Piše: Oliver Janković
U susret predstojećem Mundijalu u Sjevernoj Americi, koji počinje tačno za mjesec dana, redakcija Žurnala će evocirati uspomene jednog 50-godišnjaka, na sve prethodne mundijale, koje su on i njegovi vršnjaci mogli da zapamte. Večeras se vraćamo tačno 20 godina unazad, u 2006. i Mundijal koji je, drugi put u istoriji, organizovala Njemačka. I – ima nekih sudbinsko-kosmičkih veza u ovoj „najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu“. Kao što su 1990. na Apeninima, titulu domaćinu ispred nosa uzeli Njemci, tako sada četiri mundijala kasnije, u Njemačkoj, titulu uzimaju Italijani. Četvrti naslov svjetskih prvaka za Italiju! Ovim su (evo sve do danas) zasjeli na drugo mjesto mundijalske istorije, iza Brazila sa 5, a ispred Njemačke sa (tada još uvjek) tri titule. Niko nije mogao ni sanjati, da će to biti ne samo posljednja titula „azura“ na prvenstvima svijeta, nego i njihov posljednji prolazak grupne faze (neće uspjeti to da urade 2010 i 2014). A da ne govorimo da je u SF priču tada moglo da se uvrsti ovo što danas znamo: da Italija nije uspjela da se plasira na posljednja tri mundijala (2018, 2022 i ovaj sad), iako joj nije manjkalo kvaliteta da, recimo, osvoji Evropsko prvenstvo 2021!
Ali, vratimo se njihovoj pobjedničkoj priči iz 2006. Titulu koju su osvojili sa Rosijem, Tadrelijem i Kontijem 1982. ispustili su u Meksiku, u jednoj fazi „smjene generacija“ koja ih bješe načinila prosječnom ekipom. Međutim, uslijedio je lov na svjetsku titulu, koji je trajao od 1990. kada su bili domaćini, pa sve do ovog turnira u Njemačkoj. Bila je to jedna velika priča, ogromna radionica vanserijskih fudbalera, koji su izlazili iz vodećih evropskih klubova. Dovoljno je reći da je evropska klupska Liga šampiona, od svoga osnivanja 1992, pa do ove 2006, od 14 finala imala 8 u kojima su igrali ili Milan ili Juventus, a 2003. su evropsko finale odigrala oba ova italijanska tima. Ovdje već pominjani Roberto Bađo predvodio je tri neuspješna pohoda Italije na svjetsku krunu (jedno polufinale, jedno finale i četvrtfinale u Parizu 1998). Uslijedilo je pregrupisavanje snaga sa novim liderima: Pirlom, Totijem, Inzagijem, Zambrotom, Đilardinom… 2002. ih je progutala magla sudijske nepravde u Koreji, pa su u Njemačku došli puni snage, inata i umijeća koje je sa klupe koordinisao fudbalski stručnjak Marčelo Lipi, legenda Juventusa.
Sve mjene reprezentativnog „kalća“
Da će Italija biti ozbiljan takmac na ovom prvenstvu, pokazala je grupna faza i igra sa autoritetom protiv jedne Češke (polufinalisti i najbolja ekipa EURO 2004) i vrlo jakog predstavnika Afrike, Gane. Italija je prošla grupu i otišla u osminu-finala na megdan autsajderu Australiji. I tu dobijamo poznati italijanski fudbalski triler. Potpuni pad prisustva na terenu, slabiji rival koji je „osjetio krv“, odnosno prepoznao momentalnu slabost i navalio svim snagama na Lipijevu ekipu. Presudilo je iskustvo Frančeska Totija, „princa Rima“, koji je izdejstvovao penal, do danas sumnjiv, i to u nadoknadi regularnog vremena. Penal nad Totijem, i istovremeno Totijeva egzekucija, i – Italija je prošla u četvrtfinale. Ali nijesu samo po tome bili „Talijani“ (u igri riječi: mijenici sreće, paganske boginje Talije). Žrijeb ih je poveo na debitanta Ukrajinu, dok su u ostalim mečevima četvrt-finala ljuti boj bile Argentina protiv Njemačke, Potugal (Figa, Rui Košte, mladog Ronalda) protiv Engleske, i Zidanova Francuska protiv Ronaldovog Brazila (bukvalno: repriza finala iz 1998). Takvu priliku Italijani nijesu kockali, kao protiv Australije, nego su izdominirali terenom, i sa sigurnih 3:0 prošli u polufinale.
Tamo ih je sačekao domaćin. Podmlađen i ojačan u odnosu na prethodni Mundijal 2002. Ni Njemci nijesu imali težak žrijeb: laka grupa (Poljska, Kostarika, Ekvador), lak protivnik u osmini finala (Švedska) i dvoboj sa Argentinom na berlinskom olimpijskom stadionu u četvrtfinalu. Bio je to jedan odličan meč. Argentina izuzetno jaka (Krespo, Batistuta, Kambijaso…) ali Njemačka žilava i na domaćem terenu. Poslije 1:1, Njemci su bolje pucali penale od argentinskih zvijezda i tako otišli u samu završnicu. Međutim, tek su u toj utakmici Italijani pokazali, po ko zna koji put, da su jedna od rijetkih ekipa koja ne leži Njemcima. U rovovskoj borbi i igri na produžetke, „azuri“ su bili izdržljiviji i od samih Njemaca. Nijesu čekali da im sudbinu protiv domaćina prvenstva odluče penali (kao 1998.). Groso i Del Pjero su golovima u 119. i 120+1 minutu, raspršili lijepe snove Njemaca o mogućoj četvrtoj tituli. Taj rekord se sada jasno smiješio Italiji.
