ili: Kada uspjeh ugasi sposobnost sumnje
Piše: dr Vladan S. Bojić, advokat
U vremenu u kojem se sve lakše dolazi do informacije, a sve teže do znanja, nastao je novi društveni sloj ne prema obrazovanju, i ne prema stvaralaštvu, i ne po moralnom integritetu, već po sposobnosti snalaženja u pukotinama sistema. To su ljudi koji ne razumiju strukturu, ali savršeno razumiju njene slabosti. Ne grade institucije, već se u njih useljavaju. Ne stvaraju vrijednost, već uče kako da prisvoje tuđu. Njihov talenat nije u znanju, već u zaobilaženju. Ne u dubini, nego u prečicama. Takvi ljudi rijetko imaju strpljenja da sagledaju ili još manje da prožive suštinu. Suština zahtijeva rad, i žrtvu. Zahtijeva godine tišine, čitanja, sumnje u sebe, i preispitivanja, i padanja i ponovnog uspravljanja. Zahtijeva spremnost da čovjek bude sam sa svojom nedovoljnošću sve dok ne dostigne zrelost. A to je najteži put. Zato oni biraju lakši: put imitacije.
Oni ne uče da bi nešto konkretno ili uopšte bilo šta razumjeli, već da bi izgledali kao da razumiju. Ne čitaju da bi mislili, već da bi citirali. Ne stvaraju nikakve ideje, već jednostavno često sasvim pogrešno uprosečeno reprodukuju tuđe misli bez ikakvog ljudskog unutrašnjeg odnosa prema onima od kojih kradu. Kod njih je kopija postala autorstvo, a sposobnost prepoznavanja uticajnih ljudi zamjena za ličnu vrijednost.
Umjesto znanja, dovoljan je kontakt. Umjesto autoriteta rada, dovoljna je blizina moći. Tako nastaje jedna opasna pojava: sigurnost bez pokrića. To jeste najopasnija vrsta sigurnosti. Jer čovjek koji zna često sumnja u sebe, čak se od sumnje razboli, prođe i iskusi najteža duševna stanja, unutrašnje duge konflikte. Veliki umovi su—trezni.
Istinsko znanje rađa istinoljubivost a ne lažnu skromnost koje je u izobilju, jer što više čovjek razumije svijet, sve jasnije vidi koliko je složen, nedokučiv i nesnosan. Samo površnost i plitkoumlje proizvodi tu apsolutnu sigurnost. Samo neznanje nema unutrašnji strah od sopstvenih granica. Tu počinje ono što bih nazvao „upalom mozga“.
Ne kao medicinskom dijagnozom, već kao duhovnim i društvenim stanjem. To je trenutak kada čovjek izgubi sposobnost sagledavanja samog sebe, introspekcije. Kada prestane da razlikuje stvarno znanje od utiska znanja. Kada povjeruje da je dovoljno biti viđen, umrežen, prisutan i glasan da bi bio vrijedan. Ili mistično ćutljiv a smutljiv do zla boga. Kada ambicija bez pokrića nadživi kapacitet a sujeta postane jača nadjača istinu.
dr Vladan S. Bojić: Kada arbitrarnost zameni slobodno sudijsko uverenje — odgovornost je u bekstvu
„Upala mozga“ počinje onda kada posrednost izgubi svijest o tome da je posrednost. Do tada društvo još ima nekakvu makar teoretsku šansu. Jer čovjek koji zna svoje granice može da nauči. Ali onaj koji je ubijeđen u sopstvenu veličinu bez realnog osnova već živi umišljenu predstavu — postaje zatvoren sistem. On više ne traži istinu, već samo potvrdu. Ne prihvata kritiku, jer bi kritika ugrozila tu konstrukciju o sebi koju je godinama pomno gradio. Zato takvi ljudi vremenom ne okružuju sebe boljima od sebe, već što gorima, slabijima, poslušnijima od sebe, i aplauderima, i šaptačima, u stvari daleko poniznijima, plašljivijima, nedostojanstvenijima. Tako nastaju mali krugovi ćaskanja i laskanja u kojima svako svakome potvrđuje izmišljenu veličinu. U takvim sredinama sposoban čovjek postaje najveći mogući nesavladljiv problem. Ne zato što je loš ili nedopadljiv, već što samim svojim postojanjem razobličava lažni autoritet.
