Piše: Helen Šo
Za jednu princezu staru 2.500 godina ta Antigona se baš mnogo muva naokolo. Od kada je debitovala na sceni 441. godine p.n.e. u Atini, njena priča ispričana je u stotinama dramskih komada, filmova i opera. Ko može da se takmiči sa njom? Odisej? Anansi? Betmen?
Sofoklova tragedija Antigona čini se kao jednostavna priča o heroini. Devojka stavlja na kocku svoj život da bi svom bratu priredila sahranu sa svim počastima nakon što je tako nešto ekspresno zabranio njihov stric Kreont, vladar Tebe. Ali komad i protagonistkinja sa prigovorom savesti neprestano bivaju iznova relevantni: u prvih nekoliko meseci 2026. godine Antigona je samo Njujork posetila četiri puta, u četiri različite adaptacije za pozorište. (Njena sveprisutnost je kao povećanje belih krvnih zrnaca, došlo je do neke infekcije u političkom telu.)
Možda se Antigoni opsesivno vraćamo upravo zato što je i dalje obavijena misterijom. Sofokle je stvarao u vreme kada su i pozorište i demokratija bili još mladi; tajne oba utkane su u komad. U svom najdubljem sloju, tragedija nas upozorava da se ne priklanjamo samo jednom etosu. Stvari koje se pojavljuju kao antietične – kao Antigona i Kreont – mogu da budu i povezane. Svet nije zaista sačinjen od suprotnosti. Sve to može da bude sadržano, pokazaće nam to Sofokle, u jednoj reči.
Antigonu sam prvi put čitala u srednjoj školi. Od tada sam pogledala više od 10 pozorišnih izvođenja, a povremeno i držim predavanja o tom komadu. Posle godina promišljanja i učenja od nje zajedno sa studentima, shvatila sam da su najbolje analize Antigone zapravo druge Antigone: svaka adaptacija prikazuje nam njeno lice pod drugačijim svetlom. Ona možda jeste zagonetka, ali evo nekih ključeva pomoću kojih smo i ja i drugi pokušavali da je odgonetnemo.
Starija od alfabeta?
Čak i onda kada je Sofokle pisao o njoj, Antigona je bila stari, stari lik. Spominje se kao Edipovo dete u
jednom tekstu iz 8. veka p.n.e, što znači da možda potiče i iz vremena kada su Grci preuzeli feničansko pismo.
Za nas Edip ostaje poznatija ličnost, pošto se priča o njemu češće čita u školama. Dok pokušava da prevari proročanstvo da će se oženiti svojom majkom i da će ubiti svog oca, Edip, nehotice, uradi i jedno i drugo. Antigona i njegova druga deca su, dakle, njegove sestre-ćerke i braća-sinovi. Ime Antigona znači „protiv razmnožavanja“ ili, možda, „rođena da se suprotstavi“, ili „na mestu svojih roditelja“. (Sugeriše perspektivu iz koje će njeni postupci biti pogrešni.) Njena priroda pokazuje užasnu nečistost njene porodice, ali i mogućnost da okonča lozu – nema razmnožavanja, na kraju krajeva.
Antigona protivreči svom poreklu i na drugačije načine. Iz Sofoklovog Cara Edipa naučili smo da se sudbina ne može izbeći i da, s obzirom na naše nesavršeno poznavanje sveta, činjenje prave stvari može da se ispostavi nemogućim. Ali Antigona se ne rve sa proročanstvom. U njenoj priči je sudbina ono što jedna nemoćna devojka učini, a pravi potez jeste moguć, sve dok se ne plašimo posledica. (Zašto se u silabusima preferira drama „prikloni se sudbini“ umesto one „bori se kao sam đavo“? Pitajte svoje profesore.)
Mladić na putu
Nakon što Edip izgubi vlast, Antigonina braća, Polinik i Eteokle, zarate oko trona; na kraju Polinik pokreće opsadu Tebe. Malo pre početka Antigone braća su se međusobno poubijala. Potom novi kralj, Kreont, njihov stric, odbije da sahrani Polinika, štaviše izdaje edikt da njegov bratanac ima da bude ostavljen na putu da ga komadaju lešinari. „…Nit bih dušmanina grada uzeo / za prijatelja, jer znam: grad je nama spas[1]“, kaže Kreont.
