Piše: Vule Žurić
Nakon evakuacije iz Niša pred austrougarskom i bugarskom ofanzivom, u povlačenju sa Vladom i vojskom, službenik Ministarstva prosvete i vera Bora Stanković je preko Peći januara 1916. dospeo u Podgoricu. Mamuran posle burne pijane noći, Bora je rešio da ne nastavi povlačenje ka Krfu već da ostane gde se zatekao. Ova odluka će ga odvesti u internaciju, a onda u okupirani Beograd, gde će sarađivati sa okupacionim novinama i zbog toga nakon rata biti žigosan kao izdajnik
Pisca „Nečiste krvi“ i „Koštane“ početak rata zatekao je na službi u Ministarstvu prosvete i vera. Srpska vlada je sva svoja ministarstva bila preselila u Niš još pred prvu okupaciju Beograda, a Stanković je u ratnu prestonicu Srbije izbegao zajedno sa ženom Ginom i tri kćerke, od kojih će najmlađa prohodati u danima kada vojska i dobar deo naroda krenu put albanskih vrleti, u nadi da će pronaći spas na obali sinjega mora.
Mesec dana kasnije, prethodno se sa ženom i decom rastavši u Kraljevu, Stanković je iz Peći nastavio ka Crnoj Gori. Ti dani su mu, po sopstvenim rečima, bili „najteži dani u životu“, a po svedočanstvima onih koji su se sa njim povlačili, Stanković je utehu za svoje izbegličke muke sve češće i predanije pronalazio u alkoholu, čije je znatno prisustvo u njegovom krvotoku prilikom dolaska u Podgoricu „doprinelo nesporazumu“ o kome je ondašnji gimnazijski profesor Lazar Brkić opširno govorio za beogradsku „Pravdu“ u junu 1940. godine.
Brkić je bio na čelu Odbora za smeštaj izbeglica i vojske u Podgorici, kroz koju je tih dana prošlo 40.000 hiljada izbeglica i 60.000 vojnika. Jednoga dana, za smeštaj mu se obratio i istoričar dr Jovan Radonić, koji je tražio smeštaj za sebe i Boru Stankovića, koji beše zaostao putem „u nekom Hanu blizu Podgorice, u društvu Crnogoraca koji su smatrali za zadovoljstvo da ga počaste“.
Radonić se smestio u lepoj, ugodnoj i čistoj sobi u kući stolara Gvozdenovića, ali kad se Stanković najzad tamo pojavio, domaćini su mu rekli da je dvokrevetna soba već zauzeta. Ispostavilo se da je Radonić u međuvremenu već negde izašao, a da Gvozdenovići nisu ni pomišljali da je „prilično raspoložen i veseo“ čovek na vratima čuveni srpski pripovedač.
Kristina Kljajević: Bora Stanković, pisac koji je razumeo žene
Uskoro je u Podgoricu stigao i Nušić, pa su kumovi jednoga dana otišli i do Cetinja, u audijenciju kod kralja Nikole, koju je Stanković takođe doživeo kao neku vrstu šegačenja. Kralj Nikola, autor „Balkanske carice“, beše „usrdan i pomalo kolegijalan“, a na njegovom stolu je ležao nerasečen primerak „Nečiste krvi“.
Početkom januara 1916. godina, situacija na frontu beše odnela svaku šalu i valjalo je kretati dalje. Stanković je, međutim, rešio da ostane u Podgorici i, prema Nušićevim rečima, tu odluku nije doneo trezan.
Uskoro je vojni komandant Podgorice, artiljerijski brigadir Fon Geldern naredio da se svi Srbijanci koji su se zatekli u Podgorici okupe pred osnovnom školom, odakle je trebalo da pešice krenu u internaciju. Stanković je uspeo da zakasni i na ovaj zbor. Naposletku je odlučeno da bolesni i slabi tog januarskog dana ipak ne budu deportovani.
Tako je Bora Stanković ostao u Podgorici sve do početka proleća 1916. godine, kada je sa oko tri hiljade ljudi, žena i dece dospeo u Derventu, gde su imali da izdrže karantin zbog pegavog tifusa i da potom nastave ka logorima za internirce u unutrašnjosti Austro-Ugarske.
