Piše: Milovan Urvan
Reći da su to intelektualci okupljeni oko oca crnogorskog jezika Adnana Čirgića, samo je pola istine. Taj se podlovćenski kružok doista uporno trudi da Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori predstavi kao neko inostrano tijelo, kao instituciju sa glavom aždaje čiji se rep, eto, opasno uvija oko crnogorske države. U njihovoj interpretaciji istorije, kulture i identiteta, sve što nosi srpsko ime mora biti uvezeno, nakalemljeno, nametnuto.
Dočim, druga polovina istine stanuje u Beogradu — u kabinetima crkvenog i intelektualnog klira koji se već godinama nameće kao neka vrsta savjetodavne službe srbijanskog režima. Tu se proizvodi druga polovina narativa: priča o ugroženosti, o opsadi, o navodnom istorijskom revanšizmu koji, navodno, vreba na svakom koraku zapadno od Lima. Tako se, iz dva različita centra, iz dva ideološka i politička miljea, tka ista mreža — mreža straha.
Nu, tako imamo savršeno kompaktnu jabuku razdora. Obje polovine, vještački sastavljene zajedno, žive svoj paranoični strah.
Jedni strahuju od „srpskog sveta“ koji će, kako kažu, preko mantija i oltara progutati Crnu Goru. Drugi strahuju od „montažne crnogorske nacije“ koja će, navodno, ukinuti svaku vezu sa srpskom tradicijom i kulturom. I dok se tako međusobno hrane sopstvenim strahovima, proizvode politički i kulturni sukob koji se, u stvarnosti, pokazuje kao veoma koristan i jednima i drugima.
Jer, šta je zapravo „Crkva Srbije“ u ovoj propagandnoj formuli? Nije to crkvena institucija u kanonskom smislu. To je politički pojam, retorička konstrukcija, ideološka alatka. Ona služi da se jedan složeni istorijski i duhovni prostor pojednostavi do karikature. Kada se jednom uvede taj termin, sve postaje lakše: vjernici više nijesu vjernici, nego „agenti uticaja“, sveštenici više nijesu pastiri, nego „ekspozitura tuđe države“, a manastiri — duhovna središta — postaju „političke tvrđave“.
S druge strane, u Beogradu se ta ista retorika dočekuje kao dar sa neba. Što je napad navodno žešći, to je lakše mobilisati emocije. Što je optužba grublja, to je pogodnija za patriotsku mobilizaciju. Tako se, u tom začaranom krugu, svaka pretjerana riječ iz Podgorice pretvara u argument u Beogradu, a svaka prenaglašena reakcija iz Beograda postaje dokaz u Podgorici.
Na taj način nastaje čudna simbioza — ideološki protivnici koji se međusobno održavaju u životu.
Istina je, međutim, znatno manje spektakularna, a time i manje upotrebljiva za političke svrhe. Crkveni život u Crnoj Gori postojao je mnogo prije savremenih nacionalnih projekata, mnogo prije modernih država i njihovih propagandnih aparata. On se kretao kroz istoriju zajedno sa narodom, kroz različite političke forme i identitetske oblike. Taj kontinuitet je, prije svega, pravoslavni i istorijski. A njegov kalem-konac je Mitropolija crnogorsko-primorska, kao nosilac svetosavske misli od najstarijih vremena. Dočim, ispada da je taj povjereni prostor autonomnog organizovanja društvenog života istorijski ojačao, pa ga sada valja malo sužavati zarad potreba prvo- i drugospomenutih mislilaca.
No, upravo ta složenost najmanje odgovara političkim fabrikama identiteta. Zato je potrebno stvoriti pojednostavljenu sliku: ili je sve „okupacija“, ili je sve „odbrana“. Ili je sve „nacionalno buđenje“, ili je sve „izdaja“. U tom crno-bijelom svijetu nema prostora za istorijsku nijansu, za kulturnu složenost, za stvarni život ljudi koji u crkvu odlaze zbog vjere, a ne zbog geopolitike.
I upravo zato je pitanje iz naslova — ko je ktitor tzv. Crkve Srbije — u suštini ironično. Jer ta „crkva“, kao politička konstrukcija, nema jednog ktitora. Ona ima dva.
Jedan sjedi u krugu ideologa koji uporno pokušavaju dokazati da je sve srpsko u Crnoj Gori strano. Drugi sjedi u kabinetima u kojima se svako takvo dokazivanje koristi kao potvrda vlastitih političkih teza. Jedni grade mit o opasnosti, drugi mit o odbrani. A između ta dva mita nalazi se stvarni život — mnogo mirniji, mnogo složeniji i mnogo manje dramatičan nego što bi to ideolozi željeli.
Tako ispada da je „Crkva Srbije“, o kojoj toliko govore, zapravo zajedničko djelo njenih najglasnijih protivnika i njenih najvatrenijih branilaca.
