Piše: Leon Hadar
Dok sagledavamo pejzaž posleratnog Bliskog istoka ostaje nam samo da iznova razmišljamo o raskoraku između onoga što je pre rata obećano i onoga što je ostvareno. Državu koju su SAD htele da unište, samo su ojačale i napravile hegemonom.
Postoji naročita ironija – onakva kakvom se istorija naslađuje – u činjenici da su Sjedinjene Američke Države u februaru 2026. godine naumile da unište Iran kao regionalnu silu, a umesto toga su zacementirale njegovu dominaciju.
To nije paradoks – to je obrazac. Svako ko je u protekle tri decenije pratio američku spoljnu politiku na Bliskom istoku, smesta će ga prepoznati; ne samo zato što se to već dešavalo, već i zato što su mnogi od nas, unapred i napismeno, upozoravali da će se dogoditi ponovo.
U knjizi Quagmire iz 1992. godine, pisao sam da Sjedinjene Države nemaju strateški interes da postanu trajni arbitar bliskoistočne politike, kao ni kapacitet – vojni, kulturni ili institucionalni – da region preoblikuju po sopstvenom liku.
U Peščanoj oluji iz 2005. godine, naveo sam da invazija na Irak nije umanjila iransku moć, već ju je enormno uvećala time što je uklonila glavnu regionalnu protivtežu Teheranu, a državu predala u ruke tamošnjoj šiitskoj većini. Odgovor Vašingtona na oba argumenta, i tada i sada, sveo se na hiperprodukciju novih „tink-tenk” analiza, zakazivanje novih saslušanja u Senatu i pokretanje novih ratova.
Danas živimo u epilogu najnovije iteracije ove katastrofe, a slika postaje nedvosmislena: Iran je iz rata 2026. godine izašao ne kao slomljena država, već kao neprikosnovena sila u Persijskom zalivu.
Mule, za koje je Donald Tramp obećavao da će ih počistiti sa scene, zaista jesu zamenjene – ali čvršćim, mlađim i sposobnijim vojnim rukovodstvom na čelu sa Modžtabom Hameneijem i Islamskom revolucionarnom gardom. Ovo novo vođstvo odbacilo je teološku defanzivnost generacije osnivača i prigrlilo hladnu stratešku računicu države koja zna da je preživela, i vrlo dobro zna šta je preživela.
Osnaženi Iran
Ovo nije onaj Iran koji je potpisao nuklearni sporazum, tzv. „JCPOA“. Ovo je Iran koji je vodio rat i u njemu pobedio. Budimo precizni u vezi sa tim šta ovde tačno znači „pobediti”, budući da će vašingtonske apologete sigurno osporavati taj termin. Iran nije pobedio u smislu nanošenja vojnog poraza Sjedinjenim Državama, niko ne tvrdi da je Revolucionarna garda do nogu potukla američku Sedmu flotu.
Iran je pobedio u onom smislu koji je strateški bitan: sačuvao je režim, demonstrirao žilavost svojih vojnih i industrijskih kapaciteta, neutralisao političku volju svojih protivnika da nastave ratnu kampanju i iz svega izašao sa ojačanim legitimitetom u zemlji i uzdignutim prestižom širom regiona.
Preživeo je pokušaj „obezglavljivanja” državnog vrha. Svoje raketne snage je obnovio brže nego što se predviđalo. A sada, u praktičnom smislu, on kontroliše Ormuski moreuz na način koji mu daje takvu polugu uticaja na globalnu ekonomiju kakvu nikakvo američko pomorsko prisustvo ne može lako da negira.
Tramp je početkom marta proglasio „potpunu i apsolutnu pobedu”. Slika se do juna meseca u potpunosti promenila. I to je, takođe, obrazac. Amerikanci na pozicijama moći poseduju neverovatan talenat da proglašavaju pobedu baš u trenutku kada posledice rata tek počinju da se gomilaju. Realistička tradicija u američkoj spoljnoj politici – tradicija Džordža Kenana, Hansa Morgentaua i Kejto instituta (Cato Institute), u kom sam proveo mnoge godine – upozoravala je upravo na to.
Upozoravala je da države imaju nacionalne interese, duboko ukorenjene u geografiji, istoriji i demografiji, koji se ne mogu zbrisati bombama. Upozoravala je da Iran, tromilenijumska civilizacija sa 90 miliona stanovnika i strateškim položajem duž najvažnijih svetskih plovnih puteva, nije problem koji se može rešiti vazdušnim kampanjama.
Upozoravala je da fantazije o promeni režima, kojima se zanose ljudi koji nikada nisu ozbiljno čitali Klauzevica, po pravilu ne rađaju poslušne vlade-naslednice, već radikalizovane, nacionalno homogenizovane i militarizovane verzije onog istog protivnika kog je trebalo eliminisati.
Arapske zemlje Zaliva su to dobro razumele, zbog čega su – uz delimičan i karakteristično ciničan izuzetak Saudijske Arabije – Vašingtonu uskratile pristup svom vazdušnom prostoru i svoje protivljenje ratu izrazile neuobičajeno javno.
One su neposredni susedi Irana. Ne mogu sebi priuštiti da privremeno oslabljenog protivnika pogrešno proglase trajno poraženim. Znale su da će posleratni Iran, bez obzira na svoje unutrašnje uređenje, i sutradan biti tu, kao i da će o uslovima suživota morati da pregovaraju dugo nakon što američki nosači aviona otplove kući.
