Piše: Filip Dragović
Nedavna jasna i nedvosmislena reakcija iz Mitropolije Crnogorsko-primorske, a u vezi medijskih spekulacija (vidjećemo brzih dana ko ih je pokrenuo i na osnovu čega) o formiranju nekakve nove eparhije u Boki, pokazala je jasno šta znači i kako se iskazuje samostalnost neke eparhije (u ovom slučaju: mitropolije) u odnosu na širu crkvenu cjelinu, pa i u odnosu na njoj nadređeni centar.
Ovo ne znači da je pomenuti stav sveštenstva donijet nasuprot višem crkvenom sjedištu (za koji se, pretpostavljam neosnovano, vezuje ova inicijativa), nego to znači da je stav izražen bez traženja prethodne dozvole ili mišljenja, od tog istog centra. Naime, pitanje diobe neke eparhije, izdvajanja nekog njenog djela i formiranja neke nove eparhije, ne može se rješavati niti inicirati bez jasne volje i želje sveštenstva i naroda te eparhije o kojoj je riječ.
Ovome se može dodati i činjenica da se izbor novih sveštenika, unapređenje ili derogiranje postojećih, kao i rad brojnih crkvenih (eparhijskih) tijela, obavlja u isključivoj nadležnosti lokalnog episkopa (u ovom slučaju: mitropolita), bez potrebe (pa i mogućnosti) uplitanja bilo koga sa strane. Kako je to ovdje u slučaju Mitropolije Crnogorsko-primorske, tako je i u slučaju bilo koje druge eparhije kako SPC, tako i drugih pomjesnih crkava.
Raković proriče 2019: Od litija nema ništa, Amfilohije blagonaklon prema Milu! (VIDEO)
Tek se pitanja od šireg značaja, koja izlaze iz domena nadležnosti neke eparhije rješavaju na nivou sabora i sinoda određene autokefalne crkve. Ovdje sada ne ulazim u pitanja apelacije višim crkvenim sudovima, koja, u momentu dok ovo pišem, sežu čak do Carigrada (ako vi se neko od sveštenika i vjernika u SPC požalio na odluke domaćih crkvenih vlasti), niti u pitanja rada sinodskih komisija, kakva je ona koja je ispitivala rad žičkog vladike Justina, o čemu smo ovdje već pisali.
Ovo sam zaključio na osnovu činjenice kako je i povodom čega je reagovalo sveštenstvo Mitropolije na posljednjem bratskom sabranju u Podgorici. A sve mi je to razbistrilo i onu stranu priče ovdašnjih indipendentista (mahom ateista i agnostika) kako nam je, u Crnoj Gori, iz razloga nekog samostalnijeg odlučivanja o lokalnim pitanjima, potrebna nekakva, ako ne autokefalna, a onda barem autonomna crkvena organizacija unutar SPC.
Poslije ove priče sa Bokom, koja je čini mi se, riješena i prije nego što je otpočela, izrazom jedinstva crnogorskog i primorskog sveštenstva, postaje jasno da u pravoslavlju, prema kanonskom uređenju eparhija i njihovih međusobnih veza, svaki vladika, sa svojim sveštenstvom i vjernim narodom, ima dovoljnu samostalnost da vodi svoje domaće crkvene poslove, a da time ni na koji način ne urušava jedinstvo šire crkvene zajednice, i uopšte jedinstvo vjernog naroda unutar neke pomjesne, autokefalne crkve.
