Zahvaljujući porodici počivšeg akademika Nika S. Martinovića, Žurnal će svoje čitaoce upoznati, ili podsjetiti, na značaj „Cetinjskog ljetopisa“. U nedjeljnim izdanjima našeg portala donosimo dijelove uvoda u taj kulturni spomenik i istorijski izvor prvog reda, objavljen na Cetinju 1962. godine trudom Nika S. Martinovića.
Piše: Niko S. Martinović
Prvi dio pročitajte ovdje
NAZIV ,,LJETOPISA“
„Cetinjski ljetopis“ je, u nauci, dobio takvo ime krajem prošlog vijeka. Prije toga se zvao „Crnogorski ljetopis“ (Dimitrije Milaković), „Krusovolj Crnojevića“ (Marko Dragović, Pavle Rovinski) i sl. „Cetinjski“ ili „Crnogorski“ je dobio ime po mjestu gdje se nalazi. Da se ne bi izazvala nova pometnja, u nauci, jer je već odomaćeno ime „Cetinjski ljetopis“, zadržavamo taj naziv i dalje, iako, što je još 1929. godine konstatovao Dušan Vuksan, takav naziv ne odgovara sadržaju knjige koja se pod nazivom „krusovolj“ čuva u Cetinjskom manastiru. Dakle, „Cetinjski ljetopis“ je rukopisna knjiga koja se čuva u Cetinjskom manastiru i na čijoj naslovnoj korici piše Krusovolь, sadrži 81 list, pisan rukom, veličine 32 x 21,5 cm.
DVA CETINJSKA LJETOPISA
U nauci su poznata dva cetinjska ljetopisa, od kojih se jedan ne nalazi u Manastiru cetinjskom. Oni su sadržajem različiti, iako se ne isključuju. Razlika je među njima u vremenu pisanja. Prvi doseže do kraja XV vijeka. Njega je proučavao Vatroslav Jagić, prema rukopisu br. 104 Biblioteke Odeskog univerziteta. On se nalazi u zaostavštini poljskog slaviste A. Kuharskog, koju je otkupio Novorosijskij univerzitet u Odesi. Rukopis „Cetinjskog ljetopisa“ je 1830. godine, kako kaže Jagić, poklonio Kuharskom crnogorski vladika Petar. Ovaj ljetopis je objavljen na tri mjesta. Jedan dio je objavio V. Jagić kao prilog studiji „Ein Beitrag zur serbichen Annalitik mit literaturgeschichtlischer Einleitung“, u časopisu „Archiv für slavische Philologie“ (II knj., 1. sv., str 1 – 109, Berlin 1876). Jagić je objavio na str. 102 – 106 „Arhiva“ dio „Ljetopisa“ koji se odnosi na „Skazanije ot Adama do dnešnjago vremenje“.
Poslije Jagića, taj „Cetinjski ljetopis“ je objavio Ljuba Stojanović u „Spomeniku“ Srpske akademije nauka (III, 1890), pod naslovom „Stari srpski hrisovulji, biografije, ljetopisi, tipici, pomenici, zapisi i dr.“ Stojanović napominje da je Jagić u „Arhivu“ saopštio srpski dio ljetopisa, a on objavljuje „Skazanije od Adama do Jovana Paleologa“ („Spomenik“, III, str. 119 – 122). Ljuba Stojanović je, zatim, uz svoju raspravu „Stari srpski rodoslovi i ljetopisi“ (Srpska akademija nauka – Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, knj. XVI, Sremski Karlovci 1927), objavio tekst „Cetinjskog ljetopisa“ (str. 63 – 101) koji obuhvata period od Nemanje do despota Stefana, sa dodatkom od srijemskog mitropolita Maksima.
Prenošenjem sjedišta Crnojevića države na Cetinje i osnivanjem Cetinjskog manastira i mitropolije u njemu, na Cetinje su prenesene mnoge dragocjenosti i dokumenti iz manastira sa Skadarskog jezera, naročito iz Vranjine, na kojoj je Sava Nemanjić 1220. godine osnovao episkopiju. Plašeći se da ti dokument ne budu uništeni, cetinjski mitropoliti su važnije od njih prepisivali i povezivali u knjige. Tako je monah Gavrilo Đurašković iz manastra Vranjine, 1721. godine[1] prepisao jednu kolekciju hrisovulja, koje dosežu do 1469. godine. Ruski naučnik Ivan Jastrebov je osam tih hrisovulja našao u prepisu i objavio ih u članku „Prepis hrisovulja na Cetinju o manastiru sv. Nikole i Vranjini“ (Glasnik Srpskog učenog društva, knj. XLVII, str. 219 – 231, Beograd 1879). Jastrebov je prepisao i objavio sljedeće hrisovulje: Kraljice Jelene za Krnjice i uljanik u Kruševice, kralja Stefana o Orahovu (s napomenom da se original čuva u Manastiru cetinjskom), Đurđa Stratimirovića za Rake, Balše za Karuče, Skenderbega Crnojevića iz 1527. godine, Ivana Crnojevića za Zabes, Sultana Muhameda Vranjini i prilog Mataguža manastiru Vranjini 1468. godine. Jastrebov pominje da je u Cetinjskom manastiru vidio hrisovulju cara Dušana o sporu vlastele i građana Kotora, i patrijarha Danila, zbog crkve Aranđela Mihaila na Prevlaci i župe Grblja i dr., koje „još čekaju da ih stručni ljudi objelodane u potpunom i vjernom tekstu“.
U vrijeme gospodara Vasilija Petrovića–Njegoša prepisivanje dokumenata je produženo. Iz tog vremena imamo jednu prepisanu i povezanu kolekciju dokumenata. Pored toga, i sami „Krusovolj“ je prepis raznih dokumenata iz manastirske riznice uz dodatke “Cetinjskog ljetopisa“. „Krusovolj“ sadrži jednu dokumentarnu i dopunjenu hronologiju, samo je, prilikom povezivanja, ponegdje dokumentacija izmiješana, te nije održan hronološki red, ali taj red nije teško pratiti.
Ovaj „Ljetopis“, koji u originalu nosi naziv „Krusovolj“ dopire do 1809. godine. Njegov najvažniji dio, koji je uglavnom pisao vladika Vasilije Petrović–Njegoš, doseže do 1749. odnosno 1756. Pri kraju je neke stvari dopisao Petar I Petrović–Njegoš.
Sreća je što se našao neko pametan da sa starih dokumenata pravi prepise, jer su vremenom mnogi originalni dokumenti nestali ili propali. Ovako, imamo njihove prepise koji se, ponekad, samo u pravopisu razlikuju od originala.
Nastaviće se.
[1] U tekstu Jastrebova omaškom je pogrešno prevedena godina 7229. u 7129, pa je zato stavljena 1621. umjesto 1721. godina naše ere. Ovo je zapazio Ilarion Ruvarac u svojoj „Montenegrini“.