Polinik, napušten na ulici i dalje je jedan od najstrašnijih prizora sveta koji je krenuo po zlu. On pokazuje kako se vlast okreće protiv sopstvenog naroda; malo je užasa koji u moralnom smislu nadilaze ostavljanje tela da trune naočigled svih.
A i adaptacije Antigone stalno su nailazile na mladića na putu. U Atini 2008. godine policajac je hicem iz vatrenog oružja usmrtio petnaestogodišnjeg Aleksandrosa Grigopulosa, što je izazvalo proteste širom grada. Dve godine kasnije je italijanska pozorišna trupa Motus istraživala to ubistvo u komadu Aleksis: Grčka tragedija, multimedijalnoj varijaciji Antigone. Na kraju je publika pozvana da se uključi u sukobe.
Antigona u Fergusonu (2016) u izvođenju Theater of War otkrila je još jednog Polinika: osamnaestogodišnjeg Majkla Brauna je 2014. u Fergusonu u Montani ubio policajac, a telo je ostavljeno četiri sata na vrelom letnjem suncu. U antičkim tragedijama horovi pevaju pesme, što su reakcije mase koja ne učestvuje u radnji. Ovde su hor sačinjavali stanovnici Fergusona, među kojima je bilo i dece i policajaca, i slagali su glasove u Sofoklove pesme u drugačijem ambijentu.
Posle Džordža Flojda, posle Aleksa Pretija, mi, publika, možda se ponovo zapitamo o mestima na kojima država raspolaže našim smrtima. Nasilje zvaničnika je prečesto skriveno iza zidova, ali kada se dogodi na ulici, kaže nam Sofokle, celo se kraljevstvo trese.
Drama suprotnosti
Sofoklova Antigona buni se iz ljubavi i zbog ljubavi. Posipajući prahom telo svog brata, „sahranjujući“ ga ritualno, ona svesno krši Kreontovu zabranu. Ona i njen stric potom stupaju u verbalnu bitku: savest protiv pokornosti, pravda nasuprot poretku.
Većina onih koji postavljaju dramu na scenu fokusiraju se na njen antiautoritarni aspekt. Ali Sofoklov komad je drama suprotnosti, u kojoj se dva beskompromisna shvatanja dužnosti, oba snažna, sukobljavaju.
Svako doba ima svoju verziju. Izvrsna ratna Antigona Žana Anuja, napisana 1943. godine u Parizu pod nacističkom okupacijom, ostavila je višijevske cenzore u nedoumici oko toga da li su upravo oni bili predmet kritike. Ti cenzori mora da bili nikakvi. Kad Antigona uzvikne „Ako život ne može da bude slobodan, smeo, neiskvaren, ja onda, Kreonte, biram smrt!“, ona svakako zvuči kao pripadnica francuskog pokreta otpora.
Komad posebno dobro predstavlja život pod zakonom koji dehumanizuje upravo one na koje se odnosi. Uzmimo, na primer, Ostrvo (1973) iz doba aparthejda, koji su zajednički stvorili crni južnoafrički glumci Džon Kani i Vinston Ntšona i beli dramski pisac Antol Fugard. Dvojica cimera u zatvorskoj ćeliji pripremaju izvođenje Antigone, s tim što jedan saznaje da će biti pušten. Onaj što ostaje, dok uvežbavaju scene prkosa na probama, nalazi u sebi još čvršću nepokolebljivost: „Poštovao sam ono što poštovanje zaslužuje“, viče on, baš kao i hiljade Antigone pre njega. Segregacionističkim zakonima tada je saradnicima bilo zabranjeno čak i druženje, a kamoli pisanje buntovničke drame o uslovima u zatvorima. (Kani i Ntšona osvojili su nagradu Toni za svoje delo 1975. godine; zbog njega su sledeće godine bili uhapšeni u Južnoafričkoj republici.)
Većina onih koji postavljaju dramu na scenu fokusiraju se na njen antiautoritarni aspekt. Ali Sofoklov komad je drama suprotnosti, u kojoj se dva beskompromisna shvatanja dužnosti, oba snažna, sukobljavaju. Kreont mora da obnovi Tebu, razorenu korumpiranim porodičnim vezama. Sve što on hoće jeste racionalna disciplina, sekularno donošenje odluka i mir. Međutim, Antigona će se povinovati isključivo nepisanim zakonima i religijskim potrebama. Bogovi su, kune se ona, na njenoj strani, iako to ne može da dokaže.
