Piše: Momir Turudić
Kada mi je prijatelj poslao poruku: „Umro je Herman“, nije bilo ni trenutka razmišljanja o kom Hermanu se radi. Radi se, naravno, o Hermanu čiji su se stripovi neizbrisivo usekli u sećanje miliona ljubitelja „devete umetnosti“ širom sveta i uticali im na odrastanje, način na koji razmišljaju i život sam, o Hermanu kome nemerljivo mnogo duguju i film, i književnost i ko zna koje još umetnosti.
Svi svetski mediji su preneli vest da je 22. marta 2026. godine u 88. godini života umro jedan od najvećih majstora evropske devete umetnosti, belgijski crtač stripova Herman Ipen, uz uobičajena nabrajanja životnog puta i karijere: da je rođen 17. jula 1938. godine u Malmediju kod Liježa; da je šegrtovao kao stolar, a strip otkrio šezdesetih godina.
I dalje: prve table objavio je 1965. godine, a sledeće započeo saradnju sa scenaristom Mišelom Gregom, s kojim je stvorio dve kultne strip serije. Prva je o Bernardu Prinsu, bivšem policajcu Interpola koji na brodu „Kormoran“ jezdi svetom sa svojim prijateljima. Drugi serijal je „Komanča“, vestern sa junacima koji su bili bliži likovima iz vesterna Sema Pekinpoa nego onih sa Džonom Vejnom u glavnoj ulozi.
Godine 1977. počeo je po sopstvenom scenariju da crta „Džeremaju“, „postapokaliptičnu sagu o preživelima u razorenom svetu“ koja je potrajala do oktobra 2025. godine i doživela planetarni uspeh.
Pored ovih, nacrtao je serijal „Tornjevi Boa-Morija“, srednjevekovnu sagu čiji su uticaj i uspeh poredili sa onim koji je imao roman „Ime ruže“ Umberta Eka, i niz drugih kultnih albuma – među kojima i „Sarajevo Tango“ o ratu u Jugoslaviji. Godine 2016. godine dobio je najprestižnije priznanje u svetu stripa, „Grand Prix“ na najvažnijoj svetskoj smotri stripa u francuskom gradu Angulemu.
Uloga stripova opštem obrazovanju
I sve je to tačno, ali je priča o Hermanu šira i dublja od pukog nabrajanja navedenih podataka, i sigurno bi svaki strasni ljubitelj stripa mogao da ispriča svoju priču o tome šta su mu „deveta umetnost“ i Herman u njoj značili u životu.
Moja, na primer, počinje još krajem šezdesetih godina prošlog veka, kada su u odrastanju i obrazovanju podjednako važnu ulogu imale knjige, muzika, filmovi i stripovi. U zemlji razmahane i ka celom svetu otvorene kulture svega toga je bilo u izobilju. Rodna kuća u Čačku oduvek je bila puna „Mikija“ i „Mikijevih almanaha“ koje je otac, železničar, donosio povremeno iz magacina stanice u Čačku, gde se u kamione pretovarala remitenda i odvozila u Gornji Milanovac, sedište legendarne, cada pokojne izdavačke kuće „Dečje novine“.
Negde u petoj godini sam se, samostalno, opismenio uz Mikija, Šilju i Paju upijajući mnogo toga što me kasnije guralo nekim čudnim stazama. Ko zna zašto me je kopkalo šta znači kada iznervirani Baja Patak, pošto sazna da su njegovu fabriku sira u Danskoj napale gljivice, drekne: „Stara priča, ima nešto trulo u državi Danskoj!“, ali sam tražio i raspitivao se sve dok nisam saznao da su to reči izvesnog danskog princa, kome je to u usta stavio izvesni Šekspir. Nisam znao šta je taj Hindukuš po kome su Paja i Baja tražili snežnog čoveka, ali je toliko magično zvučalo da se nisam smirio dok, mnogo kasnije, nisam video i omirisao taj Hindukuš.
Moje prve sumnje u ispravnost odluka državne vlasti pojavile su se kada sam početkom sedamdesetih u popodnevnim vestima Radio Beograda, posle izveštaja o broju poginulih u Vijetnamskom ratu, čuo da su neki stripovi oporezovani kao šund-literatura. Šta to zaista znači shvatio sam sutradan ispred kioska, kada su mi usled velikog poskupljenja, a tankog budžeta, postali nedostižni genije zla Dijabolik i prvi objekat naših dečačkih erotskih maštarija, uvek razgolićena svemirska heroina Barbarela.