Strateški promašaj
Loše procene koje su dovele do ovakvog ishoda nisu bile plod obaveštajnih neuspeha u užem smislu reči. Prema većini izveštaja, obaveštajni podaci su bili prilično precizni kada je reč o iranskim vojnim kapacitetima, žilavosti njegove decentralizovane raketne infrastrukture i pripremama Revolucionarne garde za dugotrajnu vojnu kampanju.
Neuspeh je bio političke i strateške prirode– bio je to krah procene na najvišem nivou, ukorenjen u istom onom iluzornom razmišljanju koje je 2003. godine poslalo američke trupe u Bagdad pod pretpostavkom da će biti dočekane cvećem. Vašington je ubedio sebe da je uzdržanost Irana tokom 2024. i 2025. godine bila znak slabosti. To je zapravo bio – kao što sam u to vreme i pisao – dokaz strpljenja.
Iransko rukovodstvo je pažljivo analiziralo rat u Iraku iz 2003. godine. Proučili su i intervenciju u Libiji iz 2011. Izveli su zaključak koji bi izvukao svaki ozbiljan strateg: da su američke vojne operacije u ovom regionu obično munjevite u svojim početnim fazama, ali da nakon toga postaju sve besciljnije, te da je za metu napada optimalna strategija da preživi prvi udarac, sačuva svoje kapacitete i sačeka da splasne američka politička volja.
Ovo nije nikakav novi uvid. To je strateška logika gotovo svake uspešne asimetrične kampanje u poslednjih pola veka.
Posledice koje se sada osećaju širom Bliskog istoka bile su predvidljive za svakoga ko nije robovao pustim željama. Američki kredibilitet kod zalivskih partnera pretrpeo je težak udarac, ne zato što su Sjedinjene Države pokrenule rat, već zato što su to učinile uprkos njihovom izričitom protivljenju, nanevši im kolateralnu ekonomsku štetu kroz poremećaje u Ormuskom moreuzu i vrtoglavi skok premija osiguranja, da bi na kraju podbacile u ostvarivanju ciljeva koji su, prema obećanjima, trebalo da opravdaju čitav poduhvat.
Sjedinjene Države su još jednom dokazale da su nepredvidiv partner čije velike strateške obaveze zavise od trenutnog entuzijazma administracije koja se zatekne na vlasti.
U međuvremenu, novo iransko rukovodstvo izvuklo je pouke iz ovog rata brutalnom jasnoćom kakvu sa sobom donose samo iskustva bliske i neposredne opasnosti od smrti. Ono je odbacilo performativni antiamerikanizam iz Homeinijeve ere – koji je oduvek bio podjednako teatar koliko i realna politika – i zamenilo ga nečim daleko svrsishodnijim, pa samim tim i opasnijim: strateškim kursom usmerenim na odvraćanje stvarnim kapacitetima, a ne pukom retorikom.
Nova generacija koja rukovodi Islamskom Republikom nije došla na vlast braneći revoluciju. Oni su stupili na čelo države koja je upravo preživela pokušaj jedne supersile da je uništi. To je drugačiji vid autoriteta, koji samim tim rađa i drugačiju spoljnu politiku.
Američke greške
Već četiri decenije pišem o Bliskom istoku i američkoj spoljnoj politici. Za to vreme, posmatrao sam kako Vašington sa neverovatnom doslednošću pravi istu grešku: brka želju za određenim ishodom sa analizom koja je neophodna da bi se on ostvario; meša vojnu dominaciju sa političkim uticajem; i odbija da, pre bilo kakve intervencije, postavi pitanje koje je Karl fon Klauzevic označio kao prvu dužnost državnika – u kakvu vrstu rata ulazimo i koji su njegovi realistični ciljevi?
Odgovor na to pitanje, da je ozbiljno postavljeno tokom američke zime 2026. godine, ukazao bi na sporazumno ograničavanje iranskog nuklearnog programa, na strpljive strategije obuzdavanja i odvraćanja koje su četiri decenije uspešno držale pod kontrolom sovjetsku pretnju bez nuklearnog sukoba, te na priznanje činjenice da se zemlja iranske veličine, istorije i strateškog položaja ne može eliminisati iz regionalne jednačine, već se njome mora pažljivo upravljati.
Volstrit džurnal: Tajna uloga Ujedinjenih Arpaskih Emirata u ratu u Iranu
Ukratko, ukazao bi na onaj dosadan, neglamurozan i institucionalno zahtevan diplomatski rad koji spoljnopolitički establišment po pravilu ne smatra dovoljno privlačnim.
SAD su još jednom dokazale da su nepredvidiv partner čije velike strateške obaveze zavise od trenutnog entuzijazma administracije
Umesto toga, Sjedinjene Države su dobile rat. I sada, dok sagledavamo pejzaž posleratnog Bliskog istoka – sa konsolidovanim novim iranskim rukovodstvom, njegovim uzdignutim regionalnim prestižom, kontrolom nad ključnim plovnim putevima koja je čvršća nego u bilo kom trenutku u istoriji Islamske Republike, te američkim uticajem među zalivskim partnerima koji je na višedecenijskom minimumu – ostaje nam samo da iznova razmišljamo o raskoraku između onoga što je obećano i onoga što je ostvareno.
Državu koju su SAD htele da unište, samo su ojačale i napravile hegemonom. To je glavna pouka. Da li je Vašington sposoban da je usvoji, ostaje, kao i uvek, otvoreno pitanje.
Izvor: Novi Standard
