Piše: Frenk O’Hara
Frenk O’Hara (1926 – 1966), jedan od vodećih glasova takozvane Njujorške škole, umro je poznatiji kao likovni kritičar nego kao pesnik. Međutim, nakon prerane smrti (preminuo je od posledica povreda iz saobraćajne nesreće) njegov uticaj u poeziji je ojačao. „U trenucima kada bih radije umro odvraćala me je pomisao da onda ne bih mogao da napišem više nijednu pesmu“, pisao je O’Hara. Poeziju je shvatao ozbiljno, ali se, kao i većina pesnika njegove generacije, klonio kojekakvih teoretisanja, dajući prednost životu i stvaranju. Prenosimo ovde njegov tekst 1959. godine, koji je istovremeno i manifest i parodija manifesta.
***
Sve je u pesmama, ali uz rizik da zazvučim kao Alen Ginzberg za bogatu sirotinju, pisaću vam jer sam upravo čuo da jedan moj kolega pesnik misli da moja pesma ne može da se shvati posle prvog čitanja zato što sam i sam bio zbunjen. Ma, hajde! Ne verujem u boga, tako da ne moram da pravim raspisane zvučne konstrukcije. Mrzim Večela Lindzija, oduvek sam ga mrzeo; ne volim čak ni ritam, asonance, sve te stvari. Jednostavno teraš po svom osećaju. Ako te neko juri niz ulicu sa nožem, prosto bežiš, ne ideš naokolo vičući: „Odustani! Bio sam zvezda trkačkih staza u srednjoj školi Mineola!“ Toliko o pisanju pesama.
A što se tiče njihove recepcije, pretpostavimo da si zaljubljen(a) i neko te maltretira (mal aimé). Ne kažeš mu: „Hej, ne možeš ovako da me povređuješ, meni je stalo!“, nego prosto pustiš da sva različita tela padnu tamo gde mogu, i posle nekoliko meseci ona ulegnu na svoje mesto i sve krene svojim tokom. Ali nisi se zato isprva zaljubio, da bi se održao u životu, dakle moraš da rizikuješ i da pokušaš da izbegneš da budeš logičan. Bol uvek rađa logiku, što je loše po tebe.
Ne kažem da nemam praktično najuzvišenije ideje od svih koji danas pišu, ali kakve to veze ima? To su samo ideje. Jedino dobro u vezi s tim je da, kada se dovoljno uznesem, prestanem da razmišljam i baš tada stiže osveženje. Ali kako onda može zaista da te bude briga da li ih neko shvata, ili razume šta znače, ili ga čine boljim? Boljim za šta? Za smrt?
Zašto ih požurivati? Previše pesnika ponaša se poput sredovečne majke koja podstiče decu da pojedu previše kuvanog mesa i krompira sa sosom (suzama). Zabole me baš da li jedu ili ne jedu. Usiljena ishrana vodi do preterane mršavosti (slabosti). Niko ne bi trebalo da iskusi ono što mu nije potrebno. Ako im poezija nije potrebna – svaka čast. I ja volim filmove. Na kraju krajeva, samo su Vitmen, Krejn i Vilijams među američkim pesnicima bolji od filmova. Što se tiče metrike i tehnikalija, to je prosto stvar zdravog razuma: ako kupuješ pantalone, hoćeš da budu dovoljno uske da svako poželi da s tobom ode u krevet. Nema tu nikakve metafizike. Osim, naravno, ako ne laskaš sebi da je ono što ti doživljavaš „žudnja“.
Apstrakcija u poeziji, na šta se Alen [Ginsberg] osvrnuo nedavno u časopisu It Is, nešto je što intrigira. Mislim da se ona javlja uglavnom u sitnim detaljima, tamo gde je neophodna odluka. Apstrakcija (u poeziji, ne u slikarstvu) podrazumeva da pesnik ukloni lično. Na primer, odluka pri izboru između „nostalgije beskraja“ i „nostalgije za beskrajem“ određuje stav prema nivou apstrakcije. Nostalgija beskraja predstavlja veći nivo apstrakcije, otklon i negativnu sposobnost (kao kod Kitsa ili Malarmea).
Personizam, pokret koji sam nedavno osnovao i za koji niko još ne zna, veoma me zanima pošto je sušta suprotnost ovoj vrsti apstraktnog otklona i granica mu je, zaista, na samom rubu apstrakcije, prvi put u istoriji poezije. Personizam je Volasu Stivensu isto ono što je la poési pure bila Beranžeu. Personizam nema nikakve veze s filozofijom, on je sav umetnost. Ne mora da se bavi ličnošću ili intimnim, daleko od toga! Ali da bih vam makar neodređeno predočio ideju, jedna od njegovih odlika je da se obraća jednoj osobi (a da to nije sam pesnik), tako što pobuđuje nagoveštaj ljubavi, ali ne poništava vulgarnost koja joj život daje i podržava pesnikova osećanja prema pesmi, istovremeno sprečavajući da mu ljubav odvrati pažnju od onoga što oseća prema toj osobi.
To je samo deo personizma. Pokrenuo sam ga posle ručka sa LiRojem Džonsom 27. avgusta 1959. godine, a tog dana bio sam zaljubljen u nekoga (ne u LiRoja, uzgred budi rečeno, on nema plavu kosu). Vratio sam se na posao i napisao sam pesmu za tu osobu. Dok sam je pisao, shvatao sam da bih mogao, da sam hteo, i da pozovem telefonom umesto što pišem pesmu, i tako je rođen personizam.
To je veoma uzbudljiv pokret koji će, bez sumnje, imati mnogo sledbenika. On stavlja pesmu tačno na sredinu između pesnika i te osobe, u stilu Srećnog Pjera, i pesma je shodno tome zadovoljena. Pesma se, najzad, nalazi između dve osobe umesto između dve stranice. Sav skrušen priznajem da bi to mogla da bude i smrt književnosti kakvu znamo. Iako se donekle kajem, i dalje mi je drago da sam došao dotle pre Alena Rob-Grijea. Pošto je poezija brža i nepokolebljivija od proze, red je da baš ona dokrajči književnost. Neko vreme su ljudi mislili da će Arto uspeti u tome, ali njegovi polemički spisi, uprkos svoj njihovoj veličanstvenosti, nisu ništa više izvan književnosti nego što je Ber Mauntin van države Njujork. Njegovi potezi ne zapanjuju ništa više od Dibifeovih u slikarstvu.
Šta možemo da očekujemo od personizma? (Ovo postaje sve bolje, je l’ da?) Svašta, ali nećemo sve i dobiti. Suviše je to novi, suviše živahan pravac da bi išta obećavao. Ali je, kao i Afrika, na dobrom putu. Dosadašnji propagatori forme sa jedne strane i sadržaja sa druge bolje neka se pripaz
septembra 1959. godine.
Izvor: Poets
Prevod: Matija Jovandić/Glif
