Piše: Milija Todorović
Car Petar Veliki je svojevremeno, u 17. vijeku, ukinuo funkciju ruskog patrijarha, pa taj poglavar ruske crkve nije biran narednih 200 godina, nego je crkvom u Rusiji upravljao Sinod, u kome je vedrio i oblačio carev čovjek, g. prokurator.
Francuski kraljevi su „oteli“ papu iz Rima i držali ga (tokom 14. i 15. vijeka) u tzv. Avinjonskom ropstvu (ne jednog papu, nego više njih tokom 100 godina), kako bi ga imali pod političkom kontrolom.
Carigradski patrijarh je postao „prvi među jednakima“ na Istoku, ispred jerusalimskog, aleksandrijskog i tolikih starijih od njega, samo i jedino zato što je kao takav bio caru „na dohvatu ruke“.
Anglikanska crkva je nastala tako što je engleski kralj samog sebe proglasio za crkvenog poglavara, a slična je politička sudbina ostalih protestantskih crkvenih uprava u državama sa dominantnim protestantskim stanovništvom…
Pa u čemu je onda, reći će neko, problem što Donald Tramp ovako s visine i prijetećim tonom razgovara sa rimskim papom, taman kao DPS, vo vremja ono, sa Amfilohijem?
Upravo u tome što — za razliku od pomenutih zbivanja u Petrovgradu, Avinjonu, Carigradu i Londonu – sada živimo vijek sekularnog društva, i ne bi, valjda, trebalo da papa pretenduje na političku ulogu, niti da svjetovni vođa opominjućim tonom podučava vjerskog lidera, šta mu valja činiti. A meni se, grešnom čini, da je papa Lav pozvao na mir u svijetu, dok je američki predsjednik odgovorio tonom koji prijeti intervencijom u Vatikanu.
Sve ovo neodoljivo podsjeća na anahrono DPS ludilo, kada su onomad, najprije išli ruku pod ruku sa Amfilohijem i SPC, a onda, preko noći, izmislili „crkvu Srbije“ i tom istom Amfilohiju našli 1000 mana ovog tipa: neka se manje bavi politikom, neka bude vjerski vođa. A kada su vidjeli da sa njim ne mogu kao sa Mirašem, odlučili su da krenu u formiranje „crnogorske crkve“ i tu im je, što bi narod rekao „pukla pogibija“. Ona politička.
No tu nije kraj sličnosti Trampa i DPS-a. I jedni i drugi su, dok ratuju sa crkvom, bili spremni da isprovociraju rat, radi svog opstanka na vlasti. Tramp ovaj svjetski na ulazu u Persijski zaliv, a DPS ovaj građanski, na ulazu u Cetinje, kod Kruševog ždrijela. DPS pokušaj je, na sreću građana, bio obični ćorak, koji je riješen jednim mirnodopskim letom helikoptera, a Trampu neće pomoći ni 1000 ratnih avionskih letova.
U daljem opisivanju DPS-Tramp transverzale, mogli bismo zamjetiti istoćudnu bahatost u stilu: „Ne može nam niko ništa, jači smo od Srbije“, kao i sklonost da se domaćim resursima upravlja tako da najviše novca završi u našim džepovima…
Bilo kako bilo, Trampu bi neko morao reći da DPS nije dobro prošao u anti-sekularnom ratu protiv crkve, i da bi njegov odnos sa papom mogao da stane u krilaticu: „Ne diraj Lava, dok spava“.
