Piše: Milan Milošević
Rođena je u Odesi iste 1889. godine kao i Čarli Čaplin, Tolstojeva Krojcerova sonata i Ajfelov toranj, pisala precizno o radosti prve ljubavi i o bolu slomljenog srca, tri puta se udavala i bila najbolja prijateljica tuđih muževa, suočila se sa smrću prvog muža pesnika Nikolaja Gumiljova i robovanjem sina, gubila nadu bez samosažaljenja, lični bol i tragedije svoje nacije pretvorila u besmrtne stihove, u starosti bila dostojanstvena u samoći i umrla je 5. marta 1966, istog dana i istog meseca kad je 1953. umro Josif Staljin – na dan koji je pri kraju života redovno svečano obeležavala
Эta ženщina bolьna,
Эta ženщina odna.
Muž v mogile, sыn v tюrьme,
Pomolitesь obo mne.
1938.
Ana Ahmatova nije viđala Nikolaja Gumiljova pre njegovog pogubljenja – razveli su se nekoliko godina ranije.
Posle jednog od poslednjih susreta s njim u petrogradskoj Sergijevskoj ulici, jula 1921, ispratila ga je niz mračno stepenište i, prema pisanju petrogradskog lista “Argumenti i fakti”, izgovorila je reči koje će pamtiti do kraja života: “Takvim stepeništem samo se na pogubljenje ide”.
Kada je stvarno pogubljen, počela je pedantno da neguje sećanje na svog prvog muža koga je nadživela za 50 godina i posle smrti volela više nego za života. Isaja Berlin piše da su joj suze navrle na oči dok je četvrt veka kasnije opisivala okolnosti njegove smrti.
Život Ane Ahmatove se u to vreme pretvorio u noćnu moru. “Vi ste tako važna osoba: Centralni komitet je izdao dekret o vama – ni da vas uhapsi, ni da vas objavi”, rekla joj je pesnikinja lojalna Staljinu Marijeta Šaginjan, koju je srela na Nevskom prospektu.
Nakon što je 1921. objavljena njena zbirka pesama Podorožnik, zatim 1922. knjiga Anno Domin i,njene pesme petnaestak godina nisu više objavljivane.
U periodu 1922–1928 hroničari beleže uspon takozvane proleterske kritike, napade na “saputnike” (poputčike) revolucije i moderniste, kao i kampanje protiv “formalizma” i “psihologizma”.
Jača RAPP (Ruska asocijacija proleterskih pisaca). Prvi kongres Saveza pisaca je 1934. kanonizovao socrealizam, odnosno idejno sadržajan realizam, a modernizam označio kao buržoaski relikt.
Ana u dva doma, a dve Ane u jednom
Posle 1921. Ana Ahmatova je dobijala gorka pisma od sina i svekrve Ane Ivanovne Gumiljove. Lav Gumiljov je nosio stigmu sina neprijatelja naroda i bio izbačen iz škole. Njen Ljevočka je odrastao do 17. godine sa bakom, koju je zvao babajka, a majku, koju je retko viđao, kao i oca uostalom, uvek je zvao Ana.
Ana nije mogla da ode u Bežeck da se pridruži bivšoj svekrvi i sinu jer je tamo njeno mesto zauzela Nikolajeva zakonska udovica Ana Nikolajevna Engelhardt sa svojom bolesnom ćerkom. Nije mogla da ode ni kod tetke blizu Kijeva gde se sklonila njena majka.
Ubedila je Punjina da dozvoli njenom sinu Ljevočki da živi s njima u južnom krilu bivšeg šeremetjevskog dvorca. To je zapravo bila sovjetska komunalka, zajednički stan izdeljen zavesama, paravanima, improvizovanim zidovima.