Granica između teroriste i borca za slobodu, religioznog fanatika i pravičnog vernika neprestano se pomera. Ovo neprekidno previranje ideja pretvorilo je Antigonu u počasni filozofski tekst. Svi su u njemu, od Hegela, preko Hajdegera do Džudit Batler, promišljali dijalektiku u kojoj se, kako je to presokratovac Heraklit jednom zabeležio, stvari pretvaraju u svoju suprotnost.
Arhetip „loše devojke“
Antigona može da bude lik krajnosti. Ona je, kao i mnogi Sofoklovi protagonisti, opisivana rečju deinos. To znači i „čudesno“ i „jezivo“, čime se opisuje prevratnička tvrdoglavost koja je istovremeno nepopustljiva, veličanstvena i zastrašujuća.
Čak i kada njena sestra, Ismena, pokuša da je uteši, Antigona svesno hrli u propast. Njena nerazumna pravdoljubivost nerazlučiva je od autodestruktivnosti. Antigona nikada ne pokušava da se spase ili da deluje u tajnosti. Umesto toga, ona diže glas, uzdižući se iznad Kreontove (ne)sposobnosti da oprosti, ali i poprimajući osobine koje nadilaze sve ljudsko. „Međ mrtve jadna u grob živa odlazim[2]“, kaže ona.
Antinoga, deinos do krajnjih granica, stvorila je model za posebnu vrstu (anti)heroine: „lošu devojku“.
Ona je nedisciplinovana, prava muka i smetnja, sa kičmom i u pravu je. Ponekad se ovaj lik tumači i kao da je ona neka vrsta riot grrrl[3] pankerka, ili protofeministkinja, ili mentalno napaćena žena. Zahvaljujući Sofoklu, koji je pisao vreme kada se žene nisu smatrale „građankama“, “devojka“ je sada sinonim za „hrabrost“. Zamislite je tako: podbočenih ruku, sa konjskim repom koji leprša na vetru, i automatski ćete stvoriti sliku devojke koja prkosi celom svetu.
Na vrhuncu komada Kreont šalje Antigonu u smrt tako što je živu zatvara u grobnicu. Ona postaje živa osoba u kući mrtvih, kao što je njen brat mrtvo telo u zemlji živih. Ova izmeštenost je određuje; u kakav god okvir da pokušate da je smestite, ona se neće uklopiti.
Muški hor
Poezija u Antigoni, čak i provučena kroz filter prevoda – ili možda baš zato što mora da bude provučena kroz filter prevoda – sadrži zapanjujuće bogatstvo, ideje koje se menjaju dok vi okom šarate po stranici. Ta varljiva reč deinos koja opisuje Antigonu javlja se i u najlepšoj pesmi hora u ovom komadu, a možda i najlepšim ikada napisanim redovima u antičkoj grčkoj drami.
Nakon što glasnik javi Kreontu da je neko dirao Polinikovo telo, kralj obećava odmazdu. A onda, začudo, hor odlučuje da peva odu čovečanstvu i njegovoj izdržljivosti. Hor peva reč deinos, Antigonino stanje veličanstvene čudnovatosti, da bi opisao sve nas.
Kako je svaki prevodilac pristupio ovoj neprevodivoj reči govori vam mnogo toga[4]. Robert Fejgls, na primer, čovečanstvo zove „čudom“:
Bezbrojna čuda
užasna čuda minu svetom al ni prineti su čoveku
tom velikom čudu što teško sinje more prelazi.
Oliver Tejplin reč prevodi kao „strašno“, dok Elizabet Vajkof koristi i „čudesno“ i „čudno“ da bi opisala koliko je jeziv naš prolazak kroz svet. Pol Vudruf dodaje „užas“ u sve to:
Mnoga čuda, užasi mnogi,
al nijedno divnije od ljudske rase
niti opasnije.
A kad god sam u nedoumici, poslušam zaista sjajan mjuzikl prema ovom tekstu u Jevanđelju na Kolonu Lija Brojera i Boba Telsona. U njemu se koristi najizdašnija opcija za prevod, „čudo“, ali je songu potom dodata toliko strasna muzika da čujemo koliko je čovečanstvo zaista krhko.
Bezbrojna su sva čuda sveta
al nema divnijeg od čoveka
Dakle, treba li se čovečanstvu diviti ili strahovati od njega? Jesmo li užas ili dar? Jesmo li mi svet ili čudaci što ga rasturaju u paramparčad?
Da, Antigona se obraća nama. Da, apsolutno.
Izvor: Glif
