Piše: Milan Milošević
Эta ženщina bolьna,
Эta ženщina odna.
Muž v mogile, sыn v tюrьme,
Pomolitesь obo mne.
1938
Ana Ahmatova je bila u Slepnjevu, na imanju roditelja Nikolaja Gumiljova, kada je tamo 20. jula 1914. objavljen Carski manifest Nikolaja II o ulasku Rusije u rat, nakon što je Austrija 15. jula 1914. objavila rat Srbiji, a 19. jula Nemačka objavila rat Rusiji.
Do tada je retko pisala na bilo koju istorijsku temu, ali u tog dana nastaloj pesmi Jul 1914. slatki miris kleke širi se iz zapaljenih šuma, žene vojnika jauču nad dečacima, a jauci udovica odjekuju selom…
Nikolaj Gumiljov se 1914. kao dobrovoljac Gardijskog rezervnog konjičkog puka istakao u bitkama kod Kenigsberga, sada Kalinjingrada, i u Poljskoj, dobivši Krst svetog Đorđa i čin podoficira.
Ana se posle očeve smrti u avgustu 1915. vratila u Petrograd. Od 15. do 30. oktobra opet se lečila od tuberkuloze u sanatorijumu u Hivinkeju blizu Helsinkija, gde je skoro prestala da jede i spava i na kraju je pobegla u Sankt Peterburg. Od tada je na pomen lečenja odgovarala da se u sanatorijumima uvek oseća gore. A danima ležeći na sofi, umotana u šal, žalila se na bolesti.
U razgovoru s poetesom Irinom Odojevcevom, Nikolaj Gumiljov će kasnije pak reći da je Ana ne samo u životu, već i u svojoj poeziji čamila i stalno se žalila na groznicu, delirijum, kratak dah i nesanicu. Nije verovao ni da ona uopšte boluje od tuberkuloze. Tvrdio je da je bila zdrava, da je imala zavidan apetit, plivala kao riba i spavala kao mrmot.
Ana je 1915. upoznala pesnika Nikolaja Nedobrova koji ju je, pre nego što je umro od tuberkuloze na Krimu 1919, upoznao s majstorom mozaika Borisom Anrepom, koji je Ani Ahmatovoj postao neka vrsta amor de lonh, trubadurske “daleke ljubavi”, nedostižan “kao beli kamen u dubinama bunara”.
Jednog dana tokom Februarske revolucije skinuo je oficirske epolete i, rizikujući život, prešao Nevu da je vidi. Kasnije joj je rekao da voli “mirnu englesku civilizaciju razuma, a ne religiozni i politički delirijum”. Oprostili su se i on je otišao u London.
Ona je napisala da je tragični oktobar 1917, poput žutog lišća, odneo ljudske živote i da je poslednji brod njenog prijatelja odjurio od strašnih obala zapaljene domovine.
Kada su se mnogo kasnije, godine 1965, sreli u Parizu, po njenom utisku, Boris Anrep je bio “ukočen i čvrst tokom njihovog susreta, kao da je nedavno doživeo moždani udar: “Nismo se gledali – oboje smo se osećali kao ubice”.
“VAŠ DVORAC STOJI NA NAŠIM KOSTIMA”
Od januara 1917. do jeseni 1918. godine Ana je preživela je obe revolucije, Februarsku i Oktobarsku, uglavnom u stanu svog prijatelja Vjačeslava Sreznjevskog i njegove supruge Valerije Sreznjevske.
Kada je Nikolaj Nikolajevič Punjin 1917. ispratio tada još gospođu Gumiljovu, u svom dnevniku zapisuje:
“24. oktobar. Danas sam se vratio iz Petrograda sa A. Ahmatovom. U crnom kaputu od fokine kože sa krznenom kragnom i manžetnama, u crnom somotskom šeširu – ona je čudna i vitka, mršava, bleda, besmrtna i mistična… Slušao sam je sa divljenjem, jer je, uzbuđena, vikala intonacijom koja je izazivala strah i radoznalost…”
Kada je 25. oktobra 1917. sa Viborške strane išla ka petrogradskom Litejnom prospektu, most je bio podignut usred bela dana, što je dovelo do zastoja tramvaja, kočijaša, taksista i pešaka. Svi su bili zbunjeni. Revolucija je bila u toku.
