Grad kulture i slobode.
Piše: Rastko Jevtović
Ono što u prestonici nekadašnjeg Pruskog carstva, a danas Savezne Republike Nemačke pleni svakog posetioca – to je njena doslovna i metaforična širina.
Naime, ovaj četvoromilionski grad se nalazi na površini većoj od bilo kog drugog evropskog grada osim Istanbula i Moskve. Danas je najmnogoljudniji grad
Evropske unije. A metaforična širina je, pak, povezana sa kosmopolitskom atmosferom koja u Berlinu vlada. Nju ćete sresti na svakom koraku: među prolaznicima sa svih meridijana, u sveprisutnosti engleskog jezika, pored domaćeg-nemačkog, u svekolikom ljudskom diverzitetu. Mogli biste prošetati odeveni kao kosmonaut ili potpuno goli po ulicama Berlina, niko se zbog toga ne bi previše uzbuđivao, jer ovde je svaka neobičnost i kreativnost podržana.
Posebno divan običaj u ovom gradu je da ljudi ostavljaju, valjda pročitane, knjige po policama i iznesenim ormanima, tako da svaki prolaznik može da se posluži bez ikakvog uslovljavanja i ponese odabrano štivo sa sobom. Knjige i postoje da idu iz ruke u ruku i da budu čitane, a ne samo da krase nečije police u stanu ili kancelariji kao vlasništvo. Brojčano dominiraju, naravno, knjige na nemačkom jeziku, ali ih ima i na engleskom, kao i na drugim svetskim jezicima.
Što se tiče sporazumevanja, sa engleskim u Berlinu možete da komunicirate sa svima, osim sa imigrantima koji govore samo nemački, osim svojih maternjih jezika. Nemačko, pak, stanovništvo od najmlađeg do najstarijeg uzrasta vlada engleskim jezikom. Nema otpora prema njemu, kao u nekim drugim evropskim sredinama. Čućete u Berlinu i “naški”, jer ima stanovnika iz svih krajeva nekadašnje Jugoslavije.
Poseban kvalitet Berlina je uređenost njegovih parkova i prirodnih površina. U tome se očituje prilična ekološka svest urbanista i “gradskih otaca”. Parkovi su, pre svega, besprekorno čisti, trava je podšišana, tako da je opšti prizor hipi atmosfera gde ljudi sede i leže na njoj. Parkovi su veliki i proporcionalno skladno raspoređeni po gradskim četvrtima. Možda i najveći park –“Tigarten” kreće na istoku od Branderburške kapije, dakle najjužeg centra grada odakle se kilometrima prostire na zapad. U njemu ćete, pored ostalog, sresti razne spomenike i postavke kao što je omaž žrtvama nacističkog terora. Tu je i spomenik sovjetskim borcima, palim za osvajanje Berlina maja 1945., dok u “Treptov” parku imate monumentalni spomenik Crvenoj armiji, oslobodiocu sveta od nacizma.
U više muzeja i kulturnih ustanova dolazi do izražaja to nemačko raskršćavanje sa nacističkom prošlošću, a ponajviše u “Topografiji terora”. Ovaj muzej ima izložbu u eksterijeru i enterijeru za koji je ulaz slobodan. U jednom odeljku su fotografije i tekstovi vezani za inostrane sredine u kojima je vršen nacistički teror. Jedna od zemalja je Srbija. Fotografijama i rečima predstavljeno je vešanje naših građana na Terazijama, logor u Pančevu i druga stratišta, međutim nema pomena masovnog streljanja našeg stanovništva u Kragujevcu i Kraljevu. Možda bi neka naša relevantna institucija trebalo da reaguje na tu činjenicu i skrene kome treba pažnju na to.
Uz nacistički teror, takođe je i tema holokausta tematizovana u više muzeja, a najočiglednije u Jevrejskom muzeju u Krojcbergu gde je ulaz takođe slobodan. Posetiocima je potrebno barem dva sata da temeljno obiđu ovo višespratno zdanje sa brojnim sadržajnim i tehnički inovativnim postavkama. Gde će i vaš vid, ali i sluh biti okupirani senzacijama. A tamna osećanja prošarana svetlim prizorima enterijera. Nakon posete ovoj ustanovi predlažem šetnju po Krojcbergu i obavezno neko osveženje.
Ostaci berlinskog zida su sačuvani na raznim mestima, a najkonzistentnije na punktu koji je nazvan “Galerijom s istočne strane” na obali reke Špreje. Na nekoliko stotina dugačkom zidu naći ćete razne murale i grafite, a najčuveniji je onaj na kome se ljube u usta svojevremeni predsednik SSSR-a, Leonid Brežnjev i predsednik DDR-a, Erik Honeker. Ova galerija na otvorenom je posećena, pre svega, od strane turista i kad je lepo vreme, tu je prilična gužva.
Sama priča o Berlinskom zidu takođe je pohranjena u muzejima, a jedan od njih, nazvan “Palata suza” samo se ovom temom bavi. U nevelikoj sali možete razgledati brojne fotografije i tekstove, rekvizite koji svedoče o sudbinama Berlinaca i Berlina sa zidom-u periodu 1961. do 1989. kada je konačno srušen. Ovde, glavnom,ulazi samo domeće stanovništvo, a ulaz je slobodan. Samo mesto je odmah pored železničke stanice-Fridrihštrase.