U stanu broj 44 živeli su jednog trenutka Ana Ahmatova; Nikolaj Punjin, Anin treći (nevenčani, ona će reći građanski) suprug Punjin; druga Ana, Arens-Punjina, njegova zakonita supruga od koje nije hteo da se razvede; njihova ćerka Irina, a kad se ona udala i njen muž; a u delu hodnika zaklonjenog zavesom spavao je na kovčezima Lav, Anin sin iz braka s Nikolajem Gumiljovim. Povremeno su tu boravili i drugi rođaci, prijatelji, umetnici…
Sa 18 godina Lav je pokušao da se upiše na Lenjingradski državni univerzitet, ali su mu tamo jasno stavili do znanja da ima pogrešno prezime i nije mu bilo dozvoljeno ni da polaže ispite.
Majka koja je, kako on kaže, obraćala na njega pažnju samo da bi ga podučava francuski, nije mogla da mu pomogne. Očuh Nikolaj Nikolajevič Punjin – teška ličnost – kazao mu je da je lenjivac koji rasipa tuđi novac: “Ako želiš da učiš, idi i radi. Sin intelektualaca treba da postane radnik”.
Lav Gumiljov je to pamtio do kraja života.
Postao je radnik u tramvajskom depou.
Potom je konačno upisao univerzitet.
“Ja ću, kao strelecke žene, zavijati ispod kula Kremlja…”
Nakon što je neki Leonid Nikolajev pod nejasnim okolnostima 1. decembra 1934. ubio prvog sekretara Lenjingradskog oblasnog komiteta Sergeja Kirova, u Lenjingradu je počela fantazmagorija sumnji, denuncijacija i kleveta.
Lav Gumiljov još nije bio završio ni prvu godinu fakulteta kada su 23. oktobra 1935. došli po njega tokom noći.
Uhapšen je i njegov očuh Nikolaj Punjin.
Uhapšeni su pod optužbom da su organizovali “kontrarevolucionarnu terorističku grupu studenata”.
Ahmatova je Anatoliju Najmanu ispričala kako su 1935. godine, noć nakon hapšenja njenog sina i tadašnjeg muža Punjina, ona i Punjinova prva žena Ana Jevgenjevna, rođena Arens, u očekivanju predstojećeg pretresa spaljivale u peći papire koji bi mogao delovati inkriminišuće – to jest, praktično sve. A kada su, pred jutro, prekrivene čađom i iscrpljene, konačno sele i Ahmatova zapalila cigaretu, sa vrha praznih polica na pod je sletela fotografija na kojoj je bio prikazan baron Arens, otac Ane Jevgenjevne, admiral svite, kako na ratnom brodu raportira caru Nikolaju I, koji je bio u inspekcijskoj poseti.
Ana Ahmatova je otišla u Moskvu kod Lidije Sejfuline, članice uprave Saveza pisaca i supruge pisca Borisa Piljnjaka. Sejfulina je otišla kod Staljinovog svemoćnog sekretara Poskrebiševa koga je lično poznavala i on joj je objasnio kako da dostavi pismo: “Ispod Kutafje kule Kremlja, oko 10 sati…”
Sledećeg dana, Ana Ahmatova i Lidijin muž, književnik Boris Piljnjak odvezli su se kolima do te kule u kojoj se nalazila prijemna kancelarija i šalter za predaju pošte, a Piljnjak je predao pismo Ane Ahmatove Staljinu.
“Dragi Josife Visarionoviču! Odlučila sam da vam se obratim ovim pismom. Moj muž Nikolaj Nikolajevič Punjin i moj sin Lav Nikolajevič Gumiljov uhapšeni su 23. oktobra u Lenjingradu. Josife Visarionoviču, ne znam za šta su optuženi, ali vam dajem časnu reč da nisu fašisti, nisu špijuni, nisu članovi kontrarevolucionarnih organizacija. Molim vas, Josife Visarionoviču, da mi vratite muža i sina, uverena da se niko nikada neće pokajati zbog toga…”
U poemi Rekvijem o tome govori stih: “Ja ću, kao strelecke žene zavijati ispod kula Kremlja”.
