Piše: Maro Vamvunaki, poznata savremena grčka spisateljica, pravnik
Preveo: Sveštenik Nikola Gačević
Mnogo volim scenu u kojoj Hristos priklanja glavu i pere noge Svojim učenicima, pa ih potom brižno otire.
Volim je zbog veličanstva tog preokreta svih stvari, jer smo mi oduvijek navikli da služimo svakome ko je iznad nas, svakom našem starešini i vođi. Čak i onda kada smo ga sami izabrali „demokratski“, „slobodno“, ipak se njegova vlast nameće, sve posrednijim, sve bezličnijim, sve više digitalnim zakonima ovoga svijeta.
A ovdje dvanaestorica učenika, zajedno i sa Judom, zbunjeni, sa stidom gledaju svoga Učitelja, Glavu svoje male zajednice, kako se saginje do zemlje i pere njihove noge, uprljane od beskrajnih, prašnjavih puteva. Sa krajnjim smirenjem, sa savršenim samoprinošenjem, priklanja se, kao što se juče jedna očajna bludnica priklonila Njemu.
Pada, kleči i predaje Sebe, potpuno ispražnjen od svake vlasti i svakog hvalisanja.
Ali upravo zato On je Bog!