Nakon Anrepovog odlaska, nikakve vesti nisu stizale od Gumiljova. Kuća u Carskom Selu je bila prodata. Njena svekrva i njihov sin Ljovuška su još uvek bili u Slepnjevu, gde je vladao nemir. Seljaci su počeli da upadaju u kuću preteći da će zapaliti petla da bi okadili gospodsku decu. “Vaš dvorac stoji na našim kostima”, govorili su. Plašeći se seljačkih pogroma, svekrva se, ponevši porodičnu biblioteku i deo nameštaja, preselila u Bežeck na severoistoku Tverske oblasti, 150 kilometara severno od Moskve.
U crteže koje je Ahmatovoj dao Modiljani boljševički vojnici su uvijali duvan – popušili su sve osim jednog koji je držala na zidu do kraja života. U septembru 1917. objavljena je njena zbirka pesama Belo jato, za koju je smatrala da je neopravdano potcenjena. U revolucionarnoj smutnji komunikacije su bile otežane, kritičari i časopisi u pometnji, pa je teže i dopirala do čitalaca. Prema rečima Olega Klinga, filologa sa Moskovskog univerziteta, Ahmatova se tom knjigom oprostila od prošlih nada. A Ana bi rekla: jedna nada manje – jedna pesma više.
Amanda Hejt u knjizi Ana Ahmatova: poetsko stranstvovanje, pak, uočava da su u pesmama Ane Ahmatove iz perioda 1917–1924. tragovi revolucionarnog preloma gotovo neprimetni. “Ne nalazeći otvorenu, krvavu ranu, nikakav svež ožiljak, nikakvu tragičnu pukotinu u pesnikinjinom srcu gde je, po svim pokazateljima, trebalo da bude revolucionarni raskol, levičarski kritičari su zaključili da je autorka bila društveno ravnodušna”, piše Amanda Hejt.
Nikolaj Gumiljov, georgijevski kavaljer nakon Februarske revolucije, poslat je 1917. na Solunski front, ali tamo nije stigao, već je preko Stokholma i Londona došao u Pariz, gde je stavljen pod komandu generala Zenkeviča, predstavnika Privremene vlade Kerenskog. Po savetima prijatelja, razmišljao je o emigraciji. Ana Ahmatova mu je pisala: “Kako je čudno setiti se da si me u zimu 1907. u svakom pismu pozivao u Pariz, a sada čak ne znam ni da li želiš da me vidiš”.
U pesmi (Mne golos bыlю On zval utešno, 1917) Ana kaže da je čula glas, koji ju je zvao utešno, da dođe i zauvek napusti svoju gluvu i grešnu zemlju Rusiju, ali da je ona ravnodušno i mirno zapušila uši rukama, da taj nedostojan govor ne bi oskrnavio njen tužni duh. U drugim pesmama kaže: “Ti si otpadnik”. “Tvoj duh je pomračen arogancijom.”
Preko Londona Nikolaj se vratio u Rusiju, tako što je iz Francuske preko Engleske, Norveške i Finske 1918. stigao u Petrograd, tada već pod boljševičkom vlasti, pošto je posle Brest-litovskog mira i izlaska Rusije iz rata saobraćaj postepeno obnavljan.
Stariji brat Ane Ahmatove Andrej Andrejevič Gorenko, njegova supruga Marija i njihov sin Kiril izbegli su 1919. u Grčku preko Carigrada. Kiril se teško razboleo od groznice i umro u januaru 1920. Nakon smrti svog sina, Andrej i Marija Gorenko su se preselili u jeftin hotel Kronion u ulici Patision u centru Atine. Platili su prva četiri od planiranih osam dana i, uveče 11. februara, naručili su dva piva u obližnjem pabu, i onda, tokom noći, sebi ubrizgali veliku dozu morfijuma koristeći isti špric. Andrej je umro, a Marija je preživela. Bila je trudna. Sedam meseci kasnije rodila je sina, koga je nazvala Andrej u čast svog muža.
