Prva asocijacija na Cara Dušana je uvek – silni, najmoćniji srpski srednjovekovni vladar, Dušanov zakonik, ali svakako ne i strip.
A upravo nedavno se u izdanju „Forma B Komiksa“ pojavio prvi tom stripa o caru Dušanu čiji je scenarista Ivan Veljković koji za „Ekspres“ govori o ovom stripu, caru Dušanu i njegovoj istorijskoj ulozi, ali i mestu koje deveta umetnost danas zauzima kod nas i u svetu.
Kako je došlo do toga da napišete scenario za strip o caru Dušanu?
„Pravo da vam kažem, nikad se ne bih ni dotakao stripa o caru Dušanu da nije bilo mog prijatelja, koji nažalost više nije sa nama, strip majstora Geze Šeteta. Naime, Geza mi je pre izvesnog broja godina izrazio želju da radi strip o caru Dušanu, ali da to radi po mom scenariju. U tom trenutku je finiširao adaptaciju ’Lažnog cara Šćepana Malog’ Petra Drugog Petrovića Njegoša, a spremao je i ćirilično izdanje ranijeg stripa ’Isus: Reč Božja’ i prve table njegovog, ispostaviće se, poslednjeg objavljenog albuma ’40’. Rekao sam mu da ću prihvatiti ako se složi da ispunimo pet uslova. Prvi je bio da nećemo raditi strip ako on ne može da ga iznese, i da ni po kom osnovu ne sme da se forsira (već onda je imao problema sa srcem i nekoliko ugrađenih stentova). Drugi je bio taj da radimo strip zasnovan na istorijskim činjenicama – nikako adaptaciju narodnih pesama, nikako kvazinacionalističko veličanje, već Dušana kakav je bio od mladosti do smrti. Treći uslov bio je da koristim svoje izvesne ustanovljene likove kao pripovedače priče o Dušanu. Četvrti je bio da izdavač pristane na objavljivanje (’Forma B’ je gotovo sve Gezine stripove objavila, ali za cara Dušana u tom trenutku nisu bili zainteresovani). Na koncu, peti uslov bio je da znamo tačan broj tabli kako bismo lakše isplanirali rad. Nažalost, ispostavilo se da sam bio u pravu po pitanju uslova jer Gezino zdravlje ga je sprečavalo da radi kao nekada i prosto je morao da odustane od Dušana, otprilike već na početku.
Uradio je nekoliko probnih skica, nekoliko probnih tabli, a ako se ne varam, čak i jednu sliku – akvarel ili ulje na platnu, nisam siguran – samog Dušana na konju. Od prvog dana diskutovali smo kako prići materiji, pričali smo o scenariju, o tehnikalijama iza scenarija i slično. Ali sticaji okolnosti su nas udaljili; on se fokusirao na ’40’ i na obradu tabli starijih projekata, ja sam se, ne svojom voljom, distancirao od pisanja zbog životnih problema. Prema predlogu Ilije i Predraga iz ’Forme B’, crtež je preuzeo Dragan Stokić, koji je ispraksovani majstor i koji neverovatno brzo crta, ali koji nije nužno podesan za rad na istorijskom stripu (štaviše, i sam je vrlo otvoreno rekao na nekoliko strip tribina kako mu je ta tema dosadna i kako mu više leži fantastika). Budući da Dragan ne koristi internet i retko kada napušta Zaječar i okolinu, kontakt između nas bio je vrlo proređen – i te kako delom mojom krivicom, jer opet, tada sam bio distanciran od samog čina pisanja na relativno dugo vreme i rezultat, moram da budem iskren, nije ni 20 odsto onoga što smo Geza i ja zamislili. Ni po kom osnovu nisam zadovoljan i smatram da nisam napisao kvalitetno delo. Ali, svakako ću pustiti čitaoce da sami procene kako im naš rad deluje“, samokritičan je Ivan Vejković.
Ovo je samo prva knjiga u serijalu. Koliko je knjiga planirano?
