Piše: Nevena Daković
Đavo nosi pradu II “ (Dejvid Frankel, 2026) kao nastavak megauspešnog prvog dela (Dejvid Frankel, 2006) igra na sigurno, pružajući očekivano „zadovoljstvo u tekstu“ – ispunjenje želja i predefinisanih konvencionalnih očekivanja od filma (i života), a sve po ceni bioskopske ulaznice. Isti reditelj, scenaristički tandem (Alin Broš Mekena i autorka knjiga Lorin Vajsberger), direktor sada tamnije i senovitije fotografije (Florijan Balhaus) vode nas u poznate svetove visoke mode, Njujorka, Milana i novinarstva, na tankoj granici pomalo smarajućeg deža vija i neizbežne nostalgije. Zvezdana ekipa glumaca, Meril Strip (Miranda Prisli), En Hatavej (Endi), Emili Blant (Emili), Stenli Tuči (Najdžel), dopunjena nizom kameo pojava slavnih (od Donatele Versaće do Lejdi Gage), iako na granici manirizma, doprinosi radosti susreta sa decenijskim poznanicima.
Endi, koja u istom trenutku dobija prestižnu novinarsku nagradu i gubi posao (novi stil korporacija koje šalju otkaz SMS-om), vraća se starim poslodavcima i časopisu „Ranavej“. U varijaciji njujorške bajke, Endi će opet pomoći Mirandi da izađe iz poslovne krize i osujeti preuzimanje časopisa, te da načini pravi izbor između užurbanog modernog života, karijere i ljubavi (karikaturalni Kenet Brana u ulozi supruga u senci, uvek pun podrške). Endi (sledi spojler) i sama se vraća idealu novinara koji piše o ozbiljnim temama u hepiendu moralnog trijumfa nadahnutog filmovima Frenka Kapre i oveštanim ‘romkom’ obrascima. Uz ubrzani rasplet koji otkriva artificijelnost i proračunatost recikliranog zapleta tek povremeno blesne patina prošlosti.
Stoga zadovoljstvo u tekstu sigurno počiva na nostalgiji, kao želji za povratkom i proživljavanjem prošlosti koje je moguće samo iskustvom gledanja filma; a prošlost je svestrana evokacija sjaja (i prolazne bede) mode, romantičnog Njujorka i danas arhaičnih ‘čik lita’ i ‘čik flika’. Glamur modnih pista u središtu marketinškog vrtloga utvrđen je, u međuvremenu, filmovima poput „Visoka moda“ (An Vinkur, 2025), biografskim naslovima o Koko Šanel, Versaćeu, Dioru ili Iv Sen Loranu ili seriji „Emili u Parizu“. Njujorške i druge urbane romanse ispričale su serije „Seks i grad“ i „I tek tako“ ili filmski serijal o Bridžet Džouns, i to u istom rasponu od dve decenije.
Konačno još jednu zajedničku temu, sveta medija (a sve junakinje su medijske poslenice), ’Đavo’ dovodi do kraja, do trenutka smrti štampanih medija u vrlom novom svetu digitalnog kapitalizma, medijskih platformi, influensera, blogera i korporacijskog preuzimanja (Džastin Teru kao moćni milijarder tipa Džefa Bezosa koji je preuzimanjem zapečatio sudbinu „Vašington posta“). Pre 100 godina, Žan Epsten je opisao film kao „đavolji mehanizam“, jer je zabeležio pokret i promenu koje su uvek na strani đavola; a novi film đavolje određenje prenosi u sferu digitalnog u permanentnom i mahnitom „kretanju“ – proliferaciji vesti u tekstuelnom toku 24/7. U večnoj trci popunjavanja medijskog virtuelnog beskraja kvalitet se gubi u kvantitetu, a povratni prelazak kvantiteta u kvalitet je redak. Zamenjen je inercijom skrolovanja sa tačnim vremenom predviđenim za čitanje.
Jedan od taglajnova vašingtonskog „Njuzuma“ bio je: „Slobodna štampa je ugaoni kamen demokratije (…) Slobodna štampa, u najboljem izdanju, otkriva istinu“. I zato se Endi vraća štampanim medijima u potrazi za istinom savremenog sveta koju teško podnosimo, a koja je u digitalnim izdanjima i sajtovima zamenjena hipnotički upakovanim površnim simulakrumom iza kojeg su svetovi korporacija, potrošnje i reklama. Svet velikih klasičnih dnevnih novina, nedeljnika i „mislećeg“ novinarstva živi još uglavnom u fikciji. I to je bolji deo osrednjeg zadovoljstva nostalgije naslova „Đavo nosi pradu II“.
Izvor: NIN