KATASTROFA, A NE MUŽ
Ana je 1918. saopštila Nikolaju Gumiljovu da želi da se uda za lirskog pesnika, prevodioca sumerske književnosti i asirologa Vladimira Kazimiroviča Šilejka (1891–1930), koji je pre Oktobarske revolucije 1917. bio član Imperatorskog pravoslavno-palestinskog društva i vaspitač dece pete generacije grofova Šeremetjevih.
Nikolaj, koji je dobro poznavao Šilejka, samo je rekao: “Loš sam muž, priznajem. Ali Šilejko je potpuno nesposoban da bude muž. Katastrofa, a ne muž…”
Ignorisala je upozorenje i u jesen 1918. se sa Vladimirom Šilejkom preselila u severno krilo Doma fontana (Fontannый dom), ogromnu palatu pored reke Fontanka koja je pre revolucije bila vlasništvo pete generacije grofova Šeremetjevih, a posle sedište raznih kulturnih institucija i mesto stanovanja mnogih umetnika.
Lirski pesnik i tuberan Šilejko je bio ljubomoran na Anu kao ženu, ali i kao pesnika (ona nije volela da je nazivaju poetesom). Palio je rukopise njenih pesama u samovaru ili peći. Kad bi izlazio, zaključavao bi je.
Bez njegovog znanja Ana se sastala sa svojim prijateljem, kompozitorom Arturom Lurjeom, koji je prihvatio poziv Aleksandra Bloka da “osluškuje muziku Revolucije” i postao direktor muzičkog odeljenja Narkomprosa (Narodnog komesarijata za prosvetu, 1918–1921). On je tada promovisao avangardnu umetnost.
Kad je sovjetska vlast počela da okreće leđa avangardnoj umetnosti, razrešen je dužnosti, iselio se u Berlin (1922), a potom u Pariz (1924), gde je postao desna ruka Igoru Stravinskom. Glumicu Olgu Glebovu-Sudejkinu, njegovu suprugu, Ana Ahmatova u Poemi bez heroja, po liku iz italijanske komedije del arte, naziva Kolombinom devedesetih, peterburškom lutkom i glumicom i svojim belokosim čudom što gleda tako smutno i zorno.
Znale su se još od večeri u kabareu “Pas lutalica” u Petrogradu.
Autoru knjige Priče o Ani Ahmatovoj: Kraj prve polovine XX veka (Moskva 1989) Anatoliju Najmanu se činilo da je Ani nadimak Akuma, po imenu japanskog zlog duha, nadenuo Šilejko, mada je kasnije pročitao da ju je tako nazvao istoričar umetnosti Nikolaj Punin sa kojim je Ana posle razlaza s Šilejkom sedam godina živela u takozvanom građanskom braku (bez formalnog venčanja).
U postrevolucionarno vreme, brak je smatran registrovanim ako ga par prijavi stambenoj upravi (domoupravlenie). To se upiše u odgovarajući registar i to je sve.
Šilejko je rekao da će se pobrinuti za to i ubrzo je potvrdio da je sve u redu.
“Ali kada je, nakon našeg razvoda, neko, na moj zahtev, otišao u kancelariju da obavesti stambenu upravu o razvodu, nisu mogli da pronađu upis, ni pod tim datumom koga sam se jasno sećala, ni pod najbližim, niti bilo gde drugde”, pričala je Ana kasnije. Od Šilejka se zvanično razvela tek 1926, četiri godine pre nego što će on umreti od tuberkuloze.
Zapravo, Ana Ahmatova je jedno vreme živela u dva stana, a dve Ane su živele u istom stanu: u severnom krilu Fontanke živela je sa Šilejkom sa kojim je bila u braku – i u stanu br. 44 u južnom krilu bivšeg šeremetjevskog dvorca u “građanskom braku” s Nikolajem Punjinom i s “drugom Anom”, Arens-Punjinom, njegovom zvaničnom suprugom.
