Piše: Elis Bektaš
U jednom od članaka medijske kuće N1 o posjeti turskog predsjednika Beogradu stoji, između ostalog, i sljedeće:
Gledaoci prenosa uživo obraćanja predsjednika Turske Redžepa Tajipa Erdoana i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića danas u Beogradu, možda su se zapitali zašto Vučić umjesto Turska izgovora Turkije, kad pominje državu gosta.
Javnosti možda nije dovoljno poznato da je Turska promijenila ime u Turkiye.
Turska je naime podnijela zahtjev, a Ujedinjene nacije su početkom juna 2022. prihvatile da promjene međunarodni naziv te zemlje iz Turkey u Turkiye. O novom nazivu države obaviještene su i druge međunarodne organizacije.
Poslije odluke Ujedinjenih nacija da prihvati novi međunarodni naziv Turske, Ankara je o tome zvanično obavijestila i institucije Evropske unije i NATO. U noti je navedeno da će se od sada naziv Turkiye zvanično koristiti na stranim jezicima, a ne Turkey, kao što je slučaj bio ranije.
Ovaj naizgled sporedan i bezazlen detalj, međutim, otvara mnoga žuljajuća pitanja. U južnoslovenskim jezicima nikada se nije koristio za današnju Ankaru sporni naziv Turkey, već je u upotrebi oblik Turska, dakle oblik koji nije potaknuo gore spomenutu intervenciju na imenu te države, tako da ne postoji nikakvo opravdanje za Vučićevo nasilje nad jednim od južnoslovenskih jezičkih standarda. U zvaničnoj korespondenciji između Beograda i Ankare na turskom, engleskom ili francuskom jeziku posve je opravdano koristiti oblik Türkiye, ali onaj ko se obraća na srpskom jeziku trebao bi da ostane vjeran ustaljenom obliku, između ostalog i stoga što srpski jezički standard i dalje koristi prisvojni pridjev turski, umjesto turkijski koji ima sasvim drugačiji semantički sadržaj.
Ovakvo bespotrebno podilaženje Erdoanu i njegovoj administraciji iskazali su još samo određeni bošnjački politički i lingvistički krugovi, demonstrirajući tako jedan sluganski duh lišen svijesti o vlastitom subjektivitetu i o važnosti zaštite jezika od nakaradnih i mehanicističkih birokratskih intervencija.
Tek je naizgled paradoksalno da su najzagriženiji nacional-romantičari i samozvani zaštitnici nacionalnih interesa po pravilu najspremniji da odbace ono što je noseći stub nacionalne svijesti i identiteta, među kojima se nalazi i jezik kog je Hajdeger u svom čuvenom aforizmu označio kao – kuću bitka.
Zato Vučića, kad naredni put ustvrdi da govori srpski jezik, treba podsjetiti da se on ustvari služi globalističkim vernakularom, a ne jezikom čije su granice iscrtavali pioniri poput Isidore Sekulić, Borislava Pekića, Miloša Crnjanskog, Bore Stankovića… Vučić je svojim postupkom lišio srpski jezik samozaštitnih mehanizama i otvorio novi prostor nekom budućem lingvo-mehanicizmu po uzoru na mehanicizam Ivana Klajna koji je ostavio duboke ožiljke na tom jezičkom sistemu.
A ujedno ga treba upitati zašto, kada govori na srpskom, ne kaže Dojčland ili Frans, već izgovara Njemačka i Francuska. Uostalom, ako je već imao namjeru da iskaže poštovanje svom gostu iz Ankare, mogao je upotrijebiti oblik znatno prirođeniji duhu srpskog jezika – Turkija, ili čak pomalo arhaični oblik Turćija, samo ne to nesrećno Türkiye koje se u srpskom jeziku ne može mijenjati kroz padeže.
Svaki jezik, pa tako i srpski, živo je biće podložno stalnim metamorfozama kako bi mogao odgovoriti zahtjevima i iskušenjima stvarnosti. To, međutim, ne opravdava nasilne i nakaradne birokratske zahvate na jeziku i nekritičko usvajanje nefunkcionalnih rješenja iz drugih jezičkih okvira u kojima ta rješenja imaju svoju funkciju i svoje opravdanje.
Jezik nije samo komunikacijsko sredstvo koje zahtijeva preciznost u nominaciji stvarnosti, već je i gardist melodije pa i same ontologije ljudske zajednice koja se njime služi. Ontologija vlasti sa prezirom se odnosi prema onome što je najveće blago zajednice na čijem se čelu nalazi i što je busanje u prsa interesima te zajednice gromoglasnije, to je i prezir prema tim interesima i tom blagu silovitiji.