Istinsko znanje je neprijatno za imitaciju znanja. Pravi integritet duboko uznemirava one koji žive od forme i predstave. Zato se u vremenima opšte površnosti često više cijeni podobnost nego sposobnost, umreženost i poltronerija više nego kičma i um, a agresivna samopromocija više nego tihi učinak. I nije to problem samo pojedinaca. To vremenom postaje kulturni obrazac. A kulturni obrazac postaje i kulturna podloga.
Društvo počinje da proizvodi ljude koji više ne žele da postanu dobri, već vidljivi ili vidljivi ali samo kada se dobro vide i dobro im ide. Ne žele da nešto stvore, već da nešto zauzmu. Tako institucije postepeno gube svoju sopstvenu unutrašnju snagu. Formalno one postoje, ali iznutra postaju šuplje i od ono što ostaje truli, istopi se.
Na njihovim zidovima i dalje pišu velike riječi: znanje, čast, integritet, odgovornost. Ali između tih riječi i stvarnosti zjapi bezdana nepregledna praznina. A praznina je najopasnije mjesto u svakom sistemu, jer je prije svih popune oni koji nemaju suštinu.
Istinski problem prema tome nije uopšte u tome što stvarno postoje prosječni ljudi. Prosječnost je nesporno prirodna i krajnje ljudska. Problem počinje: kada prosječnost poželi da vlada nad izvrsnošću — nad vrhovima proplanaka uma; kada neznanje izgubi svaku pomisao i osjećaj za stid; kada imitacija zatraži legitiman status originala; kada se prečica i snalaženje proglasi najvećom mudrošću a površnost — modernošću.
Tada društvo polako prestaje da razlikuje autoritet od marketinga. Ali postoji nešto što ipak takvi sistemi nikada ne mogu trajno pobijediti: stvarna vrijednost. Jer znanje ima jednu osobinu koju imitacija nikada ne može u potpunosti kopirati dubinu.
Dubina se uvijek lako prepozna, čak i kada se gura, kada je potisnuta. Istinski čovjek ne mora neprestano dokazivati svoju veličinu niti bilo koju svoju vrijednost jer je ima. Ona se vidi u načinu na koji misli, u načinu ophođenja i mislima s kojima se bori, u sposobnosti da prizna svoju grešku, u tome što ne mora svakoga ponižavati da bi sam izgledao veći. Zato ozbiljna društva ne smiju da nagrađuju snalažljivost bez znanja.
Jer kada jedan sistem počne da favorizuje one koji znaju samo „kako“, a ne i „zašto“, on vremenom ostaje bez ljudi sposobnih da ga istinski nose. I na kraju, svaka civilizacija se lomi upravo na tom pitanju: da li će više cijeniti suštinu ili privid. Jer privid uvijek dolazi brže. Suština se gradi sporo. Ali jedino suština preživljava vrijeme.
Uprkos različitim disciplinama i jezicima kojima su to govorili, Dunning, Kruger, Kahneman i Taleb u suštini opisuju istu pojavu: čovekov um postaje najopasniji onda kada izgubi sposobnost da prepozna sopstveno ograničenje. Dunning i Kruger pokazali su da neznanje nije samo nedostatak znanja, nego i nedostatak stvarne sposobnosti da se taj nedostatak uoči. Kahneman je otišao važan korak dalje i objasnio da ljudski razum prirodno teži ka prečicama, ka samopotvrđivanju i iluziji racionalnosti, dok Taleb pokazuje da čovek nakon uspeha gotovo instinktivno briše ulogu slučaja, konteksta i nepredvidivosti, strasno gradeći svevažeći mit o sopstvenoj kontroli. Iako dolaze iz psihologije, ekonomije i teorije rizika, svi oni se susreću u jednoj tački: najveći intelektualni pad ne počinje onda kada čovek ne zna, već onda kada prestane da sumnja da možda ne zna dovoljno. Svi veliki mislioci ljudske ograničenosti, od Sokrata do Taleba, brane istu ideju: svijest o sopstvenom neznanju nije slabost uma, već njegov najviši oblik. Sokratovo ‘znam da ništa ne znam’, Kahnemanova kritika iluzije racionalnosti, Talebovo nepovjerenje prema ‘ekspertima bez rizika’ i Dunning–Kruger paradoks predstavljaju različite oblike istog upozorenja, čovek postaje intelektualno opasan onog trena kada izgubi unutrašnju korekciju. A ta korekcija nije znanje, već sumnja. Jer znanje bez sumnje prelazi u dogmu, a dogma u deformaciju svijesti.
