Razgovarao: Vojislav Durmanović
Dragi Miloše, u tvom najnovijem kantautorskom albumu Vremena vučja, objavljenom maja ove godine, peva se i o prastarom problemu hipokrizije i zuluma – bespravlja, koji ostavlja traga na emotivni svet svakog bića. Reklo bi se da još negde od osamdesetih živimo u društvenoj klimi gde je disidencija mahom stvar spektakla i samopromocije. Kao autor koji neguje suptilno kritički i lirski, ali ipak rvački odnos spram zbilje, koliko je za književni život bitna spremnost da se plati cena za uverenja?
Postoji u svakom disidentskom iskustvu izazov gordog uzdizanja iznad sredine koja je kaznila i odbacila umetnika. U čoveku se donekle prirodno zgušnjava osećanje da je stigmatizovan zato što je bolji, zato što vidi jasnije nego drugi i zato što neće da prećuti ono što vidi. To jeste najveće iskušenje za oglašenog kulturnog otpadnika i odmetnika – da se ne pokloni takvom osećanju u sebi, da se odupre bujanju sopstvene žrtvene samovažnosti i elitizma, da ne sanja kako ga je današnja politička konstelacija nagrdila kako bi ga sutrašnja obilno nagradila i da ne pokušava da kapitalizuje svoju sudbinu u javnosti. Svaki put kada umetnik uzme s namerom da tako eksploatiše svoje objektivno disidentsko iskustvo, on razmenjuje celinu jedne vredne, lične životne valute za običan, krajnje subjektivan medijski sitniš.
Ne znam koliko je za književni život bitna spremnost da se plati cena za uverenja budući da mi je teško da kod nas sagledam književni život u opštem smislu. Znam samo da je takva spremnost važna za neposredan život onoga ko plaća, kao i za život njegovih najmilijih. Album Vremena vučja u dobrom delu govori o tome i poput njegovog pesnika – posve je sâm, za sada, na vetrometini naše takozvane stvarnosti.
Doktorirao si na opusu Duška Trifunovića, sa kim si i lično bio prisan, delom i jer obojica potičete iz istog miljea pesnika rodom iz bosansko-hercegovačkih krajeva (on rođen u Brodu, a pesnički u Sarajevu – tvoj otac iz Mostara, od kojeg je napravio književni mit) koji su spustili sidro u Novom Sadu. I Duško je obilno stvarao za muzičku scenu: ima li tu predistorije i tvoga smisla za sintezu melodije i poetske poruke?
Duško je – da budemo verodostojni – rođen u Sijekovcu, kod Bosanskog Broda, a Pero u Nevesinju, blizu Mostara. Međutim, Brod i Mostar zaista ih doživljavaju kao svoje.
Duška jesam poznavao, a bolje sam ga osećao. Nije se on ni dao do kraja upoznati na svakidašnje načine. Mogli ste jedino da ga osetite, pogotovo ako ste češće bivali u polju njegove književne i ljudske emanacije. Kada sam iznedrio iz sebe prvu poeziju, 1999. godine, on je bio drugi čitalac rukopisa, mom ocu pripalo je prvenstvo. Duško mi je tada u odgovor napisao jedno divno, očinsko pismo, sasvim lišeno ironije kojom se inače tako prepoznatljivo branio od grubosti sveta. Sigurno je da se tim gestom uzidao u mene kao pesnika i kao čoveka. Međutim, njegov rad u muzičkom esnafu nije na mene vidno uticao, znatno više i prisnije sam ga doživljavao kao pesnika onog čudesnog mladalačkog petoknjižja – od Zlatnog kuršuma do Šok-sobe, nego kao majstor-maga koji je donkihotovski opismenjavao bosanskohercegovačku estradu. Ne samo zato, iznenadilo me je kada sam, višesatno zaglavljen na auto-putu koji je trebalo da me odvede u Pulu, prošle godine ispisao pesmu Odavno sam prestao da budem u pravu. Unekoliko, kao Duškova ruka da ju je zabeležila, ali je opet bila svesno oslobođena ironije koju, po izboru, izrazito retko koristim u svom pisanju. Možda sam u tom toplom, oljuđenom, davnom Duškovom pismu, odaslatom jednom mladiću koji je odlučio da propeva ma kako da se to kosilo s razumom jer je obećavalo samo plivanje uzvodno – doista upoznao onoga ko se inače nije dao upoznati. Disertacija posvećena njegovom književnom delu bila je jedan vid poznije zahvalnosti pomenutog mladića čijem je pesničkom rađanju Trifunović svedočio i u čija je jedra nesebično utisnuo svoj dah.
U tvojoj umetnosti oduševljava me stav zagraničnosti, izvesni plemeniti individualizam iskreno oslobođen poriva za instrumentalizacijom, formalnim priznanjem i simfonijom sa zvaničnim kanonom i sistemskim strukturama moći (akademskim, kulturno-političkim), koji onda gitarom venčavaš sa onim demokratičnim i egalitarnim duhom američkog ili irskog folka, koji drami svakog pojedinca daje glas. Šta je sve – odrastanje (tvoje i vaših mališana) u umetičkoj porodici, stalno kruženje po jugoslovenskim zemljama – to što je podarilo ta i takva krila tvojoj poetici?