Strelecke žene su bile supruge vojnika koje oplakuju svoje muževe pogubljene na zidinama Kremlja zbog toga što su učestvovali u ustanku protiv Petra Velikog 1698. Taj motiv se pamti po slici Jutro streleckog pogubljenja (Utro streleckoй kazni) Vasilija Surikova.
Staljin je pismo pročitao i na pismu napisao: “T. Яgoda. Osvoboditь iz-pod aresta i Punina, i Gumileva i soobщitь ob ispolnenii. Й. Stalin”
U Nojmanovoj knjizi Priče o Ani Ahmatovoj citiran je Punjinov opis – kako je izgledalo njegovo puštanje na slobodu.
Kada su ga probudili usred noći – po ko zna koji put – pretpostavio je da je to još jedno ispitivanje. Rekli su mu da ga puštaju na slobodu, a on je, zatečen, pomislio da tramvaji više ne saobraćaju i pitao: “Zar ne možemo da prenoćimo?” Odgovor je glasio: “Ovo nije hotel”.
Ana je, u nekoj vrsti transa, lutala po Moskvi i našla se u stanu Borisa Pasternaka koji je takođe poslao pismo tamo. Sutradan ujutru probudila se u sunčanoj sobi, a Pasternakova žena Zinaida Nikolajevna je stajala na vratima i govorila: “Jesi li već videla telegram?” U telegramu je pisalo da su i mladi Punjin i njen Ljovuška već kod kuće. Kad je Ahmatova stigla u Lenjingrad, zatekla ih je kako se zbog nečega ljute jedan na drugog.
“Gde je Ahmatova? Zašto ne piše?”
U periodu 1936–1938. rasplamsana je takozvana Velika čistka, nazivana i Veliki teror i Moskovski termidor, kada su prošli kroz Gulag, stradali ili nestali u logorima brojni pisci, naučnici, među njima i umetnici ruskog Srebrnog veka. Pesnik Osip Mandeljštam je umro u tranzitnom logoru. Pozorišni reditelj Vsevolod Mejerhold je streljan posle mučenja. Prozni pisac Isak Babelj takođe je pogubljen. Tada je ponovo uhapšen i Anin sin Lav Gumiljov.
“Ja sam sam dao očigledan izgovor za hapšenje”, ispričao je kasnije Lav Nikolajevič u jednom intervjuu.
Profesor Pumpjanski, koji je studentima držao kurs ruske književnosti, kada je stigao do 1920-ih, počeo je da se ruga poeziji i ličnosti njegovog oca rekavši da je taj pisao o Abisiniji, a nije stigao dalje od Alžira.
“Nisam mogao da se obuzdam, viknuo sam profesoru sa svog mesta: ‘Ne, nije bio u Alžiru, već u Abisiniji!’”
Pumpjanski je snishodljivo odbrusio: ‘Ko bi trebalo da zna bolje ‘ ti ili ja?’
Odgovorio sam: ‘Konečno, я. (Naravno, ja.)’
Publika je prasnula u smeh. Pumpjanski je odmah nakon što je zazvonilo otrčao u dekanovu kancelariju da se požali na mene. Izgleda da se stalno žalio.”
Povezano ili ne s tim, tek Lav Gumiljov je proveo skoro godinu i po dana u istražnom zatvoru Kresti u Lenjingradu.
Optužen je za vođenje antisovjetske omladinske organizacije, kontrarevolucionarnu agitaciju i pripremu pokušaja atentata na Andreja Ždanova, sekretara CK SKP SSSR (b). Optužen je i da je sa svojim očuhom Nikolajem Punjinom i studentima Borinom, Poljakovim i Mahajevim vodio antisovjetske razgovore o stvaranju “antisovjetske grupe” i mogućnosti upotrebe terora.