Razvojni put dečaka iz Čačka
Od Diznijevih likova i Supermena put je logično vodio ka junacima „Lunov magnus stripa“, „Zlatne serije“ i inima. Naravno da su Komandant Mark, Blaf, Žalosna Sova, Zagor Te-Nej – Duh sa Sekirom i Čiko, Tajanstveni Alan (Blek Stena je došao malo kasnije), baš kao i Princ Valijant i bezbroj drugih bili važan deo života, no kako se raslo učilo se i da svet nije tako bajkovit da bi ga naseljavali samo crno-beli likovi beskrajno dobrih i poštenih trapera, vitezova itsl, i ružni i zli crveni mundiri.
Pa su pažnju počeli da privlače anđeli garavog lika iskonski pravedni, ali i grešni, sa pravim biografijama, koji su rasli u nekim mukama i po nekim zabitima i periferijama nalik tada još uvek blatnjavoj čačanskoj Alvadžinici, poput Modesti Blejz, Vilija Gervina, „đavolskog poručnika“ Mek Koja koga je Palakios crtao potezima Van Goga (i crtež je postao nešto što se zapažalo kada se čitaju stripovi!), nalik Tuku, Li Van Klifu i Klintu Istvudu iz špageti vesterna Serđa Leonea, koji su zamenili pomalo beskrvne Džona Vejna i Gerija Kupera (uz svo poštovanje).
I Ken Parker koji je u stvari bio Robert Redford iz Polakovog filma „Džeremaja Džonson“ (eno ih obojice i u nedovršenom, posthumno objavljenom romanu Bekima Sejranovića „Chinook“).
Ukratko, neki likovi sa kojima je bilo lako poistovetiti se i sanjati da je moguće živeti kao i oni.
Asteriks, Obeliks, Talični Tom, Umpah-Pah, Hogar Strašni, Gidža Jaguridža deo su priče u kojoj se učilo sjajnom, ali nezlobivom humoru koji bi danas sigurno bio zabranjen zbog ekstremne političke nekorektnosti.
Neka izvinu nepomenuti, bilo ih je mnogo.
Uloga Hermana u opštem obrazovanju
Ne mogu tačno da se setim kada je tačno Herman uplovio u taj svet, ali znam da je uplovio kroz Bernarda Prinsa i njegove saputnike sa „Kormorana“. Nije Bernard bio pomenuti anđeo garavog lika, ni njegovi prijatelji, ali je bio živ, mnogo življi od Ripa Kirbija, i imao je nešto, neku harizmu koju je teško definisati. I bio je sjajno crtan, čak i dečačko oko je moglo da prepozna ruku majstora.
Baš kao i crvenokosi Red Dast, mitski heroj Divljeg zapada, istovremeno i Šejn i Vajat Erp i Dok Holidej Frenka Laramija, neopisivo živ. Baš kao i Komanča, i svi oko njih zajedno nalik onim ljudima iz Pekinpoove „Divlje horde“ i „Pet Gareta i Bilija Kida“.
Cvetalo je hiljadu cvetova, izlazili su „Stripoteka“, „Eks almanah“, „Super eks“, „Spunk“, zaboravio sam kako se zvaše neko izdanje širine jedne šlajfne, ali iz svih njih sam isecao i skupljao epizode „Komanče“, rekonstruišući epizode od početka serijala.
Već se momčilo kada sam u leto 1979. u „Strip artu“ video prvu epizodu „Džeremaje“, koji je pomerio granice do tada poznatog stripovskog sveta. Dobro, nešto ranije je zemljotres koji i danas traje bio kada sam sreo Korta Maltezea, Astera Blistoka i neke druge, ali to je posebna priča.
Prvi broj „Džeremaje“
U mnogobrojnim tekstovima posvećenim Hermanu može se pročitati kako je on sredinom sedamdesetih osetio da je duga i sjajna saradnja sa scenaristom Gregom – iz koje su nastali „Bernard Prins“ i „Komanča“ – prišla svom stvaralačkom kraju, i kako je poželeo da stvori „nešto svoje“, strip u kome će biti i crtač i scenarista.
Tako se 1979. rodio „Džeremaja“.