LILI BRIK, ANA AHMATOVA, PROLETKULT I NARKOMPROS
Nikolaj Punjin je jedno vreme bio blizak Osipu Briku, apologeti Proletkulta (Proletarska kultura), masovnog kulturnog pokreta osnovanog 1917/1918. na osnovu ideja revolucionara i teoretičara Aleksandra Bogdanova, sa ciljem da se formiranjem literarnih, pozorišnih i likovnih grupa stvori nova, autentična kultura radničke klase, nezavisna od buržoaskog nasleđa.
U svojim dnevnicima Nikolaj Punjin se inače divio fizičkoj lepoti Osipove supruge Ljilje Brik, domaćice jednog od slavnih umetničkih salona i muze Vladimira Majakovskog, autora pesme o napuštenom ljubavniku Oblak u pantalonama. Kada je Punjin rekao da joj se divi, ali da se ne oseća duboko emocionalno povezan s njom, Ljilja Brik je prekinula njihovu vezu.
Anatolij Najman piše da je Ana Ahmatova, koja je sa Ljiljom Brik nekoliko puta ukrštala mačeve u pesničkim krugovima početkom 1920-ih, verovatno bila ljubomorna. Razgovor sa Lidijom Čukovskom o Ljilji Brik odiše latentnim neprijateljstvom: “Prvi put sam je videla u pozorištu tokom ‘Prodavnica slave’, kada je jedva imala 30 godina. Njeno lice je bilo neuredno, kosa joj je bila ofarbana, a na istrošenom licu – drske oči”.
UMETNOST KOMUNE
Punjin je u postrevolucionarno doba radio kao kustos Muzeja umetničke kulture, po odluci narodnog komesara za prosvetu (narkoma prosveщeniя RSFSR) Anatolija Lunačarskog učestvovao je u očuvanju zbirki Ermitaža tokom revolucionarnih previranja. Bio je urednik levičarskog nedeljnika “Umetnost komune”, i u čuvenoj polemici “Hram ili fabrika” je pisao: “Za proletarijat umetnost nije sveti hram gde se samo lenjo posmatra, već rad, fabrika koja proizvodi nove umetničke predmete za sve”.
On je bio prijatelj i pobornik suprematiste i konstruktiviste Vladimira Tatljina, autora projekta o Trećoj internacionali. To je trebalo da bude 396 metara visoka građevina u obliku nagnutog spiralnog gvozdenog okvira koji bi nosio rotirajući stakleni cilindar, stakleni konus i staklenu kocku. Model spomenika visok 6,7 metara bio je izložen povodom VIII kongresa Sovjeta u decembru 1920. Taj spomenik, koji je u unutrašnjosti trebalo da sadrži sale za predavanja, konferencije i druge aktivnosti, nije izgrađen jer je revolucionarna vlast uskratila podršku nefigurativnoj umetnosti.
Komesar Narkomprosa (Narodnog komesarijata za prosvetu) Anatolij Lunačarski je za razliku od radikalnih Proletkultovaca, često štitio “stare” umetnike i pokušavao da uspostavi kompromis između revolucije i tradicije uz tolerisanje pluralizma umetničkih pravaca tokom 1920-ih. To nije išlo bez kontroverzi.
Gumiljov, na primer, nije voleo Bloka zbog njegove pesme Dvanaestorica (zbog koje je komandant Kolčak želeo da pogubi Bloka).
“Svi buržuji da se zatru,
Raspirimo svetsku vatru…”
Blok nije voleo Gumiljova zbog akmeizma, zbog njegove kritike simbolizma i zbog predsedavanja petrogradskom ogranku Sveruskog saveza pesnika (monarhista je pobedio boljševičkog pristalicu za jedan glas).
Kada su u postrevolucionarnom periodu Aleksej Tolstoj, Isak Babelj, Boris Piljnjak i satiričar Zoščenko poslali pismo Centralnom komitetu RKP(b) zahtevajući zaštitu od opštih optužbi za “neprijateljstvo prema radničkoj klasi”, Ana je u znak podrške na jednom mitingu govorila svoje stihove. Anatolij Lunačarski je uticao da se kampanja donekle stiša. Kasnije će se rasplamsati.
