Piše: Vuk Bačanović
Postoje ljudi koji žive od svoga rada, postoje ljudi koji žive od tuđeg rada, a zatim huškački političari koji žive isključivo od proizvodnje istorijskih neprijatelja. Milorad Dodik je odavno postao udarnik te industrijske grane. Kod njega su formulacije poput „vjekovni neprijatelji“, „istinski neprijatelji“, „naši neprijatelji“ postale nešto između poštapalice i pozdrava. Dobar dan. Dobar dan. Ko su danas vjekovni neprijatelji? Na nedavno „vrlo važnoj“ tribini u Istočnom Sarajevu smo dobili precizan odgovor: Muslimani. Hvala, prijatno. Sutra ponovo.
Međutim, ovakva banalizacija nije isključivo Dodikova. Ona se već decenijama provlači kroz dobar dio bošnjačke desničarske medijske scene, od Hajata i Stava do Avaza, gdje se cjelokupna predmoderna i moderna srpska istorija često svodi na jednu veliku antimuslimansku zavjeru koja traje vijekovima još od Sveto Save i, eto, nikako da se umori. Takva banalizacija ne počiva samo na političkoj propagandi nego i na radovima autora poput nekadašnjeg SDA istaknutog intelektualca Rasima Muminovića, koji je Srbe opisivao kao „najkrvoločnije životinje“, gentska „čudovišta koja nisu ni ljudi ni psi“ i „ljude-gorile“, nudeći čitavom narodu kolektivnu psihijatrijsku dijagnozu i kvazibiološku klasifikaciju umjesto istorijske analize. Nije zato čudo što su slične predstave kasnije nalazile odjeka i kod Abdulaha Sidrana, koji je tvrdio da Srbi već dvjesta godina rade na tome da njegovog naroda ne bude – teza koju bi, kao i Dodikovu, lako pobio učenik 9. razreda osnovne škole koji je savladao bazičnu istorijsku hronologiju 19. i 20. vijeka.
Vuk Bačanović: Kratka istorija naroda koji je slučajno zalutao u sopstvenu prošlost
Između te teze i Dodikovih „vjekovnih neprijatelja“ razlika je uglavnom u zastavama, ili stranačkim obilježjima, ispod kojih se izgovaraju; mehanizam je ostao isti.
Problem je što pojam „vjekovni neprijatelj“ nije isto što i kafanska opaska ili stranački slogan. To je jedna od najtežih mogućih istorijskih kvalifikacija. Ako je neko zaista vjekovni neprijatelj nekog naroda, onda govorimo o trajnoj, kontinuiranoj i suštinskoj suprotstavljenosti kroz čitave istorijske epohe. Govorimo o nečemu što bi se moglo uporediti sa odnosom Rima i Kartagine, Engleske i Francuske u doba stogodišnjih ratova ili Osmanskog carstva i Habzburške monarhije. To nije termin koji se razbacuje svaki put kada treba popuniti medijski prostor između dvije konferencije za štampu.
Naravno, istoriju Balkana ne treba romantizovati. Srbi u Bosni i Srbi generalno i bosanski muslimani nisu proveli prethodnih pet stotina godina u idiličnoj razglednici bratstva, ljubavi i zajedničkog pečenja rakije pored rijeke. Osmanski period ostavio je duboke ožiljke i različita istorijska iskustva. Bosanski muslimani su bili integrisani u osmanski imperijalni poredak kao njegov lokalni oslonac i upravljač, dok su Srbi, rastrzani između Osmanlija i Habzburgovaca, o osmansko-habzburškim ratovima, nadajući se nekom obliku nacionalne autonomije, najčešće birali habzburšku stranu. Kasnije je, u procesu devetnestovijekovnog slabljenja Osmanskog carstva i osamostaljenja Srbije, dominantan dio bosanskomuslimanske političke elite svoju strategiju često gradio tražeći zaštitu i pokroviteljstvo spoljnih sila, od Beča, preko Berlina, a u procesu raspada Jugoslavije Vašingtona i Brisela. To su istorijske činjenica koja zaista zaslužuje ozbiljnu analizu, a ne uljepšavanje. Ali takva analiza mora početi od elementarnog razumijevanja da se istorijski procesi ne mogu svesti na izdvajanje najmračnijih epizoda iz prošlosti i njihovo naknadno ubacivanje u teoriju o unaprijed zadatom zločinačkom kontinuitetu. Jer ako bismo istoriju bilo kojeg naroda čitali isključivo kroz njegove ratove, zločine, pokolje, progone i propagandno generisane mržnje, onda bi čitava ljudska prošlost izgledala kao neprekidna hronika kolektivnog ludila.