Istražitelj, neki Ajrat Barhudarjan ga je tukao mrmljajući: “Pamtićeš me do kraja života, nitkovu!”. Hteo je da ga optuži po fatalnom 58. članu Krivičnog zakona, i pod tačkom 17. teroristička aktivnost. Gumiljov će reći kasnije da je, kad je pao šef NKVD Nikolaj Ježov, po kome je jedan istorijski period nazvan “jezovština”, taj Barhudarjan streljan.
U izveštaju o ispitivanju, koji je istražitelj Barhudarjan sastavio 21. juna 1938. uz primenu torture, kao dokaz kontrarevolucionarne aktivnosti u optužbi navedeno je čitanje pesme pesnika Mandeljštama u kojoj se “naši govori ne čuju dalje od deset koraka, a prsti kremaljskog gorštaka su debeli kao crvi, njegove reči su, kao tegovi od puda, istinite, njegovi brkovi se smeju kao bubašvabe, a vrhovi njegovih čizama sijaju”.Nakon što je pod batinama potpisao priznanje da je uvek bio protiv sovjetske vlasti i da mu je majka Ana Ahmatova govorila da treba da se ugleda na oca, Gumiljov je na sudskom ročištu povukao svoj iskaz tvrdeći da je dokument potpisao zbog fizičke prisile. Specijalni savet NKVD je 26. jula 1938. osudio Gumiljova na deset godina zatvorskog logora.
Poslat je u Medveđu goru, u zoni kanala Belomor. Dok je sekao drva po ciči zimi 1939. godine, ispustio je sekiru i do kostiju povredio nogu. Vraćen je u Lenjingrad.
Kazna mu je preinačena na pet godina i poslat je u Noriljski popravno-radni logor Gulag (Norílьskiй ispravítelьno-trudovóй lágerь, Norilьlag). Pošto je pre univerziteta išao na geološke ekspedicije, odredili su da radi u noriljskom rudniku, što mu je možda spaslo život – rad na temperaturi od -4 ipak je podnošljiviji od rada na -40.
A možete li opisati ovo?
U uvodnom tekstu za svoju poemu Rekvijem Ana Ahmatova kaže: “Za strašnih godina ‘ježovštine’, provela sam sedamnaest meseci po zatvorskim redovima u Lenjingradu. Jednom prilikom, neko me ‘otkri’. Žena modrih usana što je stajala ispred mene, koja, razume se, nikada nije čula za moje ime, prenu se iz svima nama onda svojstvene ukočenosti i upita me na uvo (tamo su svi govorili šapatom):
– A možete li opisati ovo?
I ja rekoh:
– Mogu.”
O tome govori pesma Rekvijem. Ti stihovi stoje sada na postolju spomenika Ahmatovoj.
“Sedamnaest meseci vičem,
Zovem te kući,
Bacajući se pred noge dželatu,
Ti si moj sin i moj strah.
I ne molim se samo za sebe,
Već za sve koji su stajali tamo sa mnom,
Na gorkoj hladnoći, u julskoj vrućini,
Pod zaslepljujućim crvenim zidom.”
Kako se Lidija Čukovskaja prisećala u Beleškama, možda najživopisnijoj, mada nepotpunoj biografiji Ane Ahmatove, tridesete godine 20. veka bile su vreme njene sveobuhvatne anksioznosti, straha od nadzora. Imena Ježova, Staljina i Višinskog, zajedno sa rečima poput “umro”, “streljan”, “prognan”, “red”, “pretraga” i tako dalje, nisu bila ništa manje česta u njihovim razgovorima nego razgovori o knjigama i slikama.
Verovala je da je svi oko nje špijuniraju i dojavljuju, da su njeni obožavaoci agenti NKVD-a.