Kako piše Amanda Hejt, koja je na Univerzitetu u Londonu (1971) odbranila doktorsku disertaciju o životu i delu Ane Ahmatove, ona se oštro razlikovala od pisaca Srebrnog veka koji su definisali svoj umetnički identitet pre oktobra 1917. Svi oni, od Bloka i Bunjina do Jesenjina i Majakovskog, revoluciju su doživljavali kao tektonsku silu koja je razbila njihov rad na pre i posle…
Boris Piljnjak je rođen iste godine kada i Majakovski, Bulgakov tri godine ranije, ali Majakovski je po njenom mišljenju bio za istorijsku epohu stariji od njih. Uprkos estetskim razlikama, imala je veoma visoko mišljenje o njegovoj poeziji iz 1910-ih, ali ne i o politici: “Briljantan mladić koji je napisao Oblak u pantalonama! Rusija bi imala jedinstvenog, živopisnog, tragičnog i briljantnog pesnika da je njegova poezija prekinuta pre revolucije. A pisanje ‘Moja policija me štiti’ – to je van svake mere. Možete li da zamislite Tjutčeva, na primer, kako piše ‘Moja policija me štiti’?”
BLOK, GUMILJOV I HLEBNIKOV SU UMRLI GOTOVO ISTOVREMENO…
U avgustu 1921. godine, na Smolenskom groblju u Petrogradu, Ana Ahmatova je sa stotinama ljudi stajala pored kovčega pesnika Srebrnog veka Aleksandra Bloka. U tom času drugi pesnik, Nikolaj Gumiljov, njen prvi muž i otac njenog jedinog sina, čekao je svoju sudbinu u zatvorskoj ćeliji u ulici Špalernaja. Nekoliko dana kasnije saznala je strašnu vest: pogubljen je.
O tih nekoliko nedelja, koje su označile kraj pesničkog Srebrnog veka, Ana Ahmatova je zapisala u svom dnevniku: “Blok, Gumiljov i Hlebnikov su umrli gotovo istovremeno. Remizov, Cvetajeva i Hodasevič su otišli u inostranstvo, zajedno sa Šaljapinom, Mihailom Čehovom i pola baletske trupe…”
To se dešavalo u senci žestokog sukoba – pobune mornara u Kronštatu, u februaru/martu 1921. godine.
Krajem 1920. godine, ratom, revolucijom i blokadom razorena industrija proizvodila je skoro pet puta manje robe široke potrošnje nego u predratnoj 1913. Umnožavali su se problemi sa snabdevanjem hranom. U Petrogradu su počeli štrajkovi. Radnici su na zborovima zahtevali povećanje obroka i hitnu raspodelu zimske odeće i obuće.
Petrogradski komitet Ruske komunističke partije (boljševika) proglasio je vanredno stanje u gradu. Uhapšeno je oko pet stotina radničkih aktivista. Kadeti vojne akademije su pucnjima u vazduh rasterali demonstrante bez krvoprolića. Vlasti su odlučile da povećaju obroke za vojnike i radnike, ali to je praznilo zalihe hrane u Petrogradu.
Prvog marta u Kronštatu na mitingu 15.000 mornara ističu se slogani “Vlast sovjetima, a ne partijama” i “Sovjeti bez komunista!”
Kada je predsednik Sveruskog centralnog izvršnog komiteta Mihail Kalinjin pokušao da ih smiri, mornari su ga prekidali povicima: “Idi, Kalinjine, tebi je toplo” i “Znamo šta nam treba, a ti, starče, vrati se svojoj ženi”.
I izglasali su rezoluciju sa zahtevima za održavanje novih izbora za sovjete, ukidanje komesara, davanje slobode delovanja svim anarhističkim i socijalističkim strankama i omogućavanje slobodne trgovine…
Nakon toga Revolucionarni vojni savet je naredio Mihajlu Tuhačevskom da ponovo formiranom 7. armijom što pre uguši ustanak u Kronštatu – pre nego što pucanje leda u Finskom zalivu oteža zauzimanje tvrđave i svakako pre boljševičkog kongresa.