Upravo zato je opasno koristiti terminologiju koja pripada devetnaestom vijeku – a pogotovo onu iz ranijih razdoblja – za opis stvarnosti dvadeset prvog. Današnji odnosi Srba i Bošnjaka ne odvijaju se u okvirima neke prastare geopolitičke borbe. Oni se odvijaju u prostoru u kojem su i Beograd, Banja Luka i Sarajevo, svako na svoj način, duboko uvučeni u iste strukture spoljne političke, bezbjednosne i ekonomske zavisnosti. Običan čovjek u Banjaluci, Istočnom Sarajevu, Tuzli ili Zenici danas ne živi pod pritiskom nekakvog srednjovjekovnog neprijatelja, nego pod pritiskom istih kreditnih institucija, istih međunarodnih agencija, istih geopolitičkih projekata i istih lokalnih političkih kasta koje od tih projekata žive.
Zapravo, najveća tragikomedija čitave priče leži u tome što se političke elite u Sarajevu i Beogradu već decenijama predstavljaju kao smrtni protivnici, dok istovremeno egzistiraju unutar istog sistema zavisnosti. Sva tri centra zavise od istih kreditnih aranžmana međunarodnih finansijskih institucija, od istih evropskih integracionih mehanizama, od istih bezbjednosnih struktura, od istih diplomatskih centara koji određuju granice prihvatljivog političkog ponašanja. Obje ekonomije počivaju na perifernom položaju u evropskoj podjeli rada, na jeftinoj radnoj snazi, doznakama i zaduživanju, a ne na stvarnoj proizvodnoj i tehnološkoj samostalnosti. Čak i kada se javno zaklinju u međusobno nepomirljive nacionalne vizije, političke klase u Sarajevu i Beogradu u praksi funkcionišu kao lokalni upravnici istog šireg poretka.
Zato je priča o „vjekovnim neprijateljima“ danas toliko bizarna. Jer vjekovni neprijatelji obično vode borbu oko vlasti nad teritorijom i resursima. Danas ni Sarajevo ni Banjaluka ni Beograd ne odlučuju samostalno ni o najvažnijim ekonomskim, ni o najvažnijim bezbjednosnim, a konsekventno ni o najvažnijim političkim pitanjima. Oni više podsjećaju na dva stanara koji se neprestano svađaju oko dezena tapeta u iznajmljenom stanu.
Jedni generišu patološku srbofobiju, prema kojoj Srbi u svojoj istoriji nisu radili ništa drugo osim planirali genocid, a drugi islamofobiju prema kojoj Bošnjaci nikada nisu radili ništa drugo osim planirali kako da što više nevjernika, konkretno Srba, nabiju na kolac. Jedni svakog jutra bude svoj narod pričama o neoosmanskoj zelenoj transverzali – toj strašnoj aždaji koja se, kada se malo bolje pogleda, svodi na 23 odsto dejtonskog protektorata sa katastrofalnim natalitetom i stanovništvom koje se iseljava brže nego što se obnavlja.