“Ana Andrejevna, kada bi me posećivala, čitala bi mi stihove iz Rekvijema takođe šapatom, ali kod sebe u Kući fontane nije smela ni da šapne; iznenada, usred razgovora, zaćutala bi i, pokazujući na plafon i zidove, uzimala bi parče papira i olovku; zatim bi glasno izgovarala nešto svetovno: ‘Da li želite čaj?’ ili: ‘Veoma ste preplanuli’, onda bi brzim rukopisom pisala na parčetu papira i pružala mi ga. Čitala bih i ćutke joj vratila. ‘Sada je tako rana jesen’, glasno bi govorila Ana Andrejevna, krešući šibicu i paleći papir iznad pepeljare”, sećala se Lidija Čukovskaja tog vremena.
Anatolij Najman u Pričama o Ani Ahmatovoj piše da je ona verovala kako je Staljin izdao naređenje da je polako otruju, ali da ga je potom povukao; da je Mandeljštamovo uverenje pre smrti da je hrana koju je dobijao u logoru otrovana bilo osnovano; da je pesnik Georgij Ivanov (koga je optužila da je u egzilu pisao lažne memoare) jedno vreme bio policijski špijun na platnom spisku carske vlade; da je pesnik Nikolaj Nekrasov takođe bio vladin agent u 19. veku; da su Inokentija Anenskog, direktora Carskoseljske gimnazije, neprijatelji progonili do smrti 1909.
Ova verovanja, piše Najman, nisu imala stvarnu, očiglednu osnovu – bila su intuitivna, ali nisu bila lišena značenja, nisu bila čiste fantazije; bila su elementi u koherentnoj koncepciji njenog života i sudbine njenog naroda.
A kada je godine 1939. kao specijalni gost na godišnjoj dodeli književnih nagrada razgovarao sa pesnicima i piscima, Josif Visarionovič Staljin je iznenada upitao:
“Gde je Ahmatova? Zašto ne piše?”
Svi su zaćutali, uplašeni. Zašto se iznenada setio nje? Iz milosti?
Savez pisaca će ubrzo usvojiti posebnu rezoluciju “O pomoći Ahmatovoj”, dobiće dodatak, a penzija će joj biti povećana.
Ja sam i tad bila s mojim rodom, svud gde mi je narod, jadom, bio
Uprkos svemu, poemu Rekvijem o Velikom teroru 1938. Ana Ahmatova počinje strofom:
“Ne, ne ni pod tuđeg neba svodom,
Ne, nije me krilom tuđin krio –
Ja sam i tad bila s mojim rodom,
Svud gde mi je narod, jadom, bio.”
U početku, mnogi ruski emigranti su sa negodovanjem dočekali tu pesmu Ane Ahmatove:
“Nisam sa onima koji su napustili zemlju
Da me neprijatelji rastrgnu na komade.
Ne obraćam pažnju na njihovo grubo laskanje…”
U razgovoru sa Nadeždom Mandeljštam rekla je: “Želja ruskog pesnika da postane stranac je nezamisliva, uprkos ‘biografskim posledicama’”.
Veliki otadžbinski rat zatekao je Anu Ahmatovu u opkoljenom Lenjingradu. Prema memoarima pesnikinje Olge Bergolc, tokom prvih meseci opsade Ana Ahmatova je doprinela koliko je mogla jačanju odbrane grada – stajala je na straži kao običan vatrogasac, sa gas maskom prebačenom preko ramena; šila je vreće sa peskom kako bi obložila rovove skloništa u bašti Kuće fontane (gde je živela) i gradskih spomenika koji su oblagani vrećama sa peskom i zatvoreni šperpločom da bi bili manje vidljivi pilotima Vermahta.
U septembru 1941. godine, tokom jakog artiljerijskog granatiranja i bombardovanja, Ahmatova se obratila ženama Lenjingrada preko radija.
U julu 1941. godine, emitovana je njena pesma Zakletva, jedna od njenih pesama iz ratnih godina koja se i danas peva:
“I ona koja se danas oprašta od svog voljenog
Neka svoj bol pretvori u snagu.
Kunemo se našoj deci, kunemo se našim grobovima,
Da nas niko neće naterati da se pokorimo!”