VAR SOBA: 40 godina Mundijala – 1994. najbolji dio ljeta, duet Romaria i Bebeta!
Zidanova Francuska opet kobna za Brazil
Na drugoj strani takmičarskog kostura vodila se borba između aktuelnog i prošlog šampiona, Brazila i Francuske. „Karioke“ su nastupile sa svim zvijezdama iz Japana i Koreje + Kaka, nova zvijezda Milana, a Francuzi su došli sa manje-više istim timom iz 1998 + Frenk Riberi. Do njihovog međusobnog duela u četvrtfinalu, oba tima su se prošetala kroz grupu i prvo kolo eliminacija. Naročito su se istakli Francuzi koji su nadigrali i izbacili odličnu ekipu Španije. Kao da su u tom duelu dobili krila, i vaskrsli onu energiju iz 1998. Zidan, Anri, Trezege i drugovi su gotovo neobjašnjivo uštopovali Brazilce (umrtvili njihovu igru) i sa 1:0 prošli u polufinale. Tamo ih je čekao Portugal – jedna od najboljih evropskih ekipa tih godina (finalisti EURO 2004) koji je prethodno bio bolji od Holandije i Engleske. Međutim, bio je ovo Mundijal preporođenog Zidana. On je svojim golom iz jedanaesterca matirao Portugalce, i odveo svoju ekipu u Berlin, na megdan Italiji.
Bio je ovo Mundijal na kom su prvi put zaigrali i Mesi za Argentinu, i Ronaldo za Portugal, i obojica postigli po gol. Danas, 20 godina kasnije, ovi „momci“ će igrati svoj 5. po redu mundijalski turnir. Izvanredna vijest. Druga fudbalska vijest po kojoj će se pamtiti ovo prvenstvo, pogotovo među ovdašnjim fanovima nogometne igre, jesu jako loši nastupi hrvatskih i srpskih fudbalera i njihova ispadanja još u grupi. Srbi su, prvi i jedini put, na neki mundijal otišli pod imenom Srbija i Crna Gora i nijesu se lijepo proveli. Ostaće u gorkom sjećanju poraz od Argentine (6:0) u kom je Lionel Mesi postigao svoj prvi gol na mundijalima, a Kambijaso pogotkom krunisao akciju od 16 argentinskih pasova, a da pri tom, srpski igrači nijesu ni dotakli loptu!! Sa ovog prvenstva je i onaj pogodak Argentinca Maksi Rodrigeza, protiv Meksika u osmini-finala, volej lijevom nogom sa ivice kaznenog prostora. Jasno je da uz one iz Meksika 86, među najljepše golove svjetskih prvenstava, spadaju upravo biseri argentinskih fudbalera.
VAR SOBA: 40 godina Mundijala -1990. „Notti Magiche“ Tota Skilaćija!
Bitka u Berlinu
I tako je osvanulo još jedno nezaboravno finale. Francuzi, u snazi i riješenosti da ponove uspjeh koji je gotovo isti ovaj sastav načinio 8 godina ranije, a Italijani konačno u jednom finalu poslije 12 godina. Zašto je ovo finale nezaboravno? Pa najprije po načinu kako je Francuska povela, neviđenom „panjenkom“ Zidana sa bijele tačke. U takvom momentu šutirati penal na taj način? Lopta je pogodila prečku, prešla gol crtu i vratila se nazad, izbacivši pri tom, golmana Bufona iz ravnoteže. Remek djelo. Uzvratio je Marko Materaci glavom, za 1:1. Ali to nije bilo sve od ove dvojice! Za razliku od finala u Parizu 1998 u kom je Zidan udarcima glavom razbio Brazil, ovdje u Berlinu je Zizu udario glavom direktno u grudi (bez ikakvog kontakta sa loptom) upravo Materacija, koji će kasnije priznati da je psovao Zidana, svjesno namjeravajući da ga tako izbaci iz igre. Zidan je dobio crveni karton, Francuska tako ostala bez najboljeg igrača, a Italija se domogla penala. Opet penali u finalu, i opet Italijani. Samo, sada je sreća bila na njihovoj strani. Trezege je promašio, a svi Italijani su pogodili. Reklo bi se, po tome: zasluženo! Moguće. Ali može biti da je, tipično italijanska, Materacijeva provokacija, koja je najboljeg igrača prvenstva izbacila iz finala i prilike za vitešku borbu, donijela zasluženu takmičarsku agoniju Italiji, da poslije ove titule sve do danas, ne budu u prilici da se bore za neku novu?
