Prevod: Lena Bloh
U ovom članku, koji je na engleski prevela Lena Bloh, italijanski filozof i autor djela Homo Sacer, Đorđo Agamben daje aktuelan doprinos raspravi Karla Jaspersa i Morisa Blanšoa o atomskom ratu i kraju svijeta.
Originalna verzija ovog članka dio je Agambenove serije tekstova objavljenih na Quodlibet, pod naslovom Una voce di Giorgio Agamben. Prevod Lene Bloh prvobitno je objavljen na platformi Medium.
Godine 1958. Karl Jaspers je objavio knjigu pod naslovom Atomska bomba i budućnost čovječanstva, u kojoj je želio radikalno preispitati — kako stoji u podnaslovu — političku svijest našeg vremena. Atomska bomba je, kako počinje u predgovoru, proizvela apsolutno novu situaciju u istoriji čovječanstva, suočivši ga sa neizbježnom alternativom: „ili će cijelo čovječanstvo biti fizički uništeno ili čovjek mora transformisati svoje etičko-političko stanje“. Ako su u prošlosti, kao u ranim danima hrišćanskih zajednica, ljudi stvarali „nerealne predstave“ o kraju svijeta, danas se po prvi put u istoriji čovječanstva pojavljuje „realna mogućnost“ da ono samo sebe i sav život na Zemlji uništi. Ta mogućnost, čak i ako ljudi toga nisu u potpunosti svjesni, za političku svijest mora označiti novi početak i predstavljati „prekretnicu u čitavoj istoriji čovječanstva“.
Gotovo sedamdeset godina kasnije, „realna mogućnost“ samouništenja čovječanstva, koja je trebalo da potrese filozofsku svijest i odmah angažuje čitaoce (knjiga je bila široko raspravljana), izgleda da je postala očigledna činjenica, koju novine i političari svakodnevno prizivaju kao sasvim normalnu pojavu. Zahvaljujući neprestanom govoru o vanrednom stanju — u kojem izuzetak postaje, kako se zna, pravilo — događaj koji je Jaspers smatrao bez presedana danas se pojavljuje kao banalna okolnost čiju prikladnost i izvjesnost treba da procjenjuju eksperti. Pošto bomba više nije odlučujuća „mogućnost“ istorije čovječanstva, nego nas se tiče kao jedna od „šansi“ u ratnoj situaciji, valja ponovo razmotriti pitanje koje možda uopšte nije bilo ispravno postavljeno.
Trinaest godina kasnije, u eseju značajno naslovljenom Apokalipsa razočarava, Moris Blanšo se vratio pitanju kraja čovječanstva. On je to učinio podvrgavajući Jaspersove teze diskretnoj, ali efikasnoj kritici. Ako je tema knjige bila potreba za epohalnom promjenom, iznenađuje da se „sa strane Jaspersa, u knjizi koja treba da bude svijest, obnova i komentar te promjene, ništa nije promijenilo — ni u jeziku, ni u mišljenju, ni u političkim formulama, koje su sačuvane i čak zatvorene oko doživotnih predrasuda, neke veoma plemenite, ali druge veoma uske… kako je moguće da se pitanje koje stavlja na kocku sudbinu čovječanstva i koje bi zahtijevalo potpuno novo mišljenje, nije obnovilo u jeziku koji ga izražava, nego proizvodi samo parcijalne i stranačke zaključke u političkom poretku ili hitne i uzbudljive u duhovnom, ali identične onima koji se već dvije hiljade godina uzalud ponavljaju?“
Primjedba je svakako opravdana, jer ne samo da je Jaspersova knjiga opsežna akademska monografija, nego i ono što autor suprotstavlja uništenju jeste mjesto zajedničko: „univerzalni mir bez atomskih bombi, sa novim životom ekonomski zasnovanim na nuklearnoj energiji“. Ništa manje neobično nije ni to što se atomska bomba postavlja kao jednako smrtonosna opasnost uz totalitarnu vlast boljševizma, sa kojim je nemoguće doći do kompromisa.