Da figurativno prizovem u odgovor pojmovnik iz Pesme leda i vatre Džordža Rejmonda Ričarda Martina, uvek sam bio Severnjak, čovek Noćne straže, koji će pre izabrati neprestanu borbu na Zidu sa samim sobom i s nadolazećom smrti što će se neumitno preliti preko zaštitnih ledenih bedema, nego što bi uživao u spletkama i raskoši dokonog plemstva u južnijem Vesterosu. Četvrt stoleća sam u umetnosti i u svojevrsnom samoizgnanstvu u zagraničje kulture, onkraj svakog zvaničnog kanona i magistralnog sistema koji se pritom teško urušavaju na naše oči iz godine u godinu, doživeo sam čudesna iskustva i poznanstva, prepoznao istinski darovite i dobre ljude i osvojio nesameriva unutrašnja prostranstva o kojima sam kao dete sanjao. Ambijent mog odrastanja, koji je umnogome postavio otac, gde je prisustvo Miroslava Antića bilo jedan od neizbežnih formativnih uticaja, stariji brat posvećen fotografiji i likovnosti ali s nekoliko ključnih muzičkih podsticaja, majka koja je tada još pokušavala da u sebi probudi isceljujuću toplinu pravoslavlja iz njenog detinjstva – sve se to utisnulo u moje mladanje. Kao i „kruženje po jugoslovenskim zemljama”, koje danas opet ostvarujem kao pesnik s muzikom, svestan da zajednički južnoslovenski prostor može i treba da postoji, ali jedino u dubokim kulturnim prožimanjima.
Međutim, čini se da sam suštinski počeo da spoznajem život tek onda kada sam postao roditelj. Danas su kćerke moji najveći učitelji i radujem se da jednog dana budem samo ono što će njih dve moći da nadrastu. U pojedinim važnim aspektima života, već jesu to postigle. A još su deca.
Ezra Paund ima pesmu gde kaže da ga misao o tome šta bi Amerika bila da klasične starine imaju veliki tiraž ne pušta da zaspi. Na šta bi ti, na simboličkoj mapi našeg slovenskog juga – ne mislim samo na pojedinačne puteve i sudbine autora, već i na civilizacijsku baštinu, arhetipove – ukazao čitaocima kao na kulturnu vrednost koju bi valjalo iznova otkriti i preporoditi?
Trebalo bi možda poći od Sretena Božića Vongara, donedavno je još bio na Zemlji, Srbina koji je uvezao folklornu duhovnost našeg naroda sa drevnom snevačkom kulturom australijskih Aboridžina. Prepoznat u toj kulturi kao „glasnik s Neba”, Vongar je u svojim književnim delima čuvao i manifestovao identitet oba naroda, postojano i autentično, pogotovo u romanu Raki. A koliko je zatajnog antropološkog, folklornog i mitskog znanja i pamćenja oličavala Vongarova izvorna porodica, pre nego što je među Aboridžinima stvorio drugu, čita se u zapisima njegovog rođenog brata Milosava Božića, koji čuvaju viševekovne uspomene, čak i na vreme pre Nemanjića, u njihovoj rodnoj Trešnjevici, kod Aranđelovca.
Preporučujem, takođe, celoživotna istraživanja Ranke Kuić, posvećena keltskom nasleđu i srpsko-keltskim jezičkim paralelama. Moglo bi nam biti jasnije zašto tako familijarno reagujemo kada čujemo irsku muziku. Ranka je detinjstvo provela u Sarajevu, otac joj je bio Mostarac, drugovao je sa Aleksom Šantićem i zna se da je upravo Aleksa kumovao imenu devojčice. Celo njeno zamašno naučnoistraživačko delo iskrilo se na jednom jedinom detinjem impulsu – poušavala je da sazna odakle dolazi izraz „Kifeli”, koji je često slušala od „bistrih i čistih seljačića sa Romanije”. To bosansko „Bježi, spasavaj se”, saznala je dok je bila na studijama u Engleskoj i Velsu, dolazi upravo iz kamrijskog odnosno keltskog jezika. I znači baš to što je značilo romanijskoj deci. Crnjanskog su u jednom periodu života vodila slična interesovanja i dolazio je do istovetnih uvida.
Treće bi bilo pažljivo čitanje Žarka Vidovića, uvek isponova, pogotovo Ogleda o duhovnom iskustvu i njegovih višetomnih studija o Njegošu i kosovskom zavetu. Naročito bi bilo važno za intelektualce koji se odveć uzdaju u misao Radomira Konstantinovića da se pošteno posvete Vidovićevim delima.
Četvrto bi bile Psihološke beleške Dragana Krstića, pisane u tajnosti od šezdesetih do kraja osamdesetih, kao dnevnik onoga koji je uporno ostajao budan i svestan, uprkos hipnotičkom dejstvu Titovog zemaljskog carstva, u kojem su se mnogi, Srbi naročito, ponašali kao da su slatkim a teškijem snom uspavani ili doslovno uvračani.
Na kraju, naša najvrednija baština koja nije u knjigama i koju treba posećivati kad god je to moguće. Odlasci na Kosovo i Metohiju – Gračanica, Peć, Prizren, Arhangeli, Bogorodica Ljeviška, Dečani – doživljaj nečega što je Handke video kao svedočanstvo „dubinske civilizacije”, a što sam u svojim boravcima tamo neposredno osetio i oslovio kao Ljubav u izrazito nepovoljnim, često neprijateljskim okolnostima. Tek kada nekoliko puta poseti ove i druge zadužbine, kao i naše ljude koji su odabrali da ostanu na Kosovu i koji nedvosmisleno odbijaju da ih vidimo kao žrtve, mislim da bi čovek imao pravo da se izjašnjava o mogućoj geopolitičkoj sudbini Kosova i Metohije. A biće da su poslovično najglasniji oni koji tamo nikada odlazili nisu.
Hvala ti što si govorio za nas!
Hvala tebi, dragi Vojislave, što si se javio i hrabro otvorio prostor za moju reč. Vremena jesu vučja – danas je taj prostor za ovog pesnika naročito vredan. Baš zato što ga nema…
