Piše: Miloš Gašović
‘Nije fer od studenata tražiti da postanu političari’, kovanica je, koja poput kakve jeftine definicije iz priručnika za popularnu psihologiju, vrišti sa tv ekrana ovih dana. Jedino što tu nije fer, (a nije ništa), je što oni koji je izgovaraju, nisu iskreni, nisu ni dobronamerni, a ponajmanje su pozvani da promišljaju, šta je dobro, a šta nije, za razigranu, cistu mladost, koja im, ima tome već nekoliko meseci, drži čas iz etike, političke zrelosti, hrabrosti, dostojanstva…
Jer da jesu, ne bi NOBELOVCIMA u nasleđe ostavili, galopirajući defetizam, koji metastazira u ništavilo, koje njih ‘zabrinute i dobronamerne’, filigranski precizno secira i u onom ontološkom smislu opisuje i definiše.
Tobože zabrinuti opsenari, koji putem kamera, penetriraju duboko u moždanu koru sluđenog puka, pokazuju i zavidan stepen neznanja u tumačenju istorijskih događaja. Jer kako drugačije protumačiti, ceremonijalnu kuknjavu, koja na svečano podseća, da su studenti nastavili hod utabanom stazom, slavnih im prethodnika iz ŠEZDESET OSME.
Dva slučaja/protesta su neuporediva, ali krenimo od onog krucijalnog razloga.
Šezdeset osme, studenti su se borili za promene unutar sistema, danas, oni se bore protiv sistema samog, utoliko je, njihova borba, nemerljivo teza, kompleksnija, ako hoćete i donkihotovski multiplikovana.
Aleksandar Tutuš: Srpski grafiti i beskućno pravo – Kad se vojska na Kosovo vrati
Drugi razlog, možda i uverljivije pojašnjava, koliko su danas, oni, studenti, u nezavidnijoj poziciji.
Njihovi prethodnici nisu napuštali fakultete, ima li su svest o tome, da onog momenta, kada izađu iz sigurnih studentskih amfiteatara, prestaju biti povlašćena akademska zajednica. Postaju izloženi, ranjivi i stoga pragove nisu preskakali, zaklon je bio sigurnija opcija.
Danas međutim, imamo heroje, koji ne samo da su preorali pragove, nego su sebe hrabro izložili hordama sumanutih nepomenika. Na ulici, oni su svakog momenta meta neiživljenih psihopata, sužene, činovničke svesti, koja u njima vidi sve što ona nije. Imati naspram sebe slobodare, za njih je neoprostiva noćna mora i bilo kakva naznaka emancipacije mora biti sasečena, pregažena. Avangarda ih užasava, podseća na ono što su nekada hteli ili barem pomišljali da budu. Studenti su zapravo njihovo ogledalo, eventualna katarza i stoga ogledalo ima biti slomljeno.
I kako onda porediti šezdeset osmaše i današnje studente? Nikako, sem ako ste u najmanju ruku ignorant.
Ali ono što krucijalno određuje mlade heroje današnjice, što njihove šetnje pretvara u marseve slobode, dakle ono što sažima i objedinjuje sve njihove napore, što ih čini jedinim lučonošama u sve obuhvatnom sivilu, to je sizifovska borba, da nas sve zajedno, iz mračnog, proteolitičkog, izgubljenog društva, uvedu u svet zrele, političke zajednice.
Despotija i neograničena moć, skoncentrisane u rukama jednog čoveka, nešto je što više nikada ne sme da se ponovi, a da bi se to sprovelo u delo, potrebni su ljudi koji promišljaju, kritički su nastrojeni prema sebi, a onda i prema drugima i to je ono što današnji mladi čovek, ostavlja u amanet, onom što dolazi za njim.
Kada su Simon de Bovoar i Sartr, otišli da posete Kastra, u maltene ljubavnom zanosu prema revoluciji, sačekala su ih stanovita razočarenja. Kasnije će Sartr opisivati događaj koji je usledio, nakon što ih je pukovnik odveo na javnu plažu. Naime, pića koja su im donesena bila su topla, frižideri nisu radili, Fidel se izdirao na smušene ljude, terajući ih da agilnije rade. Nije shvatao, da nije problem u radnicima, već u tome što je postavio nekompetentnog ministra za turizam, Kastro je zapravo, a da nije svestan toga, bio ljut na vlastiti, uspostavljeni sistem, a to zaslepljen apsolutnom vlašću nije bio kadar da primeti.
Plemenita borba, koju vode studenti, sasvim sigurno, poučiće na hiljade mladih, pronicljivih Sartra ili nekih drugih mislilaca, koji su vam dragi.
U tom smislu, studenti su već pobedili. Nove generacije, itekako će znati da prepoznaju bilo kakav ideološki bofl, u njegovom začeću. Budućnost uz naporan rad i ne mora biti tako mračna, barem ne na unutrašnjem planu.
Današnja vlast, živi vlastiti mitos, u svojoj aroganciji, uverena je, da je personifikacija natprirodnih bića, koja nikome ne polažu račune. Svakodnevnom histeričnom propagandom, doveli su vlastito pučanstvo u stanje permanentne konvulzije, sve to ispostaviće im desetine hiljada ljudi na ulicama, sirom gradova.
Ljudi su ustali, uhvatili se u koštac sa konformizmom svakodnevne apatije, probijeni su kavezi bivstvovanja i vlast je po prvi put u velikom problemu, a odgovor nema.
Homo ludens je probuđen, neće da ga se pravi bespomoćnom, nedefinisanom masom, duh mu je opet razigran, usmerio ga je protiv onih koji su mu godinama ubijali zelju za životom, igrom, koji su mu gužili instinkt za prepoznavanje sreće.
Postoji jedan termin, koji opisuje suvišne/izlišne ljude, to bi ukratko, bili oni, koji nisu hteli da se uklope u dominantan rakurs/narativ, kao takvi bili bi šikanirani, izopšteni, rečju odbačeni, biće da ih je premnogo u ovom slučaju, eno ih ispod vaših prozora, ništa sem pravde ne žele i dobiće je.
