Skoro dva mjeseca živim izvan vremena i prostora čiju gustinu određuje brojanja dana i časova rusko-ukrajinskog rata. Nijesam, dakle, u temi! Da oprostite, nijesam informisan o tome šta se u svijetu zbiva – ko se s kim zajebava, bez izvinjenja. Toga, doduše, mogu biti svjestan i bez portala i bez analitičara, jer dana nema kad nešto nije trulo u državi Danskoj. Sve se zapravo rasapada. (Da, i vrapci na granama znaju ovo slavno mjesto iz Hamleta, što će reći da srozano je na nivo svakodnevne konzumacije mudrovanja. Ali, vidim, niko ne zna, niko da spomene kako se trulina u državi, po Šekspiru, liječi; a jednostavno je: Nek je nebo vodi! [Horacio misli na državu Dansku, što može, opet, biti bilo koja zemlja, pa i Crna Gora].)
Deaktivirao sam i svoj Fejsbuk profil kako bih se dodatno izolovao, ne samo od informacija nego i od svakovrsnih gadova. Osim toga, lajkovi mi odavno ne udaraju na dopamin. Internet konzumiram isključivo po službenoj dužnosti; dakle, jedino ako se to plaća. Inače, kako s ovim cijenama objasniti sebi zašto si budan svakog jutra u pola šest.
Ako neko nije shvatio – pokušavam opet da iskusim život izvan globalnih i lokalnih direktiva – bez unutrašnje i spoljne kontrole mišljenja. Pokšavam, dakle, da jutro započinjem jutrom, da pogledam prvo kroz prozor, da oslušnem kako vrapci citiraju Šekspira, baš kao nekada kada nije bilo svakovrsnih monitora. Da, da… imam u vidu vrijeme kada se dan završavao tačno u pola osam, uz naredbu: Tišina! Počinje Dnevnik! Kako je to bilo dobro. Imati samo jedan Dnevnik, u pola osam, što je, preciznosti radi, bio Drugi Dnevnik. Onaj Prvi u petnaest i trideset niko nije gledao, nije se imalo kad. Onaj Treći gledali su, valjda, jedino političari i psihopate.
Da ne bude zabune – ne patim od nostalgije, ne vršim opite nad samim sobom. Pokušavam, privremeno, da se konektujem na preddigitalna vremena. U njima jasno vidim: Majka odlazi na posao. Čekamo nekoliko trenutaka, a, onda, ko će prije − sestre ili ja, jurimo do fiksnog telfona. Okrećemo jedini poznat broj – 95. „Sada je tačno 8 časova i 5 minuta“. Pogledujemo na zidni časovnik. Sve je u redu, sat ne kasni.
Jutros tačno u 6 časova i 5 minuta izvršio sam svoj prvi radni zadatak. Međutim, nešto nije u redu. Časovnik je izgubio svoju funkciju. (Poneko još, rukovođen estetikom ili obuzet ljubavnim fantazijama okači to bivše čudo na zid spavaće sobe. Dekorativno u svakom slučaju.)
Inače, danas je sto peti dan rata u Ukrajini, što je, vjerovatno, glavna jutarnja vijest u svim medijima. Prošle godine u ovo vrijeme jutarnje vijesti započinjale su prebrojavanjem mrtvih od kovida, koliko živih ima na respiratorima, koliko ima praznih smještaja u bolnicama. Svi ostali čekali su u redu da se kontrolišu, ko ispred monitora – ko ispred ambulante. Eto, čudno smo vrijeme zemno počeli računati. Od početka pandemije, od početka rata… Zaboravismo izgleda najveći događaj u prostoru i vremenu našeg trajanja.
Milorad Durutović