O derventskim danima Bore Stankovića svedočio je tamošnji lekar Dušan Mandić, u novinskom članku objavljenom u beogradskom „Vremenu“ 1929. godine:
„Stanje u kom su se internirci nalazili bilo je teško i preteško… promrzli i zavašavljeni u hladnim i mračnim magazama, patili su kao Hristos… Nađem jednu praznu kućicu i saletim komandanta bolnice te mi dozvoli da u nju preselim dvadesetak inteligentnijih interniraca, među ostalim i Boru. Istina, i tu se spavalo na slami, ali se je moglo čisto držati, ložiti i na hranu ići u hotel u pratnji vojnika na ručak.“
Nakon što je među ovim „inteligentnijim“ internircima ubrzo izbila svađa i tuča, Stanković je tražio da ga vrate „natrag u magazu, među narod“. Doktor Mandić je najzad uspeo da ga smesti u bolnicu, gde je Stanković dobio svoju sobu i tu ostao sve do povratka u Beograd.
U svojim uspomenama, prvi put objavljenim 1929. godine pod naslovom „Pod okupacijom“, Stanković prvo opisuje dolazak u svoju dorćolsku kuću „napuklih zidova, razvaljenih ragastova, otpalog maltera…“, a onda pita ženu zašto je dopustila da deca gladuju i zbog čega nije „išla i javljala se ‘našima’.“
Stanković već narednog dana kod predratnih prijatelja uspeva da porodici osigura makar najosnovnije namirnice. To im za prvo vreme garantuje da neće umreti od gladi, a on od žeđi. U Skadarliji pronalazi i svoga staroga druga, čuvenog glumca i reditelja prvog srpskog igranog filma „Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa“, Čiča Iliju Stanojevića, koji je u okupiranom Beogradu preživljavao radeći i kao kelner, a po Stankovićem rečima uveliko se i spremao za doček „naših“:
Deveta umetnost: „Božji ljudi Bore Stankovića” Borisa Stanića O večitim božjacima
Već sutradan, on je nastavio da tone u živo blato svoje dosledne nesnađenosti, jer mu je uspelo da izgubi potvrdu o dozvoli boravka u Beogradu tek što ju je dobio od šefa beogradskih okupacionih vlasti, zloglasnog Vitmana. Dragocena cedulja je, istina, pronađena, ali Stanković nikako nije uspevao da se snađe. Njegova preplašenost išla je dotle da se nije usudio ni da ode u posetu Petru Kočiću, koji je umirao u bolnici za duševne bolesti na Guberevcu.
U gradu je vladala nestašica najosnovnijih namirnica, ljudi su gladovali, a opasnost od ponovne deportacije stalno mu je visila nad glavom. Zato se ponuda urednika beletrističkog dela „Beogradskih novina“ hrvatskog književnika Milana Ogrizovića da počne sa pisanjem redovnih priloga i da za to počne da prima redovan i pristojan honorar u svom tom užasu činila kao logično i sasvim časno rešenje.
„Beogradske novine“ su bile zvanični organ okupacionih vlasti. Izlazile su od kraja 1915, pa sve do poslednjih dana okupacije. Novine su štampane u nemačkom i u srpskom izdanju na latinici, i u početku su izlazile dva puta nedeljno, da bi potom postale dnevnik. I dok su tokom rata i po oslobođenju smatrane za simbol antisrpske okupatorske kulturne politike, danas ih čitamo kao dragocen i bogat izvor informacija o političkom stanju, ali još više o privatnom životu u okupiranoj Srbiji i Beogradu.
Šta je to onda Bora Stanković pisao na stranicama „Beogradskih novina“ pa da ga srpska javnost po oslobođenju toliko prezre i ne oprosti mu do kraja njegovog života?
Stanković je prvi tekst u „Beogradskim novinama“ objavio 14. decembra 1916, a poslednji 1. marta 1918. Bili su to mahom feljtoni posvećeni svakodnevici okupirane srpske prestonice, objavljivani pod zajedničim naslovom „Beogradske šetnje“. Objavljeno je i nekoliko crtica iz ciklusa „Balkanski tipovi“, u kojima su se, pod novim imenima, pojavljivali likovi iz „Nečiste krvi“ i nekih njegovih priča.
