Piše: Atanas Stupar
Niko u Crnoj Gori nije bio više javno osporavan, ponižavan, vrijeđan, pljuvan, fizički napadan, neskrivenoj mržnji i agresiji izložen od Amfilohija Radovića mitropolita crnogorsko – primorskog, Srpske Pravoslavne Crkve. Trajalo je to decenijama, sve do njegove smrti.
Gotovo da je nemoguće pronaći zemlju u svijetu čije su zvanične vlasti i njihove pristalice izlile toliko bijesa i učinili toliko nepravdi osobi koja je uz to bila i svešteno lice najvišeg ranga najraširenije vjeroispovijesti u državi.
To ne govori samo o neprosvećenosti, nasilništvu, nekulturi i primitivizmu društva već i o njegovoj dubokoj ideološkoj ostrašćenosti koja je u dugom vremenskom periodu praćena surovom okrutnošću prema vjeri, sveštenstvu i vjerujućem narodu. U ratnim vremenima normalno je bilo ubiti sveštenika. U mirnim vremenima normalno je bilo izrugivati mu se i učiti djecu da ga zaobilaze kao babarogu.
Danas, 6 godina poslije Mitropolitove smrti mnogi koji su ga brutalno napadali daleko od toga da se ne kaju već počinju da ga hvale pokušavajući se predstaviti kao podržavaoci nekih navodnih Mitropolitovih stavova o ustrojstvu crkve. Pridružuje im se i dio Mitropolitovih saradnika.
O čemu se tu radi? O novoj fazi pogubne ideologije!
Vremenom su određene osobe uspjele dokučiti značenje tek jednog od trideset slova azbuke naše crkve. S tih novostečenih 3,33 % pismenosti počele su da raspredaju o tome što bi Amfilohije uradio po određenim crkvenim pitanjima da je živ. Dođoše čak i do spoznanja da bi mitropolit Amfilohije bio od velike koristi i u zaštiti dostojanstva sekularne Crne Gore. Kakav preokret.
Oni koji su ga za života nemilosrdno kamenovali sada ga iznenadno zavolješe. Izlišno je bilo što reći o društvu u kome uspijevaju takve “ljubavi”, brišu prošlost, stiču poklonike, olako zaboravljajući na sve zulume i nečovještva kojima su kumovale.
Zastupnicima iznenadno probuđenih “poštovanja” prema crkvenom djelovanju Mitropolita Amfilohija ne pada na pamet ni da svoje pređašnje stavove preispitaju, ublaže ih ili promijene iz prostog razloga što nemaju dovoljno ni znanja ni moralne osnove da prepoznaju suštinu i smisao vjere. Njima su nepoznata nasleđa duhovnosti, jezika, pisma, kulture i prenošenja vjere s jednog naraštaja na drugi naraštaj. Bez imalo ustručavanja ostaju zaslijepljeni mržnjom prema pravoslavnoj vjeri o kojoj im je u školi rečeno da predstavlja opijum za narod.
Od vremena te parole Crna Gora je stekla nezavisnost, postala članica NATO saveza i usvojila institucionalne mehanizme kojima je naumila da taj isti narod snabdijeva svojim opijumom. Od tog opijuma pada se u trans pred lažnim nacionalnim idolima. Dopisuju se poglavlja izmaštane istorije napisane rukom partije. Ustanovljuje se obrazac moja crkva, moje sveštenstvo, moji vjernici, moj Bog u granicama moje države.
Do tog Kopernikanskog obrta vladajuće strukture i njihove pristalice čvrsto su se držale stečenih i tokom života odnjegovanih obmana i samoobmana o ulozi crkvi u životima vjernika.
One se, po inerciji, i dalje povinuju načelima Gospodara ateiste koji je tokom neuspjelog pokušaja otimanja svetinja od vjerujućeg naroda izgubio moć. Taj sloj društva lišen je bilo kakve građanske odgovornosti i moralnih potreba da prizna čak i one najočiglednije greške bivših vlasti. O njenim sudski dokazanim nedjelima da i ne govorimo.
Iz stanja bezakonja, obmana i samoobmana prešlo se u stanje zabrinutosti za ugrožena prava partijski nastrojenih vjernika. Time se ne pati samo za dobom jednoumlja i idolopoklonstva već se ignorišu civilizovani i dobronamjerni razgovori u otklanjanju dilema o duhovnom i profanom (građanskom) životu Crne Gore.
