Piše: Elis Bektaš
Sinoć je reprezentacija Bosne i Hercegovine u susretu sa Italijom na Bilinom polju izborila plasman na predstojeće svjetsko prvenstvo. Igračima i stručnom štabu čestitam na uspjehu, a navijačku radost razumijem, ali samo do granice u kojoj se ta radost pretvara u političko ludilo.
Dvije vijesti vezane za utakmicu, međutim, na ontologiju političkog Sarajeva bacaju snažnije svjetlo od onog sa reflektora na Bilinom polju. Prva je ta da je reprezentativcima upriličen svečani doček u Sarajevu. Inspiratori takve ideje posvjedočili su dvije stvari. Prvo, da političko Sarajevo nikada nije shvatilo Bosnu i Hercegovinu već da ostatak zemlje posmatra kao ukras oko Sarajeva i stoga je moguće da se za igrače koji su igrali na samo sat vremena udaljenosti organizuje doček kao da su pobjedu izborili u Rimu. I drugo, da je Sarajevo ipak provincija koja sebe doživljava kao metropolu.
Druga vijest još je poraznija. Kantonalna ministrica obrazovanja Naida Hota Muminović pozvala je na odgađanje svih testova i provjera znanja u školama kako bi se „slavlje nastavilo u učionicama“. Da je reprezentacija BiH osvojila svjetsko prvenstvo, donekle bi se mogao razumjeti njen prijedlog. Ovako on ostaje kao otužno svjedočanstvo jedne sužene i provincijske svijesti koja već i sam odlazak na mundijal, izboren kroz baraž i dvije penal-lutrije, dakle i uz mnogo sreće, doživljava kao temelj za izgradnju nacionalne i političke svijesti i taj sportski uspjeh kao simboličku svenacionalnu pobjedu pretpostavlja obrazovanju.
Učenicima niko ne smije osporavati pravo da se raduju uspjehu svojih ljubimaca. Ali odgađati planirane testove i provjere znanja znači tim učenicima poslati poruku da je u njihovim životima obrazovanje od drugorazrednog značaja u odnosu na obavezu kolektivnog zanosa.
Nije ministrica Hota Muminović usamljena. Neugodno veliki broj bošnjačkih političara, ali i onih koji u svojstvu građanina ili pripadnika drugih nacija saučestvuju u bošnjačkoj politici, baš poput nje smatra da društvo ima obavezu da 11. jula svake godine padne u kolektivnu tugu protkanu gorčinom i nakon svakog sportskog uspjeha da padne u kolektivni trans prožet optimizmom i vjerom da je ta pobjeda na sportskom terenu nagovještaj i garant budućih političkih i nacionalnih pobjeda.
Upravo zbog ta dva čina koja savršeno svjedoče jedan provincijalni, na civilizacijsku statičnost i nerazumijevanje svijeta osuđeni duh, političko Sarajevo i bošnjačka politika koju ono reprezentuje nemaju ni kredibilitet ni kapacitet da učestvuju u političkim procesima jer drugim učesnicima u tim procesima ono nema šta da ponudi.
Zato je svako spominjanje države Bosne i Hercegovine u političkom Sarajevu odavno postalo samo nesnošljivo i isprazno kokodakanje kojim se nastoji prikriti činjenica da ono nije u stanju da ispunjava funkcije države tamo gdje drži vlast i za koji je odgovorno i u političkom i u zakonskom pogledu. Paraliza političkog Sarajeva u sudaru sa užasom jablaničke katastrofe pokazuje da je ono kao politički centar sposobno još samo za svečane dočeke fudbalera nakon pobjede u Zenici i za slavlje u učionicama.
I zato je vrijeme da političko Sarajevo Bosnu i Hercegovinu počne pošteđivati svojih provincijalnih aspiracija i da potragu za vlastitom samobitnošću traži kroz insistiranje na prihvatanju plitkih i površnih idealizacija, odnosno da iz razloga elementarne pristojnosti prestane tako agresivno drugima nuditi svoju viziju Bosne i Hercegovine. Kada tu viziju počne nuditi samo sebi, možda političko Sarajevo konačno shvati zašto je ona sumanuta i zašto ne ulijeva povjerenje.