„To iskreno ni ja ne znam. Izvorni dogovor bio je da se protegne na dve knjige. Negde usput to je promenjeno u tri, pa opet u dve, pa možda i četiri. Imali smo nekoliko komplikovanih godina pa je načelno dogovoreno da strip izlazi u onoliko knjiga koliko je potrebno da se priča završi. Svakako, nije isključeno ni da se završi na ovoj jednoj. Sve zavisi od prijema kod publike.“
Kako je teklo vaše istraživanje o životu cara Dušana? Misli se da se o njemu uglavnom sve zna. Da li ste naišli na neki podatak koji Vas je iznenadio?
„Jedan od razloga zašto sam izbegavao da radim istorijski strip generalno (ne samo o Dušanu, već uopšte) upravo je to što objektivno nikada ne možemo znati sve o nekome. Ovo je tačno i za političke figure aktuelne u poslednjih 25 godina, a nekmoli za vladare koji su živeli pre više od devet vekova. Elem – istraživanje. Nevezano za strip, svojevremeno sam za izvesnu firmu pisao kratke knjige vezane za popularne teme iz istorije u svojstvu tzv. ghost-writera, odnosno osobe koja piše delo, a koje potpisuje drugi autor ili firma (reč je o delima kratke forme, nešto poput zanimljivih priručnika koji temu predstavljaju sažeto). E sad, ja nisam istoričar, ali neopisivo cenim trud istoričara od zanata koji znaju koliko je teško istražiti neku temu zasnovanu na nedovoljnim izvorima. Ljudi poput Georgija Ostrogorskog, Vladimira Ćorovića, dr Božidara Ferjančića, a posebno dr Radivoja Radića, svoje karijere gradili su i održali time što su verodostojno i bez nepotrebnog romantizma predstavili domaću i regionalnu povesnicu onakvom kakva je bila. Za razliku od njih, šarlatani poput Olge Luković-Pjanović, Jovana I. Deretića i njima sličnim, neopisivo su zatrovali diskurs o domaćoj istoriji potpuno neosnovanim tezama da su Srbi najstariji narod i da je svako od Cezara do Napoleona Srbin. Drugim rečima, imamo mnogo ljudi koji čine štetu domaćoj istoriji i, iskreno, nisam hteo tome da doprinesem svojim radom. Nisam hteo da delo koje govori o Dušanu bude istorijski netačno. Samim tim, kad sam pisao pomenute knjige, uvek bih nabavio pozamašnu količinu literature na datu temu, bilo u vidu knjiga prominentnih stručnjaka, bilo naučnih studija. Koristeći iste principe krenuo sam istraživanje o caru Dušanu. Međutim, nisam ni približno dovoljno istražio koliko je potrebno za jedan adekvatni strip budući da nas je ograničavao neopisivo kratak rok za izlazak stripa. Dodajte na to izvesne Draganove izlete što se crteža tiče i imate delo koje, i pored moje izvorne namere, ima anahronizme i delove koji prosto nisu istorijski precizni.
Što se samog cara Dušana tiče, tokom istraživanja nekoliko stvari su se meni konkretno urezale u svest i ostale tu. Primera radi, naši čitaoci generalno smatraju da je Dušan svoje carstvo proširio ratovima. Međutim, sa možda nekoliko izuzetaka, najveći broj gradova koje je Dušan zaposeo zapravo se predao Dušanu maltene bez borbe. Dušan je delovao tokom velikog građanskog rata u Istočnom rimskom carstvu, kada je uzurpator prestola Jovan Kantakuzin držao deo teritorije i podelio narod po opredeljenju. Grcima je tada trebao stabilni vladar, a po svoj prilici, Dušan je bio jedan od najveštijih političara na Balkanu u tom trenutku. Drugi detalj koji mi je ostao u sećanju nije čak ni vezan za Dušana. Naime, u tom periodu je delovao jedan istočnorimski aristokrata pod imenom Sirgijan Paleolog. Iako je jedno vreme sarađivao sa Dušanom, Sirgijan je bio infaman po tome da je menjao vernost maltene na nedeljnoj bazi, gotovo uvek gledajući sopstvene interese. Vizantološkinja Laiju Angeliki ga je prozvala ’najzlokobnijom pojavom istočnorimskog građanskog rata’, a proslavljeni istoričar Donald Nikol uporedio ga je sa Alkibijadom. Čitanje o njemu bilo je fascinantno, do te mere da je – po mom mišljenju – zaslužio sopstveni strip možda i više od cara Dušana.“
Cara Dušana mnogi vide i kao najvećeg vladara iz dinastije Nemanjića, ali i kao najtragičniju ličnost srpskog srednjeg veka. Kakav je Vaš stav o tome?