Ustanak je posle dva juriša po ledu i žestokih borbi ugušen 18. marta 1921. Prema sovjetskim izvorima, poginulo je 527 pripadnika Crvene armije, 3.285 je ranjeno, a 1.000 pobunjenika je ubijeno, više od 2.000 je “ranjeno i zarobljeno sa oružjem u rukama”, preko 2.000 se predalo, a oko 8.000 pobunjenih mornara je po ledu prešlo u Finsku.
Nakon gušenja ustanka, u Petrogradu su se umnožile glasine o zaverama. U julu 1921. otkrivena je navodna antiboljševička zavera čiji je vođa bio profesor Sergej Tagancev, pravni istoričar koji je sanjao o obnavljanju monarhije. Sumnjičeni su intelektualci, oficiri i monarhisti da su planirali puč uz pomoć belogardejca iz Finske. Emigranti su pozdravili ustanak, ali nema dokaza da su u njemu učestvovali.
Istoričarka Jurija Terjajeva veruje da je hapšenje Nikolaja Gumiljova usledilo zato što je Čeka (Črezvыčaйnaя komissiя, vanredna komisija, tajna policija sovjetske Rusije) tražila poznata imena za jedan visokoprofilni slučaj, a on se pokazao kao pogodan primer.
Nije krio svoje simpatije prema monarhiji, niti poricao svoje simpatije prema “belima”. Otvoreno se krstio ispred crkava. Šalio se sa komesarima da mu vino i žene pomažu da piše poeziju – kontrarevolucionarnu poeziju – “obećavao da će streljati Trockog”.
A bio je popularan među mladima. Na dan hapšenja, proveo je poslednje veče sa svojim književnim društvom. Kada se u pratnji mladih obožavalaca vratio kući, 3. avgusta 1921. oko dva sata ujutru, ispred njegove kuće ga je čekao automobil, a čekisti su bili unutra.
Čeka je u toj kampanji uhapsila oko 800 ljudi, od kojih je 61 izveden pred sud. Nikolaj je optužen da se sastao sa profesorom Tagancevom i Vladimirom Pažitnovom, funkcionerom Narkomprosa, i pristao da pomogne u izradi kontrarevolucionarnih letaka; da je obećao da će povezati njihovu organizaciju sa grupom intelektualaca i oficira; da je primio novac za tehničke potrebe. Navodno je dobio jednu traku za pisaću mašinu.
Isaja Berlin piše kako je Ana Ahmatova bila uverena da Nikolaj Gumiljov nije imao nikakve veze sa monarhističkom zaverom.
Maksim Gorki, od koga su, kako piše Isaja Berlin, mnogi pisci tražili da interveniše, nije voleo Gumiljova, a prema nekim izveštajima (na primer, Nadežde Mandeljštam u knjizi Napuštena nada, izdate u Londonu), ipak nije intervenisao u njegovo ime.
U pismu francuskom književniku Romenu Rolanu Gorki je 1928. napisao: “Gumiljov je pogubljen kao učesnik u političkoj zaveri koju je organizovao izvesni Tagancev”. Ovo može ukazivati na to da sam Gorki nije sumnjao u Gumiljovljevu krivicu.
Suđenje “zaverenicima” trajalo je od 7. do 21. avgusta. Tribunal, kome je predsedavao Pjotr Malkovski, osudio je 61 osobu na smrt, uključujući Gumiljova, koji je odbio advokata i izjavio: “Ja sam vojnik i prihvatiću smrt dostojanstveno”. Gumiljov i drugi su 25. avgusta 1921. odvedeni na pogubljenje na Rževskom artiljerijskom poligonu koji se naziva i Kovaljevska šuma kod Petrograda. Neki čekista je Ani kasnije pričao da je Nikolaj mirno popušio poslednju cigaru i šaputao stihove čekajući samrtni hitac.
Mesto sahrane nije poznato.
Tužilaštvo SSSR-a je 1992. godine zaključilo da nema dokaza o Gumiljovljevom aktivnom učešću u zaveri “Petrogradske borbene organizacije” koja i nije postojala kao jedinstvena struktura.
Izvor: Vreme