U Muzeju špijunaže na Lajpciškom trgu možete se upoznati sa sudbinama čuvenih špijuna, recimo Mata Hari, Zorgea, Markusa Volfa, ali i sa predmetima koji se koristio u ovoj delatnosti. Ima više “igrališta” gde, recimo, možete glumiti ispitivača ili ispitivanog, Džemsa Bonda, davati izjavu “na poligrafu” i tako dalje.
Konačno, na Muzejskom ostrvu, koje se nalazi na istočnom obodu Bulevara pod lipama, bezmalo najlepše ulice Berlina, moći ćete da uđete u nekoliko velikih muzeja, ali ne i u najčuveniji-Pergamski koji je stalno u rekonstrukciji. Utehu vam predstavljaju Novi muzej (ironičnog naziva) sa postavkom o Starom Egiptu i zbirkom čuvenog arheolog Šlimana, pronalazača Stare Troje, te Nacionalna galerija. Muzeji su raštrkani po celom gradskom jezgru i za njihov temeljni obilazak potrebno vam je i dobro snalaženje po gradu, te korišćenje gradskog saobraćaja. Ulazak u podzemnu i nadzemnu železnicu je olakšan odstranjivanjem kontrolnih kapija, ali je kazna za švercovanje visoka, a kontrole su relativno česte. Stoga, osim pojedinačnih, postoje dnevne i šestodnevne karte. Ove potonje omogućavaju i popust za ulazak u određene kulturne institucije, tako da se najviše isplate ako u Berlinu ostajete pet, šest dana. Što se, pak, šetanja tiče, grad je lak za “osvajanje”, jer je uglavnom na ravnoj površini i ulice su pravilno geometrijski postavljene.
Svaki kvart ili opština je mali grad, ili kako sami meštani kažu-selo, za sebe. Tako da većinu svakodnevnih potreba mogu da obave unutar njega. No, zbog mnoštva namernika i posetioca u celom širem jezgru Berlina gužva je na ulicama, a i šetači su brojni, kao i biciklisti. Neretko, sreću se i ekstravagantne pojave, ali ovo je grad slobode, pa to i nije za čuđenje. Bitno je da niko nikoga ne ugrožava. Prosjaci na ulicama su retka pojava, a delikventi očigledno imaju svoje zone i nisu previše dostupne.
Miris marihuane je često prisutan, naročito na Krojcbergu, a ispred čuvenog kluba “Berghain”, koji radi svakog vikenda u kontinuitetu od petka uveče do ponedeljka prepodne, mogu se naći u “urađeni” narkomani. Inače, ulazak u ovu golemu zgradu, koja je prvobitno služila kao elektrocentrala, uopšte nije lak i odbijanja su česta. Glavni “vratar” Sven Markvart je poznat po svojoj isključivosti. Tako je poznato da je sprečio ulazak Britni Spirs i drugih poznatih faca iz sveta šou biznisa u “Berghain”, zbog koga mnogi klaberi dolaze sa raznih strana.
Srce Berlina je na Trgu pobede gde je podignut visok spomenik Boginji Niki, to jest Borusiji. Trg je prostran i pravljen za potrebe vojnih parada, a danas se račva na pet krakova koji ga bulevarima spajaju sa nekoliko centralnoberlinskih kvartova. Oko samog uspravnog, visokog spomenika sa čijeg vrha se pruža lepa panorama Grada, podignuti su spomenici raznim pruskim velikanima, među kojima je i kancelar Bizmark. Na veoma visokom postamentu je monumentalna statua.
Kao što je Garibaldi ujedinio Italiju u 19.veku, Bizmark je, koristeći Francusko-pruski rat, to učinio sa brojnim nemačkim razjedinjenim kneževinama i vojvodstvima, učvršćujući Prusku carevinu. Iako građevina vezanih za Prusku državu mnogo više čuva obližnji Potsdam, u Berlinu možete da uživate u dvorcu Šarlotenburg i njegovom parku. Ovo je bila zadužbina žene cara Fridriha I, Sofije Šarlot. Ono što, međutim, začuđuje je činjenica da je ovaj dvorac sa sve četiri strane okružen zgradama. Očigledno je urbanistički plan u nekom trenutku želeo da uklopi i ovo zdanje u gradsku četvrt po imenu-Šarlotenburg. Kad se od njega krene prema Šenebergu, drugoj centralnogradskoj opštini, nailazi se na Crkvu, tačnije Memorijalni muzej Crkve Cara Vilhelma, koja je oštećena u bombardovanju Berlina 1945. Kompleks čine pročelje stare crkve, u kojoj je danas smešten muzej Crkve, nova crkva, koja po dizajnu više liči na svemirski brod, kao i zvonik nove crkve.
Spoj starog i novog je ovde odista čudan, ali time se reflektuje neka vrsta kontinuiteta. Na stepenicama uz Crkvu ispisana su imena žrtava masakra kada se pre desetak godina terorista u kamionu obrušio na okupljene na jednom Božićnom sajmu. Uz nemačka, tu su imena nastradalih i iz drugih zemalja. Od tad je oko crkve ostavljen niz bankina kako se sličan saobraćajni incident na tom ostrvu između dve ulice ne bi ponovio. Priča o Berlinu je mogla biti mnogo duža da smo se držali refrena Bajagine pesme “Berlin”:
“Na Berlin, nisam mislio na Berlin, ja sam mislio na Berlin sa Berlincima”.
No, ovaj tekst je imao u prvom planu portret grada koji je, ipak, stecište mnogih pojava važnih za istoriju sveta. Da li će nakon čitanja ovih redova neko poželeti da poseti grad, istovremeno i jednu od država Savezne Republike Nemačke, ostaje pitanje.