„Moj stav je da se Dušan, kao i svi vladari tog doba, treba posmatrati što je objektivnije moguće. Biti ’najtragičniji’ je subjektivna i ne preterano definisana kategorija. Primera radi, argument se može potegnuti da je sin Đurađa Brankovića, Stefan, znatno tragičniji od Dušana. Stefan je bio oslepljen i, po smrti Đurađa i Stefanovog bata Lazara, postavljen kao vladar bez obzira na hendikep i tehnički je bio poslednji srpski vladar naše srednjovekovne države dok ona nije prešla u ruke bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, nekoliko godina pred konačni pad pod Osmanlije. Isto tako možemo da gledamo i na Đurađevog pretka Vuka Brankovića koji je u našoj svesti oličenje izdaje iako je realno bio jedan od nekoliko vladara koji je zapravo učestvovao u bici na Kosovu, a pritom je i jedan od retkih oblasnih gospodara, ako ne i jedini, koji se aktivno borio protiv Turaka čak i posle Kosova. Opet, taj kvalifikator ’najtragičniji’ je, i biću direktan opet, potpuno bezvredan. Dušan je bio vešt vladar koji je imao dosta pobeda, ali nije bio bez svojih poraza niti grešaka. Tačno je da je za njegovo vreme Srbija bila na teritorijalnom vrhuncu (Srpsko carstvo bilo je teritorijalno veće od, primera radi, Kraljevine Jugoslavije, ali pak manje od SFRJ), međutim da li ga to čini najvećim vladarom? Opet, to je subjektivna kategorija. Recimo, isto se može reći i za kraljeve Dragutina i Milutina, i za Stefana Prvovenčanog, pa čak i za Stefana Nemanju; a ako ćemo da zalazimo dublje, despot Stefan Lazarević tehnički je isto bio deo te dinastije (njegov otac, knez Lazar, svoje pravo na presto pravdao je činjenicom da je za suprugu uzeo ženu iz bočne grane Nemanjića), a pomenuti despot Đurađ je taj isti presto nasledio kao sin Lazarove kćerke Mare, što ga isto čini ogrankom Nemanjića u manjoj meri. I Stefan i Đurađ bili su efektni vladari kad se njihovi sticaji okolnosti uzmu u obzir i vrlo je validno porediti ih sa Dušanom ako tražimo ’najveće vladare’. To je svakako tema za dužu diskusiju i verovatno neće biti finalnog odgovora.“
Koliko strip kao forma i medij mogu da približe našu istoriju mladoj populaciji?
