Kako to onda šengenski batinaši brane europske vrijednosti? Kakvo je to Europa idealno mjesto za život ako je ljude koji su povjerovali u to gurnula u smrt, kao onih 30.000 migranata u valovima Mediterana? To da se Srbiji EU čini najidealnijim mjestom također je razumljivo. Pa Srbi su od svih kandidata za članstvo u EU najspremniji. Kad začuju onaj dobro poznati, a danas u Hrvatskoj, dakle u EU, legalni pozdrav: „Za dom!“, oni znaju bolje od svih ostalih što treba odgovoriti. A kad Ukrajina također uđe u EU, hrvatska će vlada, sasvim u skladu s europskim vrijednostima, moći napokon organizirati državni sprovod Anti Paveliću u Zagrebu, kao što je Ukrajina nedavno učinila s fašistom Melnikom. Samo da dodam da ne mislim da je Putin antifašist. Naprotiv!
Da li je vama do kraja jasno šta zapravo danas želi Amerika, odnosno Donald Tramp? On je, od čoveka kojeg su hvalili zato što nije započeo nijedan veliki rat, stigao do ulaska u sukob s Iranom iz kojeg jedva da nekako izlazi ovih dana…
Donald Tramp je predsjednik SAD, najstarije demokracije na svijetu, slobodno izabran u uvjetima slobode štampe, snažnog civilnog društva i vladavine prava. On, u dvostoljetnoj imperijalnoj tradiciji svoje države, polaže pravo da odlučuje o sudbini svijeta, što i čini. Tramp dakle odlučuje o mojoj sudbini, a demokracija u kojoj ja živim ne daje mi mogućnost da ja odlučujem o njemu. To se zove nejednakost, pod uvjetima koje je potpuno irelevantno što ja mislim o njemu.
Danas svetske berze munjevito reaguju na Trampove objave na društvenim mrežama. Pomalo i zastrašujuće, zar ne?
Ono što je stvarno zastrašujuće je to da se upravo ovih dana jedan čovjek, jedan pojedinac, na tim burzama obogatio do neslućenih razmjera. Ilon Mask je postao bilijuner. U novčaniku ima svotu od 12 nula. Da svaki dan troši milijun dolara, ne bi ih potrošio za 3.000 godina. „Pošto Srbija, pošto Hrvatska, pošto Balkan…?“ Moć pojedinca, ekonomska, a time i politička, premašuje moć i utjecaj najvećeg broja država današnjeg svijeta. A ljudi, uvjereni da kapitalizam nema alternative, i to doživljavaju kao napredak u bolje sutra. Jedino što, u stvari, napreduje je nejednakost. I napredovat će dok ne pukne.
Je li svet na slučaju Gaze pao na testu? Kako je uopšte moguće takvo zatvaranje očiju u 21. veku?
Zašto se čudimo Gazi, ili bolje, kome se to čudimo? Nekakvom apstraktnom svijetu? Pa sebi se čudimo. Pa te naše vlade koje smo demokratski izabrali bezrezervno podržavaju Izrael. Pa Izrael je demokracija koju podržavaju i EU i SAD i čitav takozvani demokratski Zapad, sa svim svojim demokratskim vrijednostima u koje se kune i za koje je, eno u Ukrajini, spreman ratovati do posljednjeg Ukrajinca. Nije tragedija u tome što se u Gazi dogodio genocid, tragedija je što je taj genocid demokratski legitimiran, što se ondje događa demokratski genocid. Ili, ako hoćete, genocidna demokracija. Ali demokracija je, naravno, uvijek nevina. I nekažnjiva, kao čitav Zapad. Jedino čudo koje ja tu vidim je da nakon ovoga ljudi i dalje vjeruju kako je amalgam neobuzdanog globalnog kapitalizma i višestranačke, reprezentativne liberalne demokracije – tu se uvijek dodaje: „zapadne!“ – ona dobitna kombinacija koja nas usprkos svemu vodi u bolju budućnost. Genocidić amo, genocidić tamo, ali prije ili kasnije sve krize prođu. Eno ga Kušner će u Gazi podići novi rizort, raj na zemlji, nepregledne plaže, luksuzni hoteli, vile, prvi red do mora.
Zar nije teško objasniti te dvostruke aršine – nedvosmislena i, svakako, apsolutno potrebna solidarnost s Ukrajinom, a selektivnost u slučaju Palestinaca?
