Piše: Tatjana Lazarević
Ni manjeg manastira u zabiti, nit’ veće sreće i ljubavi.
Nit’ manjeg bratstva, nit’ većeg poljoprivrednog i stočarskog gazdinstva.
Nit’ manje svetinje, nit’ veće običnosti.
Otišla sam da ostavim sitnicu, a ponela magični plašt blagodati, u čijem je skutu stao svet u malom. Galerija likova, ljudi i životinja i dalje mi je pred očima.
„Obično čudo Božije“, tako je svojevremeno svoj dom opisao otac Hristofor. „Da: mali, skromni manastir negde u šumama i brdima Kosovskog Pomoravlja je čudo Božije.“
Manastir Draganac nalazi se na blagom uzvišenju iznad istoimenog sela, nedaleko od Gnjilana. Izdvojen od glavnih puteva, okružen brdima i šumom, nosi u sebi poseban mir koji se ne nameće – već prima.
Posvećen je Svetim Arhangelima Mihailu i Gavrilu. Prema predanju, na ovom mestu postojala je srednjovekovna svetinja još u doba Nemanjića, dok je današnji manastir obnovljen početkom 20. veka, na temeljima starije crkve. Današnja crkva podignuta je 1900. godine. Tokom decenija, Draganac je više puta postradavao i bio obnavljan, naročito posle Drugog svetskog rata i tokom poslednjih sukoba na Kosovu.
Ipak, jedan je od retkih srpskih manastira koji nije rušen, a ikone svetaca, Hrista i Majke Božje sačuvale su prepoznatljive odlike Debarske škole: okruglaste forme, toplinu izraza i snažan, vedar kolorit.
Danas je to jedini aktivni muški manastir u Kosovskom Pomoravlju i ima izuzetno važnu ulogu u opstanku srpskog naroda u ovom delu Kosova. Osim duhovnog života, manastir je mesto okupljanja, pomoći i podrške Srbima iz okolnih sela.
Posebno je poznat po poslušanjima – vernici, naročito mladi, dolaze da pomognu bratiji u kuhinji, na imanju i oko gostoprimstva. Draganac je i važno hodočasničko mesto, koje tokom cele godine posećuju ljudi iz Srbije, regiona i dijaspore.
Za mnoge koji dođu, Draganac nije samo manastir, već mesto povratka, tišine, unutrašnjeg mira, ali i radosti. I zato se u njega vraćaju.
Uoči Božića, u njemu sam zatekla Marinu iz Salcburga, Mariju i Milicu iz Beograda, Nikolu iz Lepine, Nenada iz Parteša, Radunu iz Šilova, Miodraga iz Gornjeg Milanovca. Svi su na poslušanju. Svi svedoče isto: radost, požrtvovanje i ljubav.
„Koji god Srbin da kroči na Kosovo, ne vrati se kući isti“
Marija Savić, tridesetdvogodišnja srpska odbojkašica, već dve decenije igra za srpske i inostrane prvoligaške klubove.
Ispravlja me kada priliv mladih, obrazovanih i vaspitanih ljudi iz velikih gradova u srpske manastire komentarišem rečju „neverovatno“.
„Slava Bogu“, kaže.
Stabilna i precizna, kakve sportistkinje i jesu, izgovara: „Mi kada smo došle na Kosovo prvi put, pronašle smo dom i mir.“ Život u Beogradu – „brzina i ludilo“ – ne puni njihove baterije.
„Ta ljubav i ta toplina i ta blagodat, te baterije koje mi napunimo ovde, ništa ne može da zameni.“
Marija ljubav prema Kosovu vidi i kao poziv, kao otkrivanje Hrista. Nekome se ta ljubav usadi kroz porodicu, neko Hrista pronađe sam, ali: „To kada se pronađe jednom, to je zauvek.“
Svesne su da ne pružaju uobičajenu sliku mladih u Beogradu.
„Mi u Beogradu doživimo toliko komentara, raznih, da više i ne reagujemo na to. Ja razumem odakle to dolazi.“
„Ja mislim da svaki Srbin, i ako nije u veri, ali zbog istorije, mora da dođe ovde. Jer ko god da kroči ovde – ne vrati se isti“, svedoči.
„Tamo se ne ide“ – ne, jer tamo su svetinje
„Zašto da ne?“ – ovim rečima me je ponovo razoružala Marina Đorđević (31), kada sam je pitala otkud ona iz Salcburga u Dragancu.
Rođena u Austriji, srpski govori gotovo bez akcenta. Danas se na tome zahvaljuje roditeljima, koji su insistirali da se u kući, iako van otadžbine, govori isključivo maternjim jezikom.
Milog lica, ova devojka radi kao menadžerka za odnose s javnošću u dinamičnom austrijskom motosportu, a svet u malom otkrila je u Dragancu.