U prva četiri kadra na prvoj strani prve epizode, bez ijedne jedine izgovorene reči, sumiran je sumrak jedne civilizacije koji neprijatno podseća na sadašnjost. U prvom kadru su samo parole podignute na uzavrelim ulicama na kojima piše: „Civilizacija je u opasnosti!“, „Sjedinjene Države belcima!“, „42% populacije je crno!“, „Crna snaga – odmah!“; u drugom su ljudi koji se po ulicama tuku jedni s drugima sa neopisivom mržnjom na licima i tenkovi i avioni u požaru koji sve guta; u trećem slika spržene i uništene zemlje bez ljudi; u četvrtom slika te iste, ali ozelenele zemlje po kojoj trava prekriva ostatke uništavanja, još uvek bez ljudi.
Na sledećoj stranici iz zemlje izlazi merkat i njuši vazduh, neki ljudi se u sumrak vraćaju u svoju od drveta napravljenu tvrđavu u kojoj se noću kriju od strašne stvarnosti. Izvan tvrđave ostaje mladić po imenu Džeremaja, lep kao Apolon, željan da vidi kakav je svet od koga se njegovi sugrađani kriju. Sreće Kurdija Meloja koji po stvarnosti krstari sa šlemom u koji je zataknuta peruška, pištoljem za pojasom, večitom cigaretom u ustima i rastegljivim moralnim principima neophodnim da bi se u takvom svetu preživelo.
Džeremaja i Kurdi nastavili su zajedno da lutaju po tom postapokaliptičnom svetu sledeće 43 godine u 42 epizode.
„Kad uzmem u ruke neki Hermanov album, često pomislim: Pa ovo je film!“, rekao je svojevremeno Roman Polanski pošto je pročitao „Džeremaju“. Ne slučajno, nedugo posle objavljivanje prve epizode stripa snimljen je kultni film „Mad Max“ u kome se proslavio Mel Gibson krstareći hermanovskim krajolicima.
Herman i Jugoslavija
Na čudan način se ispreplela sudbina „Džeremaje“ i jednog sveta koji je desetak godina posle objavljivanja prve epizode neslavno nestao. Krajem sedamdesetih je u Sarajevu Ervin Rustemagić, tada još tinejdžer, podizao iz pepela posrnuli magazin „Strip art“. Sposoban kakav je bio, upoznao je mnogo važnih ljudi iz sveta stripa, između ostalih i Hermana (kasnije mu je postao i menadžer), pa je tako njegov „Strip art“ među prvima u Evropi i svetu objavljivao svaku novu epizodu „Džeremaje“. Nekim tinejdžerima u Čačku i širom Jugoslavije koji su „Strip Art“ kupovali i razrogačenih očiju gutali „Džeremaju“, to nije delovalo kao nešto neobično.
Kada je 1984. prostrujala vest da Herman crta novi strip sa srednjevekovnom tematikom pod naslovom „Tornjevi Boa-Morija“, „Strip Art“ je objavio da će, uporedo sa svetskom premijerom, album u koloru biti objavljen i kod nas, a da će prvih sto pretplatnika dobiti propagandni poster sa Hermanovim potpisom.
Od detinjstva sam skuplje primerke stripova, poput „Asteriksovog zabavnika“ u izdanju novosadskog „Foruma“, u plastičnim koricama i punom koloru, kupovao „popola“ sa najboljim drugom Rajom. Važno je bilo da se pročita, ne kod koga će primerci ostati. Tako smo, sveže pristigli iz vojske, odlučili da „popola“ kupimo i „Tornjeve Boa-Morija“. Bili smo među prvih sto pretplatnika, i dobili smo i poster sa Hermanovim potpisom.
Posle nas je život odneo na različite strane, malo me i danas grize savest što su svi „Asteriksovi zabavnici“, kao i prvi album „Tornjeva Boa-Morija“, ostali kod mene, ali je poster ostao kod njega, valjda je još čitav, uvek zaboravim da ga to pitam kada se čujemo.
Sarajevo i Jugoslavija su posle zlatnih stripovskih i ostalih godina utonuli u apokalipsu. Herman je jugoslovenskim ratovima posvetio strip album „Sarajevo Tango“. U njemu se pominje i Karim Zaimović, blizak saradnik Ervina Rustemagića na strip i kulturnoj sceni Sarajeva, koga je ubio geler granate 13. avgusta 1995, tokom opsade grada. Imao je 24 godine.
Ne žive ni Sarajevo ni ostaci Jugoslavije postapokaliptično doba iz „Džeremaje“, mada ima nekih elemenata, a ni ostatak sveta ne zaostaje u ovom trenutku mnogo. Ali ima nade i života, eno ih u umetnosti i Hermanovim stripovima. I u sećanjima.
Ima ih i u životu, kakav god sada izgledao.
Izvor: RTS OKO
