Piše: Oliver Janković
U pravu je moj omiljeni pjesnik Elis Bektaš kada razotkriva političke i imperijalne pozadine mundijalskih zbivanja, i one su, sve vidljivije: od dolazak „na noge“ Putinu 2018, preko druženja sa imperatorima nafte 2022, do ovog Trampovog Mundijala 2026. I koliko to sve liči na Mundijal 1934 u zemlji Musolinija ili na Olimpijske igre u Berlinu 1936, uz sve, još uvjek, kosmičke razlike u političkim posljedicama koje proizvode pomenuti imperatori onda i sada. Da ne ponavljam sve što je Elis rekao, tek, za sirotinju važe zakoni i pravila demokratije, a veliki, kako se dogovore. A evo dogovorili su se ko može a ko ne može da priviri na tekući Mundijal, mimo sportskih kriterijuma. A uveli su i pravila sličnija košarci i hokeju (brze i brojne izmjene, vremenske četvrtine, teren nakvašen tako da lopta više „klizi“ nego što se kotrlja) kako bi Amerikanci lakše gledali ono što se zbiva na terenu.
A što se tiče same igre i takmičenja, njih ne mogu ubiti nikakvi imperatori. Svaki takav pokušaj vratiće se ne-sportistima kao bumerang, i dobićemo još veći spektakl, poput mnogih bajkovitih priča iz rimskog Koloseuma. Tako je i ove godine na 23. Svjetskom prvenstvu u fudbalu. Uprkos svim političkim tenzijama i formalnim izmjenama, pa čak i uprkos ne-takmičarskom efektu utakmica koje se igraju „tačno u podne“ meksičkih, kalifornijskih i teksaških ljetnih dana. Ovaj Mundijal, već poslije 5 dana i prvih utakmica grupne faze nosi u sebi šarm istorijskog sportskog spektakla.
Meksička romansa sa ranjenim junakom Himenezom i atipičnim skorom utakmice na otvaranju sa više crvenih kartona nego golova, bila je tek samo uvod u odličnu utakmicu između fudbalske Evrope i fudbalske Azije, u kojoj je Južna Koreja baš nadigrala i rezultatski savladala Češku. Gol Hvanga kojim su Korejanci izjednačili već sad ulazi među najljepše golove na mundijalima ikada. Potražite na internetu!
BiH je odigrala svoj, ko zna koji po redu, remi u posljednjh nekoliko mjeseci, ali prvi u svojim mundijalskim nastupima. Vidim da mnogi desničari kritikuju Srbina Jova Lukića što igra za reprezentaciju BIH, ali ovaj momak u svakom smislu dobro igra glavom, i ne krije da je Srbin kao onomad golman Hrvatske Subašić. Domaći fudbaleri SAD su ostavili mnogo bolji utisak i od Meksikanaca i od Kanađana, a što je za njih posebno važno, i od Turaka u istoj takmičarskoj grupi. Očigledno je na ovoj kvalitetnoj fudbalskoj družini sa Gulerom i Jilmazom negativan trag ostavila činjenica da Turci nijesu igrali mundijale više od dvije decenije!
Za razliku od njih Švajcarci baš jesu, ali reklo bi se da su se izmorili, izduvali, zasitili…. šta god. Izjednačenje Katara u posljednjim minutima utakmice sa Švajcarskom, zajedno sa pobjedom „kengura“ protiv Turske, spada u red prvorazrednih iznenađenja ovog prvenstva, i onih lijepih dokaza kako papir trpi svašta, ali teren samo prave majstore i hrabra srca.
Remi Brazila i Maroka stvara optiku kroz koju vidimo ne baš pravi Brazil, i reklo bi se mnogo jači Maroko od onoga iz Katara. Škoti su zabilježili prvu mundijalsku pobjedu još od 1990. i evo ih, po ko zna koji put, pred izlaznim vratima iz grupne faze. Trebaće im bar jedan remi iz dva meča sa favoritima, a djeluju kao ekipa koja bi mogla i više od toga.
I za kraj ovog početnog osvrta na početak najvažnijeg takmičenja, da pohvalimo atomsku igru Japana protiv Holandije koja je od njih igrački (pojedinačno gledano) jača. Za Japance nema ni izgubljene lopte, niti izgubljenog rezultata. Dva puta su se, baš onako samurajski, vratili iz poraza u igru, i prijetili jednom od favorita za titulu, da će da ga pobjede. Eto, to su dokazi da se Zemljina lopta ipak okreće u pravcu novih ljudskih napora i viteških podviga. Dok Njemci, bez prestanka i mjere, daju golove slabijima od sebe, kao što su to radili na svim dosadašnjim takmičenjima.