Daleke 1850. godine Petar II Petrović Njegoš, napisao je:
„Samoobmana je ubitačna i za ljude i za narode. Komu podnosi, neka joj se podaje, ali ja, proslavivši trideset više osam Božića i prebacivši preko glave množinu jada, ne mogu se i neću obmanjivati. Ja zlu svakome gledam pravo u oči.“
Vjerujem da se i naš pokojni mitropolit Amfilohije Radović rukovodio ovom Njegoševom mišlju služeći 29 godina i 10 mjeseci u Crnoj Gori. Gledajući svakome zlu oči i sam je po sopstvenom priznanju znao upotrijebiti neke teške, neprikladne čak i zle riječi*.
U više navrata Mitropolit Amfilohije je izrazio žaljenje zbog svog preoštrog jezika. Priznao je i o kome se sve ogriješio. Hrišćanski je griješiti. Hrišćanski je priznati grešku i kajati se. Hrišćanski je opraštati.
Do dolaska Amfilohija na mjesto Mitropolita crnogorsko-primorskog Srpske Pravoslavne Crkve na Cetinje, Crna Gora je širom svojih brda i dolina, ostrva i rečnih kotlina, planinskih vrhova, bespuća i zabiti imala što do temelja razorene crkve i manastire, što u štale i magazine pretvorene, što rastinjem i mahovinom obrasle, što zubom vremena uništene, što ruini i zaboravu predate.
Bio je ogroman uspjeh u tako obeshramovljenu, dehristijanizovanu i komunističkom ideologijom teško zatrovanu zemlju za kratko vrijeme u punom svijetlu povratiti vjeru pravoslavnu.
Mitropolit Amfilohije je napravio neviđen podvig. Obnovio je preko 600 hramova. Ispunio ih mladim sveštenstvom i monaštvom. Povratio im zvuk zvona i liturgijsku pojanje. Sjeme bogougodnog života među narodom posijao. Zborovima dječjih horova naše zamrlo korijenje oživio. Porodične loze vjerom oplemenio. Domaćine Bogu privolio. Slogu, sabranja i dobročinstva u srcima im usadio.
Zemlji čiji su vlastodršci 1945. godine na Cetinju organizovali događaj poznat pod imenom “Javna sahrana Boga“ zaslugama Mitropolita Amfilohija na najljepši mogući način je dokazano da Bog nije mrtav i da se njegovim obnovljenim hramovima u Crnoj Gori, bez straha od nasilja i osvete, može slobodno prilaziti. Narod je pohrlio i ispunio crkve i manastire širom države.
Prisnopamjatni Mitropolit Amfilohije se predstavio Bogu 2020. godine i u vječnost preselio.
Ideološki naslednici onih što su Boga sahranjivali s dijelom izmanipulisanog i mržnjom zatrovanog naroda istrajavaju na obmanama i samobmanama. Traže da se vjera oblikovana 2000 godina prilagodi njihovom jeziku, doživljajima, zabavama, hobijima, zezanjima, sportskim potrebama, slobodnom uvjerenju.
Saradnici bivših i sadašnjih vladajućih garnitura ih u tome podržavaju. Iza scene, tiho najavljuju mogućnost parcelizacije i raspodjele duhovnog bogatstva i nasleđa pravoslavlja. Koliko god suludo izgledala ta ideja se ipak zakotrljala.
Podstiče se raskol koji ciljano udara na slogu i radost vjernika isključivo pravoslavne zajednice u multikonfesionalnoj Crnoj Gori.
Znajući kroz koje je sve golgote prošla Pravoslavna crkva sa svojim sveštenstvom u Crnoj Gori ne treba sumnjati da će i u našem vremenu naša crkva naći snage da uspješno odoli novim perfidnostima, dvoličnostima i institucionalnim podmuklostima otkud god dolazila.
Vjerujem da obnovljeni duhovni život, snažan osjećaj pripadnosti crkvi i vjeri, lojalnost njenom jedinstvu koja se tokom poslednjih decenija razvila kod naše tri generacije garantuju crkvi opstanak u punoj snazi i ničim poremećeno organizovanje i djelovanje.
*Kroz istoriju jezik crkve je obilovao kletvama i zlim riječima. Imale su funkciju opomene.