Čini se da Blanšo sugeriše da je ovakva apokaliptička perspektiva nužno razočaravajuća, jer predstavlja kao moć u rukama čovječanstva nešto što to u stvarnosti nije. To je, zapravo „moć koja nije u našoj moći, koja upućuje na mogućnost kojom nismo gospodari, na vjerovatnoću — uzmimo je kao vjerovatno-nevjerovatnu — koja bi izražavala našu moć samo ako bismo njome sigurno upravljali. Za sada, međutim, mi smo jednako nesposobni da njome upravljamo kao i da je želimo, i to iz jednog očiglednog razloga: mi nismo gospodari samih sebe, jer ovaj čovječanski kolektiv, sposoban da bude potpuno uništen, još ne postoji kao cjelina.“
S jedne strane, moć koja se ne može ovladati; s druge strane, kao navodni subjekt te moći, ljudska zajednica „koja može biti ukinuta, ali ne i potvrđena, ili koja bi se mogla potvrditi tek nakon svog nestanka, kroz prazninu tog nestanka, nešto što se ne može ni uništiti, jer ne postoji“.
Ako, kako se čini neospornim, uništenje čovječanstva nije mogućnost kojom čovječanstvo svjesno raspolaže, nego je prepušteno kontingenciji odluka državnika, onda Jaspersov argument pada u cjelini, jer ljudi koji zapravo nemaju moć da unište sami sebe ne mogu ni postati svjesni te mogućnosti kako bi transformisali svoju etičko-političku svijest. Jaspers ovdje ponavlja istu grešku koju je napravio Huserl, kada je 1935. godine u predavanju Filozofija i kriza evropskog čovječanstva, identifikujući „devijacije racionalizma“ kao uzrok krize, ipak povjerio neodređenom evropskom „razu“ zadatak da vodi čovječanstvo ka beskonačnom napretku. Alternativa između „nestanka Evrope koja se otuđila od sebe i svoje racionalne vokacije“ i „ponovnog rođenja Evrope“ kroz „heroizam razuma“, otkriva da tamo gdje je potreban „heroizam“ više nema mjesta za samu racionalnost.
Ono što dobronamjerni razum ne želi da prihvati jeste da kraj evropskog čovječanstva ili čovječanstva uopšte, sveden na prazne i neutemeljene nade, završava — kako je Blanšo naslutio — kao „jednostavna činjenica o kojoj se nema šta reći, osim da je to odsustvo smisla, nešto što ne zaslužuje ni uzvišenje ni očaj, a možda ni pažnju“.
Nijedan istorijski događaj — ni atomski rat, ni istrebljenje Jevreja, pa čak ni pandemija — ne može se hipostazirati u događaj epohalnog značaja ako se ne želi pretvoriti u besmisleni idol istorije (idolum historiae), o kojem se više ne može misliti. Stoga je neophodno odbaciti Jaspersov argument, koji otkriva nesposobnost zapadnog razuma da misli kraj koji je sam proizveo. Suočen s realnošću sopstvenog kraja, razum pokušava da kupi vrijeme pretvarajući tu realnost u mogućnost budućnosti, u atomski rat koji se još može izbjeći.
Možda bi bilo dosljednije pretpostaviti da je čovječanstvo koje je proizvelo bombu već duhovno mrtvo i da treba misliti upravo tu smrt kao stvarnost, a ne kao mogućnost. Ako mišljenje ne može razumno postaviti pitanje kraja svijeta, to je zato što je mišljenje uvijek već u kraju — ono je uvijek iskustvo stvarnosti, a ne mogućnosti kraja.
Rat kojeg se plašimo već se stalno događa i nikada nije prestao, kao što bomba bačena na Hirošimu i Nagasaki nikada nije prestala da bude bačena. Tek iz ove spoznaje kraj čovječanstva, atomski rat i klimatske katastrofe prestaju biti fantomi koji parališu razum i postaju političke činjenice koje su već prisutne u svojoj kontingenciji i apsurdnosti, s kojima se možemo suočavati konkretno, u svakoj situaciji ponaosob.
To je ono što smo naučili u protekle dvije godine, i pred moćnicima koji sve više pokazuju nesposobnost da upravljaju krizama koje su sami proizveli, namjeravamo to znanje sačuvati.
Izvor: Opseg