Dobar deo stranica „Beogradskih novina“ ispunjavali su oglasi, koji su katkad bili jedini kanal komunikacije između onih koji su ostali u Srbiji i onih koje je rat raspršio što na Krf i Solunski front, što u Francusku, Švajcarsku, Afriku… Stanković je radio na prepisivanju i redakturi oglasa, koji se često mogu čitati kao kratke priče.
Od kraja 1917. godine, sve češće se dešavalo da „Beogradske novine“ izađu samo na nemačkom jeziku i to je bila kap koju Stanković nije nameravao da ispije iz čaše ionako već prepunjene gorčinom. „Na, pa sad neka piše ko hoće, ko zna švapski“, rekao je svome prijatelju, krojaču Triši Jovanoviću, koji ga je tih dana materijalno pomagao. „A ja ne. I ako hoće, neka me bese, ali više ja neću pisati, jer hoće da nas ponemče, jezik da nam zatru. Malo im je što štampaju latinicom, no hoće i ovo… Na…“
I Stanković zaista više nije pisao za „Beogradske novine“, ali se ispostavilo da nisu Austrijanci ti koji će poželeti da ga bese, već da mu omču spremaju upravo oni o kojima je u svojim feljtonima najviše pisao. Zato je Čiča Ilija Stanojević najverovatnije sâm dočekao pobedničku srpsku vojsku na skadarlijskoj kaldrmi, dok je za Stankovića oslobođenje predstavljalo tek nastavak odisejade i brodoloma.
Samo što je ponovo počela da izlazi, „Politika“ je pisca „Nečiste krvi“ u nekoliko članaka napala onako kako danas javne ličnosti umeju da mrcvare tabloidi. Povod je bila turneja Narodnog pozorišta po Bosni, Dalmaciji i Vojvodini, u okviru koje je trebalo da bude igrana i „Koštana“. Umesto da se izdajnik hapsi, on se još nagrađuje, grmeli su nepotpisani članci!
Roman Gojka Čelebića pod novim naslovom u prevodu na Portugalski
Svojevrsni bojkot kojim je Stanković bio podvrgnut sve do svoje smrti bio je krajnje licemeran odgovor na ovo njegovo pitanje. Beogradska čaršija jednostavno nije mogla da mu oprosti to što je umesto o žalu za mlados’ i božijim ljudima pod okupacijom pisao o zabušantima i ratnim profiterima. Stankovićeva sudbina ne bi bila mnogo drugačija i da se onog mamurnog jutra ipak povukao iz Podgorice i stigao do obale sinjega mora, jer bi „Krfskom zabavniku“ najverovatnije ponudio zapis o stvarima o kojima se tih dana i meseci, nije javno govorilo.
Zaboravivši pri povlačenju rukopis originalne verzije „Tašane“, Bora Stanković je do kraja svog života pronalazio samo nerazumevanje sveta u kojem za njega, tvorca nedovršenog „Gazda Mladena“, nije bilo mesta. Umro je u jesen 1927. godine, samo nekoliko dana nakon što je u Narodnom pozorištu premijerno izvedena verzija „Tašane“ koju je pisao po sećanju i koja je, poput samoga Stankovića, bila tek bleda senka svega što je u jesen 1915. zauvek ostalo u onoj niškoj fioci.
Stankovićeva kuća na Dorćolu stradavala je u oba svetska rata. U svojim uspomenama pisao je o onome što je zatekao po povratku iz internacije. Nije je poštedelo ni šestoaprilsko bombardovanje 1941, a u savezničkom bombardovanju na Uskrs 1944. sravnjena je sa zemljom.
U njenom dvorištu Bora Stanković je posadio vinovu lozu koju je sa sobom doneo iz svoga Vranja i pod kojom je najviše voleo da sedi i pijucka. Oklevetan i prezren od u posleratnom društvu visoko etabliranih antijunaka svojih ratnih feljtona, Stanković pod tim lojzem ipak često nije sedeo sâm. U kuću u Vršačkoj navraćali su Stanislav Vinaver, sa kojim je zalazio u dorćolske mehane i Miloš Crnjanski, koji je sa jednom Borinom kćerkom išao na časove modernog plesa. Pod lozom je sa Stankovićem, možda, sedeo i Ivo Andrić, koji je sa njim jedno vreme radio u istom ministarstvu.
Izvor: Sedmica/ RTS
