Piše: Jasna Ivanović
Sa glavne autobuske i željezničke stanice u Podgorici putnik će se, netom izađe, naći u jednom od podgoričkih džepova, mikrokosmosu koji predočava, bolje no bilo koja karta, gdje se to putnik obreo. Grad koji leži na pet rijeka, ali i na barut-suvim poljima, grad koji traje na sopstvenim protivrečnostima, primjereno je predstaviti ilustracijom, kroz život jedne njegove čvorišne tačke, građevine čiji je kamen upio i zlo, i dobro, i slavu, i jad, život kule s koje se tako dobro vidi ko je ko i kud će ko u ovom gradu.
Storija o Jusovači, najpoznatijoj kao tzv. Kažnjeni zavod, morala bi početi faktom da je to jedna od rijetkih građevina koje su pretekle katastrofalna bombardovanja Podgorice u prvom i drugom ratu. Zato ona stoji kao dokaz istorijske neumitnosti da zatvori i pogrebne službe rade u ma kakvo doba, ali i kao dokaz da prijateljstvo nema alternativu, te da, ako nije dobro, nije kraj.
Ime je dobila po svom graditelju, Jusufu Mučinu Krniću, za kojega je ostalo zapisano da podgorički muslimani, poslije Adži-paše Osmanagića, nisu imali boljeg čovjeka. ,,Jedan od najboljih junaka svojega doba, dobar vojskovođa i fin političar“, hvali ga u svojim hronikama Ilija Zlatičanin. Po porodičnom predanju, Krnići su porijeklom iz Albanije. Rodonačelnik Krno bio je pravoslavni sveštenik, a braća i potomci su mu, primivši islam, došli u Podgoricu. Jusuf je rastao sirotno, argatujući u Doljanima za pet groša dnevno, no u čestim čarkama između Podgoričana i okolnih plemena prolazio je slavno, da ,,ni jednog boja nije bilo a da nije posjekao koju glavu ili se ranio“. Slavno je prolazio i kao trgovac, naročito otkad je po preporuci viđenih ljudi počeo da snabdijeva ni malje ni više nego dvor kralja Nikole. Trgovina solju, rujem, buharicom, voskom, medom i drugim ubrzo ga je obogatila. No najslavnije doba njegovog života, kada će izgraditi Jusovaču, počinje jednom čudnom okolnošću, čija će se protivrečnost, kako smo ranije nagovijestili, pokazati kao temeljna osobina Podgorice.
Nakon što je Crna Gora izgubila rat s Turskom 1862. godine, Marko Miljanov predložiće Derviš-paši da postavi baš Markovog ljutog protivnika u potonjim borbama, Jusa Mučina Krnjića, za zabita svih Kuča sa sjedištem na Medunu. Vješt diplomatski potez Marko će pravdati potrebom da se postavi ,,čo’ek koji zna naš položaj, naš jezik i naše stanje“, a ne nekakvi ,,Ćurte, Arbanasi, Toske i Bog bi znao ko, koji ništa ne znaju već nas kinje, globe, tamniče i ubijaju“. Sjutradan je Juso Mučin postao zabit svih Kuča, a nadalje i najbolji prijatelj Marka Miljanova.
Prijateljstvo s Kučima Juso je dokazivao i u prilikama koje su opasne po život, ili još gore opasne po čast. Podgoričani su izvezli nekoliko verzija priče o tome zašto je on, ipak, potkraj života okrenuo leđa Marku Miljanovu. Najzanimljivija je verzija po kojoj su se dvojica prvaka razišla u planovima osnivanja zasebne države – mikrokosmos među carevinama. ,,Kad su se Marko i Juso upoznali na Cetinju, pa poslije produžili svoje prijateljstvo, došli su bili do ideje da i u Zeti osnuju novu zetsku državu sa sjedištem u Podgorici. Marko je obećao Kuče, Bratonožiće, Vasojeviće i Pipere, a Juso Zetu sa njenim gradovima Podgoricom, Spužom i Žabljakom, Arbaniju i neki dio Bjelopavlića. Ali kad se došlo do tačke koja je morala da odredi vladara, pa kako su obojica pretendovali, na to nije htio nijedan posustati. I tako je u projektu država raspala se prije nego je i postala“, zapisao je Ilija Zlatičanin. O ubistvu Jusa Mučina verzija je samo jedna – ubili su ga rođaci Marka Miljanova, ujesen, usred Ramazanskog posta 1875. godine. Za ovaj čin osvetničkoj hajci platilo je glavom 13 Srba u Podgorici.
Jusovača je dijelila sudbinu svoga graditelja i njegovih prijatelja. Jusovi dvori, sazidani nešto malo prije 1879, kada će Berlinski kongres Podgoricu dodijeliti Crnoj Gori a podgorički se muslimani i međ njima Krnići dati u izbjeglištvo, ostali su pusti. U njima će jedno vrijeme živjeti i vojvoda Marko Miljanov, sve dok Krnići iz izbjeglištva ne odluče prodati ovo zdanje crnogorskim vlastima za 150 napoleona. U to vrijeme Jusovi dvori služili su ,,za školu muzičku, u kojoj su učili knjaževu muziku“, a nešto oko 1893, po sudu Ilije Zlatičanina, u vrijeme kad je Podgoricom upravljao Andrija Radović a broj knjaževih kažnjenika rastao, pretvoreni su u Kažnjeni zatvor. Prva zvanična ustanova ove vrste u Crnoj Gori sabirala je u svoje tijesne i mračne odaje mahom političke zatvorenike, protivnike knjaževe, a potom, tokom II svetskog rata, protivnike fašista. Istoričari ni danas nisu utvrdili tačan broj nevoljnika koji je prošao kroz Jusove dvore, ali Podgoričani ih pamte na hiljade, među njima i starce, žene i djecu.
Uprkos mučnim svedočanstvima o teroru Kažnjenog zatvora, Podgoričani Jusovaču poznaju mnogo više kao tačku otpora, mjesto gdje se davala žrtva slobodi. Zato je izuzetno važno što je u naše vrijeme pokrenuta obnova zapuštenog zdanja, a s tim i, vjerujemo, obnova zapuštenog predanja. Neposredno uz sada već umivene zidine Jusovače sasvim skoro postavljeno je novo podgoričko obilježje, u spomen starog prijateljstva mitropolita Amfilohija i Halita Đečevića. Putnicima i potomcima na nauk da se blagoslov može naći i u mikrokosmosu protivrečja, i da nije kraj, ako nije dobro.