„Isto koliko i drugi mediji – imaju potencijal i da približe mlade istoriji i da ih udalje od iste. Uzeću video-igre kao podesniji primer. Naime, kada dobro istražene igre poput Kingdom Come: Deliverance izađu, raste i interes igrača za pomenutu temu (u ovom slučaju srednjovekovna Bohemija). Na isti način je Assassin’s Creed II zainteresovao igrače za istoriju renesansnih italijanskih država, Witcher za slovensku mitologiju, Hellblade: Senua’s Sacrifice za nordijsku mitologiju, a Battlefield I za Prvi svetski rat. Naravno, autor treba da priđe temi kako treba. U tom maniru, manga definitivno prednjači u odnosu na strip iz, doslovce, bilo kog dela sveta. Ovde ću navesti kao primer svoju prijateljicu i autorku knjige ’Pratnja’ Jelenu Vučić. Naime, kao veliki poznavalac japanskog stripa, Vučićeva je jedan period čitala izvesni manga serijal gde je tema bio ragbi. Konteksta radi, ona nije znala niti jedno pravilo ragbija, niti ju je isti interesovao – štaviše, mislim da je ni dan-danas ne interesuje. Ali, čitala je serijal jer je tema istražena u tančine i predstavljena realno, kao pozadina i kao ključni element priče krcate kompleksnim likovima i izvanrednom radnjom. Đunđi Ito, jedan od majstora japanskog horor stripa, svoje najpoznatije delo ’Uzumaki’ bazirao je na jednom svakodnevnom obliku – na spirali. To je sve. ’Šta ako je spirala element koji izvlači iskonski, htonski strah?’ Nažalost, što se istorijskog stripa tiče, on je relativno retko kod nas kvalitetno prezentovan u stripu. I odmah da naglasim, lično smatram da ni naš strip o caru Dušanu nije to postigao. Tu ulogu igra i činjenica da čitaoci generalno pre svega hoće da čitaju zanimljivu priču koja im drži pažnju. Nije nemoguće to uraditi sa jednom istorijskom figurom, ali treba naći pristup koji će odgovarati senzibilitetu generacije Z i budućih naraštaja.“
Na kojim ste stripovima i autorima Vi odrasli?
„Prezirem ovo pitanje. Ali, evo, probaću da sažmem odgovor na isto. Naučio sam da čitam preko stripa – u pitanju su bili neki brojevi ‘Dilana Doga’, ‘Alana Forda’ i ‘Komandanta Marka’. I premda sam isprva čitao Bonelijeve stripove koji su bili dostupni na tržištu, uz dolazak interneta otkrio sam mange. Usputno sam čitao i američke i frankobelgijske stripove koji su mi pali šaka.
E sad, ako ćemo neke konkretne naslove koji su mi formirali respekt prema stripu kao mediju i kao umetnosti, tu su uglavnom radovi japanskih majstora (Dragon Ball, JoJo’s Bizarre Adventure, Monster, Berserk, Yu-Gi-Oh!,20th Century Boys, Hokuto no Ken… naslova je mnogo), te radovi Majka Minjole, F. Krejga Rasela, Moebiusa, Hodorovskog, Iva Šalana, Filipa Drijea, Toda Mekfarlana… Od domaćih i balkanskih autora, interesantno je navesti, prvo sam saznao za Aleksandra Zografa, a tek onda za nešto prominentnije autore glavnog toka (Branislav Kerac, Aleksa Gajić, Toza Obradović, Igor Kordej, Željko Pahek).
„Princ Valijant“ i „Asteriks“ postali su svetski brendovi prikazujući izmišljenu istorijsku sliku britanskog i francuskog naroda. Zbog čega mi u Srbiji nikako ne uspevamo da komeracijalizujemo kroz strip našu istoriju koju ne moramo da izmišljamo jer je veoma uzbudljiva takva kakva je?
