Piše: Jasna Ivanović
Ništa tako kvalitetno ne ukrasi ulicu kao drvored i protest. Osmomartovski marš u Podgorici bio je u tom smislu vrlo uspješan, odnosno dekorativan.
Parola vodilja, ,,Ne slavimo, borimo se“, omalovažena je i prije no je protest održan, i to od strane samih organizatorki, s obzirom na to da je završnica programa doslovno bila muzički koncert. Da kontradiktornost bude izrazitija, u najavnom videu, jedna od muzičarki pozvala je građane/ke da dođu na marš i da se ,,zabave“ skupa s bendovima koji nastupaju. Stoji činjenica da borba može nositi umjetnički pa i zabavni karakter, i stajala bi legitimno i u konceptu ovog protesta, da on nije predstavljen kao protest posve drugačijeg i izričito monolitnog karaktera ‒ političkog. Po riječima organizatorki, jubilarnih je deset godina ,,otkako je ovom prazniku vraćen politički karakter“, tj. otkako se NVO Centar za ženska prava, možda nekim prigodnim projektom, latio ove tanane tematike. Otkud im ideja da kaparišu sve osmomartovske političke borbe, zbirne i pojedinačne, koje su vodile žene u Crnoj Gori prije i nakon osnivanja Centra za ženska prava, pomalo je misterija a pomalo besprizorni bezobrazluk kojim uskaču u sopstvene želuce…nešto slično kao u pomenutom najavnom videu.
Elem, u prvom pogledu na protest izrazita je razrokost riječi i djela. A u drugom pogledu, ispod površine, stoji način na koji su organizatorke razradile koncept protesta. Stoje opet riječi, krupne, jasne i prazne. Ako riječ poziva na djelo, a djela (promjene sistema, revolucije i sl) nema, koji je razlog izgovaranja riječi? Praznoslovlje nevladinog sektora, koji se djelovanjem i te kako uklapa u sve ideološke matrice političkog mejnstrima, doživljava u ovim danima kulminaciju nakon koje neumitno slijedi survavanje. Ko bi bolje dokazao jalovost ovakvog društvenog djelovanja od prijetnje nuklearnim ratom koji nam stoji na glavama? Ide to do tragikomedije, ili do groteske, kao u onom crtanom filmu kad Tom i Džeri nude starcu izmorenom žeđu vodu, a on prezrevši čašu jedva izusti: ,,Imate li…sok od grožđa?“
Da je đavo ipak odnio šalu daleko od crtaća dokazuje diskretni šarm antifašizma, koji se projavljuje na našem protestu kao lajtmotiv. Ovom salonskom, pover-point revolucionarenju, na neprijatno iznenađenje organizatorki, može se brzo i dovoljno spočitati jednom frazom Slavoja Žižeka, kojom filozof pojašnjava da je antifašizam a ne religija novi opijum za mase. Neprijatnost raste ako dodamo i to da je njihov, nekada voljeni Žižek definisao današnje antifašiste kao korisne idiote i sluge globalnog kapitala.
Da je đavo sa šalom odmakao još dalje pokazaće podsjećanje na detalj jedne Pekićeve proze naslova ,,Siva boja razuma“. Detalj se odnosi na crnkinju Izolu Ver Keri, koja 1958. nožem ranjava Martina Lutera Kinga, crnca i vođu američkog antisegregacionizma. Proglašavaju je neuračunljivom, na sud je ne izvode i na neodređeno vrijeme zatvaraju je u ludnicu. ,,Zar crnkinja zdrave pameti može napasti čovjeka koji se bori za njena prava? Ona to ne može. Ona mora da ga obožava. Pošto ga, očevidno, ne obožava, luda je.“ Po istoj shemi naše organizatorke hipotetički mogu proglasiti ludim sve one koji kritikuju koncept njihovog osmomartovskog protesta, naročito ako je autor kritike zapravo autorka.
No autorka će ipak iskoristiti pravo da joj ovako upakovana roza boja Osmog marta više naliči na sivu iz Pekićeve proze, iliti ‒ uzalud vam usta puna rozih oblaka.