„Mislim da se ovde okupljaju ljudi iz celog sveta, svih struka. Mi smo prvenstveno hrišćani i onda nije bitno da li radiš u marketingu, da li si sportista, glumac, radiš na pijaci – šta god.“
Na Kosovo ju je prvi put doveo stric, kojeg sam takođe zatekla u Dragancu. Njegov rođendan proslavili smo zajedno u manastirskoj gostionici, uz brzopotezne mirišljave i ukusne posne kolače i po koje pećko pivo.
„Vuklo me je već duže vreme i, zapravo, još uvek sam bila daleko od ove tematike… Kosovo je bilo nešto neopipljivo – tamo se ne ide“, navodi.
Ali: „Onda razmišljam – toliko svetinja, toliko istorije, hajde da vidimo i to. Jer ja sam proputovala ceo svet, a ovde nisam bila.“
Od „neopipljivog Kosova“ do konkretne pomoći u manastirskoj kuhinji i na imanju, Marina je za samo nekoliko meseci prešla put.
„Ja mislim da ja ništa nisam odlučila, to se samo tako namestilo. Meni je ovde veoma prijatno. Mislim da nam je svima ovde mnogo lepo i zato često dolazim.“
April u Prizrenu
Najmlađa među njima, Beograđanka Milica Lukić, jedina ima kosovske korene – po majci, Prizrenki.
Priča koliko je emotivno bilo kada je prošlog proleća sa majkom prvi put posetila njen carski grad. Dok govori, osmeh joj ne silazi sa lica.
„Onog momenta kada sam prošla kroz kapiju, shvatila sam da je to moje utočište.“
Došla je još jednom da to potvrdi, pa još jednom.
„Majka je iz Prizrena, kosovska devojka. Koreni su odatle i uvek nas je nešto vuklo, ali dok nismo odrasli – nismo znali. I baš u aprilu, prvi put sa majkom na Kosovu, u Prizrenu, bilo je jako emotivno. Tada sam shvatila koja je ovo jačina, koja je ovo nebeska sila.“
Majka je preponosna na Milicu, kao i na sina koji je trenutno u Americi.
„Brat je, nažalost, trenutno u Americi, ali on sve to oseća – svu blagodat koju mu šaljemo odavde.“
Svesni su svih stradanja srpskog naroda na Kosovu. Majčina porodica je silom napustila Kosovo 1999. godine.
„Svi su izbegli kuda su mogli. Nekoliko rođaka je i na Košarama, tada je u porodici bilo teških, teških stradanja, pa eto danas – koliko možemo, tu smo.“
Iako Milica i dalje živi život svoje generacije, izlaske i grad, odabrala je drugačiji put.
„Porodica se zabrinula, pitala šta se desilo. Bilo je komentara – ‘šta manastirite toliko’. Pokušala sam malo da objasnim, ali sam shvatila da ne treba forsirati. Ljudi će sami doći kada im se otvori.“
Roditeljska podrška joj je ključna.
„Meni je bitno da imam podršku oca i majke i da je njima puno srce što dolazim ovde i pomažem.“
Danas ove devojke više ne čekaju hodočasničke grupe. Dolaze same.
„Prvi put je bilo da probijemo led, da naučimo put, da vidimo kako ćemo da se snađemo, pa tablice, sad sve to što mi zapravo slušamo u Beogradu, ali na kraju kad smo prvi put probile led – sad smo stalno u akciji i onda gledamo, raspoređujemo ture, da li ćemo na Končulj, pa prvo Draganac, ili prvo kod oca Danila u Banjsku. Evo posle Božića odlazimo kući da operemo stvari na jedan dan i onda idemo u Banjsku kod oca Danila.“
Svoj dugo čekani dvonedeljni godišnji odmor provela je isključivo na poslušanjima.
„Videli smo koliko nam je ovde lepo i koliko nas više ne interesuju putovanja po Evropi ili dalekim destinacijama.“
U firmi – čuđenje – „šta ova Milica radi…“ Radi za švajcarsku kompaniju u Beogradu, uz razumevanje direktorke.
„Sva sreća, direktorka marketinga je Crnogorka i jako je u veri i ja i ona se potpuno razumemo, pa ja njoj donosim tamjan iz Draganca stalno, pa kandilo iz Dečana, tako da je ona neko ko me razume, ko razmišlja isto kao i ja, a svima ostalima je to onako bizarno sve vreme“, govori, dok joj osmeh ne silazi sa lica.
Poručuje da se hodočašća ne shvataju kao turistički put. „Ne ide se radi slike, već radi razumevanja.“
Primećuje da se svest budi i da sve više grupa hodočasnika posećuje manastire na Kosovu.
„Volela bih samo da to ide pravilnijim smerom, da se ne shvata samo kao turistička destinacija, i da bude dalje od pukog kačenja fotografija“.
