Piše: Želidrag Nikčević
Za Srbe u Crnoj Gori – veoma važno, principijelno i korisno razlikovanje. Država – to uopšte nije isto što i Otadžbina!
Otadžbina je kategorija višeg i kompleksnijeg nivoa, fenomen integralni, duhovni, metafizički, a država je rutinska konstrukcija koja nastaje i nestaje u određenim istorijskim periodima. (Čak i potpisnik ovih redova stigao je da poživi u četiri takve administrativne konstrukcije!)
Državi, naravno, pripada disciplina – uredno ispunjavanje građanskih obaveza. Ali ljubav – ona pripada Otadžbini. Sjećanje na pretke, bezgranična odanost, vjernost, najdublje emocije – sve to pripada Otadžbini, dok je u odnosu prema državi osnovni parametar služba, služenje.
A patriotizam, na koji nas ovdašnji histerični agenti i činovnici svakodnevno upućuju, prije i više od svega jeste – ljubav. Aleksandar Sergejevič, recimo, pjeva o ljubavi prema otadžbinskim grobovima. Oni su, kaže, naša životvorna svetinja. Zemlja bi bez njih bila mrtva, bezdušna, kao oltar bez božanstva, kao besplodna pustinja.
Njegoš to isto kaže povodom heroja topolskoga, besmrtnoga, kome „sve prepone na put bjehu“ ali koji „k cilju dospje velikome“. Kako? Pa evo kako: „diže narod, krsti zemlju, a varvarske lance sruši, iz mrtvijeh Srba dozva, dunu život srpskoj duši“.
Veza između Otadžbine i države nije uvijek samoočevidna i neprekidna. Postoje, naravno, slučajevi kad određeni istorijski subjekt posjeduje državnost, kakvu-takvu, i pritom ne nastoji da sebe razdvaja od Otadžbine, kad uprkos svemu kako-tako ispunjava njenu zavjetnu suštinu (to je, recimo, ruski slučaj, pa i američki).
Postoje, međutim, i slučajevi kad su vjera, kultura, jezik, duša i srce zemlje – kad je sve ono što se odnosi na Otadžbinu jedno, a država, kao da je doletjela iz pustog, ledenog kosmosa, nešto sasvim drugo. Čovjek pripada jednoj Otadžbini, a živi u drugoj državi, koja mu administrativno ukida prošlost, ograničava duhovne horizonte i nikakve starinske zavjete ne priznaje.
Država, dakle, stupa u otvoreni konflikt sa Otadžbinom.
Tako nastaju polusektanske državne tvorevine, odvojene od organske veze sa zemljom, vjerom, kulturom i jezikom. I gle, jedna baš takva od nas zahtijeva ne samo službu, nego i ljubav. Što bi rekao lovćenski tajnovidac: Bježi, grdna kletvo, s roda – zavjet Srbi ispuniše…
Izvor: Iskra