Dr Vladan S. Bojić: O jedinstvu građanskog i nacionalnog u doba histrionizma
Kod svih ovih autora ponavlja se ista zakonomjernost: uspjeh ne kvari čovjeka direktno, već ukida mehanizme koji su ga do tada ispravljali. Dok čovek griješi, on još uvijek uči. Ali kada uspeh počne da proizvodi uvjerenje o sopstvenoj nepogrešivosti, nastaje prekid sa stvarnošću. Tada više nije potrebna provjera, jer rezultat postaje — alibi.
Upravo zato su najopasnije zablude one koje su potkrijepljene stvarnim uspjesima. One čovjeku daju dokaz, ali mu istovremeno oduzimaju potrebu da dalje misli. Nije slučajno što su najveće civilizacije propadale onda kada su postajale najsigurnije u sopstvenu trajnost. Isto važi i za pojedinca. Kada čovek prestane da provjerava sebe, on više ne živi u odnosu sa stvarnošću, već u odnosu sa sopstvenom predstavom o sebi. A svaka civilizacija, institucija ili ličnost koja izgubi sposobnost samokorekcije počinje da propada upravo u trenutku kada djeluje najmoćnije. Možda je zato najdublja zajednička misao svih ovih teorija jednostavna: inteligencija nije sposobnost da čovjek uvijek bude u pravu, već sposobnost da ostane sposoban da sumnja u sebe čak i onda kada mu sve spolja govori da je u pravu. Onaj ko izgubi tu sposobnost, ne gubi odmah poziciju, moć i uticaj. Prvo gubi dodir sa stvarnošću. A to je uvek početak svakog stvarnog pada.
Jeste gruba antropološka i moralna podjela loših ljudi na pokvarene i glupe ljude— ali ima izuzetno snažnu intuitivnu tačnost. „Pokvaren“ čovjek čini zlo, lukavošću, podlošću, lažima, licemerjem, neiskrenom uviđavnošću i kurtoazno, jer ga to hoće, jer mu korist, moć, sujeta ili strast nadvladaju savjest. Kod njega postoji izvjestan stepen svjesnosti. On zna, ili bar naslućuje da postupa pogrešno, ali to jasno racionalizuje, prikriva ili pretvara u neprozirnu vrlinu i nedostižnu pamet uma pokvarenjaštva.
„Glup“ čovek, međutim, često ne razumije posledice sopstvenih postupaka. Ne vidi ih kao cjelinu. Ne ume da razlikuje bitno od nebitnog, istinu od parole, ne zna prosto da razdvoji čovjeka od funkcije. Njegova opasnost nije uvijek u namjeri, već u apsolutnoj nesposobnosti rasuđivanja. Upravo zato je ponekad i opasniji od pokvarenog: pokvaren čovjek ima interes i često zna gdje su granice; a glup čovek ne, jer ih ne vidi ni osjeća.
Ljudi su jasno složeniji. Postoje slabi ljudi, koji nisu ni pokvareni ni glupi, već kukavički; postoje fanatici, koji zlo čine u uvjerenju da služe dobru, moralno lijenji ljudi koji „idu tokom“; povrijeđeni ljudi, koji svoju bol pretvaraju u čistu bezdušnost.
Postoje takođe i inteligentni, ali duhovno ispražnjeni ali i duboko moralno i etički degenerisani ljudi i, možda najčešće, mješavine svega toga. Ipak, istorija i život često pokazuju jednu veoma neprijatnu istinu: ogroman dio zla zaista nastaje ili iz pokvarenosti karaktera, ili iz nedostatka sposobnosti da se misli ali samostalno i moralno odgovorno. Hannah Arendt je to nazvala „banalnošću zla“, idejom da strašno zlo ne čine uvijek demonični ljudi, već često obični, plitki i misaono neispitani pojedinci koji prestanu da misle o posledicama svojih postupaka. A sa druge strane, Socrates je vjerovao da niko svjesno ne čini zlo, već da zlo proizilazi iz neznanja.