Porodica koja stasava u manastiru
Nenad Stojković iz Parteša godinama sa suprugom pomaže u manastiru. Kaže da nije iznenađen kada vidi ove devojke koje rame uz rame rade sa njegovom suprugom i kuvaricom Radunom.
„Čim neko ostane duže od dva dana na poslušanju – sve je jasno“, priča dok i on pomaže u pripremi punjenih paprika.
Sedmu godinu je sa suprugom, redovno na radu u manastiru, a pomagao je i ranije. Četiri dana nedeljno pomažu bratiji oko gazdinstva, održavanja i dočeka gostiju.
„Za mene i moju porodicu, Draganac je drugi dom“, nedvosmisleno kaže.
„Ovde su mi deca odrasla. Ćerka Teodora je ovde upoznala verenika. Sin je prva godina Prizrenske bogoslovije i sprema se za sveštenički poziv. Najmlađi se sprema za muzičku akademiju u Nišu ili Beču. Kada završi, želi da se vrati ovde.“
Srbi u Kosovskom Pomoravlju, kaže, žive „kako se mora“. „Mladi odlaze čim završe školu. Najviše na zapad ili u Beograd.“
Pomoć Kancelarije za Kosovo i Metohiju, u zapošljavanju lokalnih Srba i jačanju manastirske ekonomije, izdvajaju i bratija i porodica Stojković. Sa velikom ljubavlju govore i o episkopu novobrdskom i vikaru srpskog patrijarha – Ilarionu, nekadašnjem igumanu manastira koji je nastavio da pomaže.
Da se vrate
Nikola Ilić (39), likovni grafički umetnik, zaposlen u Domu kulture u Gračanici, rođeni je Kosovac. Živi u Lepini kod Lipljana. U Draganac dolazi već deset godina.
Škrt na rečima, mirnog lica, oprezan, ali uzburkanu dušu odaje tonalitet glasa. Takvi su Srbi često južno od Ibra
Pokazuje mi fajl sa radovima: manastiri na Kosovu u tehnici linoreza. Zbog zahtevnosti procesa, malo je ovakvih umetnika, a sasvim sigurno na Kosovu.
Bavi se i apstraktnim slikarstvom, a počeo je i freskopisanje. Trenutno pomaže u oslikavanju crkve Svetih Kozme i Damjana u Ugljeviku, dok je linorez te crkve u izradi.
Ponosan je na Visoke Dečane, Draganac i svoju prvu izložbu koju planira.
Do tada poručuje: „Srce manastira je da se vrati ponovo.“
Ruke koje hrane manastir
Prošla vremena se ne vraćaju. Ali kada su ona dobre uspomene, lakše je ići dalje – čak i sa svom težinom života Srba u Pomoravlju.
Sedamdesetogodišnja Raduna Jurašević iz Šilova već godinama kuva u manastiru. Priprema posna jela, najčešće sarme i punjene paprike i dočekuje vernike iz Albanije, Severne Makedonije, Crne Gore i gradova Srbije.
Trideset godina radila je u hotelu. Danas kuva sa posebnom radošću.
„Monasi su najbolji ljudi. Kada vide da mi je teško, odmah uskoče da pomognu.“
Najviše joj pomažu mladi. Bez njih, kaže, ne bi mogla.
Raduna je i majka sveštenika, a rano je ostala udovica. Ipak, u Dragancu je pronašla novi dom i snagu da svakodnevno služi drugima.
Običnost u kojoj stanu čuda
Nisam pisala o ocu Hristoforu, o igumanu Justinu, o ocima Lazaru, Joakimu, Jakovu i iskušeniku Vesku. O magarcu Gonzalesu. Poniju Šišku. Psiću Munji, mačkama, kravama, teladima, kozama.
Nisam pisala o tome kako sam u ovom manastiru samo noć kasnije doživela stvarni deža vu, u odnosu na scenu iz Memedovićeve emisije o austrijskom farmeru koji poručuje da samo ljubav prema stoci čini da nam ona bez stresa daje mleko i jaja.
Nisam pisala o suzama za sofrom koje sam u duši ronila dok su Albanac i Srbin čitali pravoslavnu molitvu – na dva jezika.
Nisam pisala o ocu koji je sinu kazao dok su mu se suze slivale niz lice: „Dobro, kad si već odlučio da ideš u manastir, što baš na Kosovo?“ a dobio odgovor: „Zato što je lako biti monah u Srbiji. Treba biti monah na Kosovu.“
Nisam pisala o tome kako me je čitavog dana magični štap vrteo u kovitlacu prvih snežnih božićnih pahulja u uskom radijusu manastirske porte – sa događaja na događaj, iz radosti u radost.
Nisam pisala zato što se običnost, sreća i ljubav teško prepričavaju.
Izvor: KoSSev