„’Princ Valijant’ i ’Asteriks’ produkti su svog vremena i realno nije baš idealno koristiti ih kao primere za izdavanje stripa danas. Imajmo na umu da je ’Princ Valijant’ izlazio u periodu između dva svetska rata, kad je strip kao medij i dalje bio u razvoju, a ’Asteriks’ je nastao krajem pedesetih. Jedan je izlazio u dnevnim novinama, drugi u specijalizovanom strip časopisu. Stripovi danas izlaze bilo kao individualne sveščice, bilo kao grafičke novele ili tomovi, bilo kao elektronske epizode na specijalizovanim portalima ili društvenim medijima, ili kao samoštampani zinovi. Dakle, potpuno drugačiji ekosistem za izdavanje. Što se tiče neuspeha u objavljivanju istorijskog stripa, odgovor je jednostavan. Srbija je malo tržište. Kupaca je nedovoljno, a redovnih kupaca stripova još manje. Pritom, postoji stigma da domaći stripovi nisu interesantni te se retko kupuju. Dodajte na sve to činjenicu da autori stripa kod nas ne mogu da žive od stripa (sem ako ne rade za inostrane izdavače) i imate savršeni recept za mediokritet. Naša istorija može biti interesantna do sto jedan i nazad, ali ako čitaoca ne interesuje, jednostavno će je zaobići. Evo, daću vam i konkretan primer. Najprodavaniji strip na svetu danas se vrti oko grupice pirata koja ide od ostrva do ostrva i traži izvesni ’jedan deo’. Posle njega je serijal o plavom robotu iz svemira, te o profesionalnom atentatoru, te o detektivu koji je preobražen u dete, te o vanzemaljskom ratniku s majmunskim repom koji postaje sve jači što se više bori sa jakim protivnicima, te o narandžastom nindži koji može da se klonira, te o momku koji lovi demone dok ga njegova sestra, inače demon, prati… Namerno nisam dao imena naslova. Dao sam najkraće i najbanalizovanije opise radnji – čisto da ilustrujem šta zapravo apsolutna većina čitalaca stripa na planeti voli. Ako imate dobru ideju, kvalitetnu priču i likove sa vrlinama i manama sa kojima čitalac može da se poistoveti, tema sama po sebi nije bitna. Ako to neki autor uspe na našim prostorima sa istorijskim stripom, imaće najprodavanije štivo. Nažalost, još smo daleko od toga.“
Može li sve ubrzaniji razvoj veštačke inteligencije da ugrozi strip stvaralaštvo i strip autore?
„Može. Veštačka inteligencija aktivno se koristi u kreativnim poljima već pola decenije i, svidelo se to nama ili ne (meni se, očigledno, ne dopada ni najmanje), tu je da ostane. Ali grana umetnosti ugrožena je samo onoliko koliko su autori spremni da odustanu. Navešću lični primer. Jednom prilikom, na leskovačkoj Balkanskoj smotri mladih strip autora, imao sam prilike da pričam sa ispraksovanim domaćim crtačem Milanom Jovanovićem.
Tada je rekao da je nabavio novi tablet i da njegov tadašnji izdavač prelazi isključivo na digitalni crtež. Istakao sam svoje ondašnje nezadovoljstvo time i rekao da preferiram tradicionalni rad (olovka, tuš, pero, akvarel). Milan mi je potpuno trezveno rekao: ’Volim i ja svašta, ali tržište je jasno reklo šta hoće.’ Od tog trenutka pa do danas prošla je decenija i po. Digitalni crtež odavno je postao svakodnevica, ali tradicionalni pristup ne samo da nije nestao, već je procvetao. Isto je i sa filmovima – snimci od 35 milimetara i crno-beli filmovi se još snimaju, iako imamo ultra-HD kamere i skup CGI. Pozorišta i dalje imaju krcate rasporede, a nove drame izlaze redovno. Ljudi i dalje snimaju pesme sa akustičnim instrumentima bez obzira na postojanje elektronskog softvera za kreiranje muzike. Štaviše, i pored hiperprodukcije štampanih knjiga, danas imate čak i tradicionalno povezivanje sa sve krasnopisom i kaligrafijom. Dakle, autorima nije nevažna činjenica da sve više ljudi koristi generativnu veštačku inteligenciju. Jednostavno je – laka je za korišćenje i daje rezultate u milisekundi. Ali umetnost nikada ne nestaje, samo menja oblik.“
Imate li u planu da pored cara Dušana napišete scenario za još neku srpsku istorijsku ličnost viđenu kroz svet stripa?
„Ukratko, ne. Možda se u drugim stripovima pojavi ili pomene neka istorijska ličnost, ali da posvetim nekome serijal kao što sam posvetio Dušanu? Ne verujem.“
Izvor: Ekspres