Istorija je, međutim, pokazala da postoje i mnoštvo ljudi koji dobro znaju sve šta čine. Perfektno dobro zna šta čini, zna zle posledice ali ne odustaje to je: zlo banalnosti.
Ignorantia sibi sufficiens est (neznanje je samo sebi dovoljno) samo je pitanje u koje svrhe. Metakognitivni paradoks glsi — da bi znao da nešto ne znaš, moraš već nešto znati.
Kod upale mozga osnovni problem leži u znanju, istinskom onom proverivom, jasnom. Postoje ljudi koji znaju. I postoje daroviti ljudi koji znaju kako da izgleda da znaju. Problem nije što ovi takvi i onakvi postoje. Problem je što neki od njih u to poveruju. Upala mozga je proces poverovanja, koji je nemoguće zaustaviti ničime kada se pokrene.
Homo sui generis ut ita dicam (čovjek svoje vrste, da tako kažem)
Možda je zbog toga preciznije reći da je pokvarenost kvar savjesti a da je glupost kvar rasuđivanja i onda su zato veoma opasni oni kod kojih se to dvoje sloje, kada se dvije naslage prepletu. Ali van razumne sumnje o suprotnom, najopasnija je — upala mozga.
Preko noći. Da preko noći, jer tako izgleda, kod ljudi za koje si mislio da ih poznaješ, da ne postoji bilo šta što ih može učiniti rđavim, odjednom ugledaš osobu nad sobom koja ti priča tvoju priču, nosi tvoju košulju, kaže, treba ići linijom istine kojoj si je ti učio i tu prestaje svaki trag dileme, promjena je nastupila: desila se upala mozga.
Upala mozga postaje stanje duha svijesti, uzor, paradigma, opšti narativ o kome se ćuti.
Stanje u kojem čovjek prestaje da zna da ne zna o utišanoj deformaciji svijesti. To nije trenutak pada, već početak odsustva pada što je opasnije. Promjena se dešava u argumentima i tonu. Čovek sve ređe sluša, sve brže odgovara, sporo mijenja mišljenje. Dijalog ostaje kao gola forma, ona bez suštine: prisutni su svi elementi razgovora sem spremnosti da se nešto čuje. Istina više nije cilj, već postaje smijetnja i remetilac.
U društvu u kojem uspjeh nije isključivo funkcija objektivno vrijednog znanja, nego strukture odnosa pripadnosti, bliskosti, trenutka, ova pojava postaje gora—sistemska.
To stanje ne boli, ali iskrivljuje. Ne degradira čovjeka odmah, ali postepeno udaljava ga od svake stvarnosti. I što duže traje, to je teže povratiti ravnotežu. Zato je, možda, najvažnija vrlina nakon uspeha, sumnja. Ne ona koja unosi paranoju, surevnjivost, zlu sluznju ili parališe, već ona koja održava mjeru. Jer čovjek koji i posle uspjeha umije da sumnja u sebe, ostaje sposoban da raste, da se izgrađuje i da pada i uzdiže se, da svoju ličnost obogaćuje i da se razvija a onaj koji prestane da sumnja već je počeo da se mijenja.
„Upala mozga“ kao ekskurs gubitka sposobnosti sumnje i odgovornosti
Kada kažem imati „skin in the game“ znači imati lični ulog u odluci, snositi realne posledice, ne biti samo formalni učesnik. Jednostavno rečeno onaj ko odlučuje mora i da odgovara. Nema stvarne odgovornosti bez rizika. Nema kredibiliteta bez lične izloženosti. Ima „skin in the game“. onaj čija odluka uzrokuje odgovornost, snosi posledice greške. Nema „skin in the game“ onaj koji i daje bez ikakve odgovornosti, čije odluke ne nose lične posledice, „ekspert“ koji ne snosi štetu ako pogreši. Jedinstvo ovlašćenja i odgovornosti ima zabranu „bezrizičnog odlučivanja“ što je kriterijum procjene: diskrecije zloupotrebe položaja kredibiliteta. Nulla auctoritas sine periculo (nema autoriteta bez rizika) Qui decernit, periculum sustineat (Ko odlučuje neka snosi rizik). Kada smo kod sopstvene „kože u igri“ upaljeni mozgovi se pogase kao šterike.
