Ako na društvenim mrežama vlada skepsa prema inicijativi g. Milana Kneževića, to ne mora da znači da je inicijativa za otpriznavanje „Kosova“ neadekvatna. Naprotiv, višestruko je opravdana.
Piše: Aleksandar Živković
Inicijativa Milana Kneževića o crnogorskom otpriznavanju nezavisnosti Kosova, u najvećem dijelu internet javnog mnijenja, i to onog patriotskog u Crnoj Gori, dočekana je sa dosta skepse. Posebno se „Pipunu“ spočitava što pokreće pitanje koje je zvanična Vučićeva Srbija, svojim činjenjem i nečinjenjem, dobrim dijelom, kako sada izgleda, zatvorila.
Ima istine, naravno, u toj primjedbi; kao što ima i nešto crnogorsko-srbijanskog nadgornjavanja u takvoj reakciji. Nadgornjavanja koje je sada najmanje potrebno.
Priča o crnogorskom priznavanju nezavisnosti Kosova, na prvom mjestu, nije do sada ispričana, ni u Parlamentu ni u javnosti. Svi se sjećamo koliko je ono iznuđeno bilo i protiv narodne volje, i protiv volje SPC u Crnoj Gori, a, najzad, i protiv suštinski shvaćenog crnogorskog „državnog razloga“.
U gušenju tadašnjeg narodno-crkvenog otpora, bilo je i žrtava koje do sada nijesu našle svoje zastupnike u Skupštini Crne Gore.
Sa druge strane, priznato „nezavisno Kosovo“ ne pokazuje nikakve simpatije prema Crnoj Gori, a svoje međunarodno oktroisane obaveze za priznanje, prištinska vlada sistematski krši i zaobilazi menjajući etničku strukturu stanovništva. Netrpeljivost prema Srbima i onim preostalim Metohijcima koji se pišu kao Crnogorci, podjednaka je. Uostalom, kao i prema Romima i Gorancima.
Smetaju i zdravstvene ambulante po selima, a kamoli, obilježavanje pravoslavnih i svesrpskih praznika.
Priznavati zemlju koja ima takvu vladu, više je zastiđe nego čast. Kada takvu vladu još nagrađujete priznanjem, samo možete da očekujete nasrtaj na vaš teritorijalni integritet u budućnosti.
Zato inicijativu g. Kneževića ne shvatam kao dnevno-političku. Možda sam naivan i ne vidim neku pozadinu koju komentatori po mrežama, vide. Na kraju, i partije i lideri imaju pravo da se bore za više pristalica. A otpriznavanje jeste još uvijek popularno u Crnoj Gori.
Naravno, otpriznavanje ne može da bude isključivo stranački, kako se to danas kaže, projekat, niti u končnici neće biti stranački rezultat. Možda ovaj poduhvat prevazilazi snage g. Kneževića, ali ako u daljem toku bude vođen sabornim, a ne stranačkim interesima, on će biti pregalac kome Bog daje mahove.
Da krenemo od pitanja: kako je to Crna Gora priznala Kosovo? Šta je time dobila, a šta izgubila? Kakve su posledice priznavanja i kakvo je to crnogorsko-kosovsko prijateljstvo uspostavljeno?
Bilo bi zanimljivo dobiti barem neke odgovore na ova pitanja. Reći ćete: pa, ti su odgovori očigledni. Vjerovatno ste u pravu. Ali državna politika priznavanja i otpriznavanja mora da se vodi na dokumentima i zasniva na neospornim činjenicama.
A, diplomatija nam je, trenutno, znamo u kakvom stanju. Infrastrukturno siromaštvo tjera zemlju ka EU, a ona većinom, ne bi blagonaklono gledala na otpriznavanje. No, kada je češki ministar spoljnih poslova nedavno rekao da je njegova zemlja priznala Kosovo pod pritiskom, takva izjava iz Crne Gore, znači, ne bi bila presedan.
I češko priznanje pritiska, na izvjestan način, jeste otpriznavanje. Na nama je da bar sebe i svojih porodica radi, priznamo da otpriznajemo.