Drugi svoj narod uspavljuju bajkom o velikosrpskom hegemonu koji samo što ponovo nije pokucao na vrata, iako se radi o državi čija politička klasa već decenijama pažljivo osluškuje šta o ključnim pitanjima misle strane ambasade, prije svih američka, čak do tačke neformalnog priznanja Kosova. Katastrofa se najavljuje u nastavcima, kao beskrajna sapunica za politički nedoraslu publiku koja nikako da shvati o čemu se radi: uvijek sljedeća epizoda, nikada rasplet.
Zato bi možda bilo korisno da se, prije nego što se ponovo potegne sintagma „vjekovni neprijatelji“, postavi jedno jednostavno pitanje: ako su Bošnjaci i Srbi zaista jedni drugima najveći istorijski neprijatelji, kako to da su danas i jedni i drugi podređeni istim centrima moći, zavisni od istih spoljnih arbitara i zarobljeni u istom političkom cirkusu?
Možda je problem u tome što su gospodari šatora odavno nestali iz vidokruga, a da publika to nije ni primijetila, zaokupljena klovnovima koji se već duže od trideset godina gađaju istim trulim paradajzom i svaki put to predstavljaju kao unikatni istorijski događaj. Uostalom, pogledajmo kakvu nam budućnost nude trgovci „vjekovnim neprijateljima“. Srbi treba da vjeruju da iza svake bošnjačke političke inicijative stoji zavjera protiv njihovog postojanja. Bošnjaci treba da vjeruju da iza svakog srpskog političkog zahtjeva vreba novi plan za njihovo uništenje. Tako dobijamo društva u kojima ljudi sve manje čitaju knjige, a sve više umišljaju da jedni drugima čitaju misli; sve manje razumiju kako funkcionišu ekonomija, država i međunarodni odnosi, a sve više su uvjereni da su dešifrovali tajne planove svojih komšija. To je savršen svijet za demagoge, stranačke medije i političke preduzetnike straha.
Zato je prvi uslov svake ozbiljne srpsko-bošnjačke politike pomirenja odbacivanje kretenskih tumačenja istorije. Ne samo zbog toga što su ona uvredljiva, nego zato što su intelektualno bijedna. Istorija naroda nije kriminalistički dosije u kojem se jednom za svagda pronađe krivac, niti je katalog nacionalnih karakternih mana. Ona je složen proces u kojem se miješaju interesi, imperije, ekonomija, religija, ideologije, strahovi i gola borba za opstanak. Ko god – a to je glavnina političkih elita i jednog drugog naroda – vam nudi jednostavno objašnjenje za pet stotina godina balkanske istorije, gotovo sigurno vas pokušava napraviti idiotom. A na ovim prostorima je već i previše onih koji žive od tuđe naivnosti da bismo im i dalje dobrovoljno davali posao.
Vuk Bačanović: Tog dana od nas se ote Sveta Trojica mostarska
Jer kada bi Srbi i Bošnjaci kolektivno zaista bili ono što o njima govore njihovi huškački demagozi, odavno ne bi bilo ni Srba ni Bošnjaka jer bi se međusobno istrijebili. Itekako su imali prilike da to jedni drugima učine u više navrata – pa nisu, jer mračni istorijski režimi nisu konstante cjelokupne istorije bilo koje populacije. Stvar je u tome što je stvarni istorijski proces uvijek bio daleko složeniji od propagandnih karikatura koje se o njemu crtaju. I upravo zbog toga je krajnje vrijeme da politike oba naroda počnu razmišljati izvan začaranog kruga međusobnih optužbi i takmičenja u kolektivnim traumama.
Istorija malih balkanskih naroda ima jednu gotovo nepromijenjenu konstantu: tokom većeg dijela svoga postojanja oni su daleko češće bili objekti tuđih geopolitičkih projekata nego subjekti vlastite istorije. Zato osnovno političko pitanje dvadeset prvog vijeka nije kako dokazati da je onaj drugi vjekovni neprijatelj, nego kako izgraditi dovoljno političke zrelosti da se zajednički odupre mehanizmima zavisnosti, podjela i manipulacija koji su i jedne i druge tako dugo držali u ulozi statista u tuđim predstavama.