Ahmatova je dugo odbijala da napusti opkoljeni Lenjingrad u kome je počela strašna glad, smrt je virila kroz svaki prozor, kako je napisala u pesmi Ptice smrti stoje u zenitu (28. septembra 1941).
Bolesnu i izmoždenu spasao ju je lekar Vladimir Garšin. Hranio ju je kašičicom i uspeo da izda naređenje da bude evakuisana, a sam je ostao u opsadi.
Ana Ahmatova je avionom evakuisana u Moskvu, a zatim u Taškent. “Grad hleba”, glavni grad Uzbekistanske SSR, smatran je razumnom destinacijom za evakuisane (samo je Alma-Ata, gde su slati zaposleni u filmskom studiju, smatrana prestižnijom). Međutim, sa prilivom ljudi, svi ovi gradovi su se našli na ivici kolapsa.
U Taškentu (i drugde), pisala je Lidija Čukovskaja, krađa je dostigla monstruozne razmere; grad je bio prenaseljen, a došljaci su smešteni gde god je to bilo moguće, što skučenije.
Mnogo kasnije, Ahmatova će pisati o Taškentu:
“Biću vaša gospođa De Lambal dok mi ne odseku glavu; zapaliću vam peć.” (Marija Tereza Lujza Savojska, princeza De Lambal, bliska prijateljica Marije Antoanete, ubijena tokom septembarskih masakara u Parizu 1792)
“Nemam drva za ogrev”, rekla je veselo.
“Ukrašću ih!”
“Ako uspete, bilo bi lepo”, odgovorila je.
“Te noći smo poludele jedna za drugom…”
U Taškentu je ostala do proleća 1944. godine nastupajući u bolnicama i recitujući poeziju ranjenim vojnicima.
Tu je saznala da je prva supruga Nikolaja Nikolajeviča Punjina, Ana Jevgenjevna Punjina Arens, lekarka hitne pomoći, koja je u februaru 1942. evakuisana iz opkoljenog Lenjingrada u Samarkand, tamo dobila groznicu od bolesnog pacijenta i umrla 28. avgusta 1943. Sahranjena je u Samarkandu.
Da je šokirana vešću o smrti Ane Arens-Punjine, reći će u poslednjem susretu sa Punjinom kada je on evakuisan iz Lenjingrada u Samarkand.
Kada se iz evakuacije 31. maja 1944. Ana vratila u Lenjingrad, napisala je stihove: “Diveći se svojoj neviđenoj sudbini, vrativši se iz ponora smrti, Lenjingrad sebe pozdravlja…”
Održala je pesničko veče u Lenjingradskom domu pisaca, a na frontu je vojnicima čitala poeziju.
Nakon izlaska iz Gulaga 1943. njen sin Lav Gumiljov nije imao kuda da ode: Lenjingrad je bio pod opsadom, a nije dobio nikakva pisma od majke, evakuisane u Taškent.
Zato se ponovo pridružio geološkoj ekspediciji. Za svoj dobar rad i otkriće bogatog nalazišta gvožđa, Gumiljov je dobio odsustvo – poslat je u Turuhansk u Donjoj Tunguziji. Tamo je ubedio lokalnog vojnog komesara da ga mobiliše i pošalje u vojsku službu. Više nije bio zek, “z/k” za zaklюčёnnый, zatvorenik. Bila je 1944. godina. Kao redov u 1386. protivvazdušnom artiljerijskom puku stigao je do Berlina. Vratio se kući nepovređen sa dve medalje na grudima. Strašni i iscrpljujući rat je završen.
– “Ko je organizovao vstavanie?”
– “Bludnica i monahinja…”
– Zašto tenkovima preko grudi bolesne starice?
– Vegetarijanske godine
– Rekvijem u “tamizdatu”
– “Kakvu biografiju pišu našem riđem!”
Izvor: Vreme