Dvostruki standardi su sama bit kolektivnog imperijalizma Zapada. Oni su izraz volje da se bude svjetskim suverenom. A suveren, kao što znamo, uzima sebi za pravo da proglasi izvanredno stanje u kojem ne vrijede nikakvi zakoni ni pravila osim njegove volje. Zašto ja danas branim granice u Europi, a jučer sam ih prekrajao? Zašto riskiram nuklearni rat u ime svjetskog poretka utemeljenog na pravilima kad sam ga sam gazio kad god sam htio? Zašto osuđujem ilegalne vojne intervencije, okupacije i aneksije tuđih teritorija kad sam sve to sam činio? Pa zato jer mogu. Nema ništa u onome što Putin čini u Ukrajini, a što Zapad nije činio prije njega, što ga, naravno, nimalo ne opravdava.
Uopšte niste optimista po pitanju budućnosti sveta – napisali ste nedavno da „svet, kakav danas jeste, nije više mesto za život, nego pretnja samom opstanku života“. Pa, šta može da uradi čovek u takvom svetu? Čemu da se okrene?
Ideji radikalne promjene svijeta, koja je danas ne samo potpuno zaboravljena, nego i moralno, politički i ideološki delegitimirana. Jeste li se zapitali otkuda taj silni, sve glasniji i agresivniji antikomunizam danas kad komunista više nema i kad je komunizam samo još posprdna psovka, a ne realna prijetnja? Nedavno, u intervjuu Ilonu Masku, Alis Vajdel, koja vodi Alternativu za Njemačku, izjavila je da je Adolf Hitler bio komunist. Time nije samo dotjerala do apsurda revizionističku teoriju o dva totalitarizma, prema kojoj je fašizam samo pretjerana reakcija na prijetnju komunizma, a niti se sukobila s činjenicama, nego je zagudila niz Maskovo uho. Ne boji se on fašista, nego onih koji bi u ime egalitarističkih ideala doveli u pitanje odnose vlasništva na kojima je izgradio svoje enormno bogatstvo i moć. Antikomunizam bez komunizma je neka vrsta preventivnog ideološkog udara protiv same pomisli na mogućnost alternative postojećem poretku. A da nije riječ samo o ideološkoj preventivi, Mask je pokazao svojom podrškom britanskom ultradesničaru Tomiju Robinsonu. Prošle godine je video-linkom pred sto tisuća svojih ultradesničara najavio nasilje. Ovih dana je na svome Iksu pred 240 milijuna svojih pratitelja huškao na to nasilje antimigrantsku rulju u Belfastu.
Dok slušamo o opasnosti od ponovnog buđenja fašizma, vi upozoravate da može doći i nešto mnogo gore od fašizma…
Kažu da su ljudi koji tvrde da smo već u trećem svjetskom ratu pesimisti. Ja, naprotiv, tvrdim da su oni optimisti, jer pretpostavljaju da možemo brojiti svjetske ratove, prvi, drugi, treći, četvrti itd. Dakle, vjerujemo da će i nakon ovog „trećeg“ ponovo zavladati nekakav mir. A što ako ovo nije „treći“, nego posljednji?
Mračna uloga filozofa
Kako vidite ulogu filozofije i filozofa u ovakvom svetu?
Nažalost, mračno. Pogledajte onog Dugina u Rusiji. Kad ga čovjek sluša, dobije dojam da je geopolitika psihički poremećaj. Neki oblik patološke megalomanije. Čovjek, čije bi reakcionarne ideje u bolja vremena zabavljale pijano društvo u provincijalnoj birtiji, danas nastupa na svjetskoj sceni, na kojoj premeće i raspoređuje milijarde ljudi kao pijune na šahovskoj ploči. S druge strane, tu je Aleks Karp, koji vodi Palantir, privatnu kompaniju koja umjetnu inteligenciju koristi u svrhu totalnog nadgledavanja ljudi i pripreme za rat. Odnedavno hrani svoje algoritme s dva i pol milijuna sati video-snimaka s ukrajinskih frontova. Taj diplomirani stanfordski pravnik doktorirao je filozofiju kod Habermasa u Frankfurtu. Ne bez razloga, zovu ga novim Mefistom. Mene, naprotiv, zanima istina koju mogu razumjeti svi ljudi, i oni nepismeni. To je uostalom također filozofska ideja – naime, ta da su u svojim intelektualnim potencijalima svi ljudi jednaki.
Boban Karović: „Prvi novembar 2024. još traje“ – Odjeci komemorativnog skupa u Novom Sadu
Izvor: NIN, br. 3938, 18,6,2026, str. 22-25.
