Subota, 28 feb 2026
Žurnal
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Kontakt
  • Odabir pisma
    • Latinica
    • Ćirilica
Više
  • ŽURNALIZAM
  • STAV

  • 📰
  • Arhiva prethodnih objava
Font ResizerAa
ŽurnalŽurnal
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Preporuka urednika
  • Kontakt
Pretraga
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Izaberite pismo
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Kontakt
  • Odabir pisma
    • Latinica
    • Ćirilica
Follow US
© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.
Slika i ton

Dejan Ognjanović: Najlepše umiru gole

Žurnal
Published: 27. februar, 2026.
Share
Foto: Radar Promo
SHARE

Piše: Dejan Ognjanović

Nikakvo čudo što je Ljubiša Samardžić film X+YY izbrisao iz svoje filmografije i što se u legatu ovog glumca predatom Jugoslovenskoj kinoteci ne nalazi baš ništa vezano za njega. Jer u njemu, popularni Smoki bio je seks-manijak i psiho-ubica.

Ljubiša Samardžić kao pomahnitali manijak koji ubija žene kada ga seksualno uzbude? Koješta! Da takav film postoji, ja bih znao za to.

Malo je falilo da upravo tako odgovorim Nemcu koji mi je poslao mejl pitajući me za navodni jugoslovenski krimi-horor s navedenim zapletom. Ipak, nešto u tonu njegovog mejla me je nateralo da ga ne otpišem prebrzo, jer zvučao je ozbiljnije od ekscentrika koji mi se svaki čas obraćaju, kao „doktoru za horor“, s najbizarnijim upitima.

Kratka pretraga pokazala je da film o kojem me je pitao zapravo stvarno postoji, a da čovek koji pita, Boris Brosovski, nije zaludni otkačeni filmofil-amater, nego ozbiljan poznavalac evropskih, a naročito nemačkih krimića i urednik Krimi magazina, stručne i luksuzne revije na tu temu. I tako je otpočelo Borisovo i moje postepeno razotkrivanje jedne od najbolje skrivenih tajni našeg velikog glumca, naše kinematografije, a i žanrovskog filma uopšte.

Šezdesete godine donele su pravi „bum“ u prisustvu međunarodnih produkcija u tadašnjoj Jugoslaviji. Manji broj njih spadao je u velike; većinom se radilo o srednjim i niskobudžetnim produkcijama, poput serijala nemačkih vesterna o Vinetuu, po romanima Karla Maja, u kojima su se pojavljivali i naši glumci, ali pretežno u sporednim ulogama, kao banditi ili Indijanci. Međutim, s primicanjem sedamdesetih, doba vesterna polako je prolazilo, a nailazilo je vreme filmova nasilja: brutalnih krimića i horora. Italijani su patentirali svoj spoj ova dva žanra, uz značajnu dozu erotike, pod nazivom „đalo“ (giallo), a film koji je povod ovog članka predstavlja nemačku varijantu toga.

Film i Đorđe Kadijević: Pola veka „Leptirice”, ostvarenja koje je ‘veći utisak ostavilo na gledaoce, nego na kinematografiju’

Izvorni naslov glasi X+YY: Formel des Bösen, iliti X + YY: Formula zla, ali je imao i alternativne naslove, npr. X+2Y, ili Nackt sind seine Opfer (Njegove žrtve su gole) pod kojim je prikazivan u Austriji. Ljubiša Samardžić, na posterima i špici potpisan kao „Luba Samardi“, igra plejboja, Reda Mičela, s retkim genetskim poremećajem: ima dva Y hromozoma umesto jednog, što ga čini sklonijim nasilju. Kada mu se neka žena dopadne, njemu proradi rendgenski vid, pa je prvo vidi golu, a onda mu se aktivira seksualni nagon, što kulminira njenim ubistvom kao supstitutom za snošaj.

Ova jednostavna postavka, zasnovana na paranaučnoj teoriji, samo je alibi za niz scena u kojima naš Samardi prvo očima skida žene koje susreće, recimo u toaletu noćnog kluba, ili auto-stoperku na putu, a onda ih davi ili kolje. X+YY: Formula zla bio je oportunistički produkt duha vremena, bez ambicija da istražuje veze erosa i tanatosa, sasvim zadovoljan time da ućari koju marku ili dolar na svetskom tržištu eksploatacijom formule seks+nasilje. Kadrovi iz filma do kojih smo uspeli da dođemo pokazuju mlade glumice sasvim ogoljenih atributa, a neke od njih su i poprskane filmskom krvlju, dok ih zakopčani Luba grli gole, steže im vratove, zamahuje nožem, lomi im lobanje veslom ili ih davi u jezeru. U nekim kadrovima, zapravo, i on pokazuje više nego u ijednom domaćem filmu…

Nikakvo čudo što je Smoki ovaj film izbrisao iz svoje filmografije i što se u legatu ovog glumca, u materijalu predatom Jugoslovenskoj kinoteci, ne nalazi baš ništa vezano za njega. Jedini put kada se Samardžić javno oglasio o ovom filmu bilo je u magazinu Filmski svet od 4. septembra 1969, gde je kazao: „Ovih dana završavam film X+2Y, jugoslovensko-zapadnonemačku koprodukciju.

Alan Ford, Šijanovi filmovi i Mućke: Ima neka tajna veza?

To je kriminalna priča o jednom naoko normalnom mladiću koji u trenucima kad vidi svoju žrtvu postaje prava zver, zato što poseduje u sebi višak hromozoma…“ Novinar kao da nešto njuši o nivou filma, pa ga pita da li takva vrsta uloge doprinosi njegovom ugledu i razvoju kao glumca, na šta Smoki politički odgovara: „Uloga u ovom filmu mi se dopala zato što slične nisam tumačio. To je ujedno i prva koprodukcija u kojoj igram. Osim toga, ovaj film mi nije uzeo mnogo vremena ni truda. Došao mi je u dobar čas da ispunim vreme između dva domaća filma.“

Smoki je dotad već igrao u krimiću, i to domaćem: u Nožu (1967) Žike Mitrovića bio je inspektorov pomoćnik, ali X+2Y mu je pružio priliku da zaigra i s druge strane zakona. Ili, prostije rečeno, pružio mu je priliku za neobaveznu tezgu, i to deviznu.

Ali važnost otkrića ovog filma ne sastoji se samo u unikatnoj prilici da Smokija u naponu glumačke snage vidimo u glavnoj ulozi kao psiho-ubicu i manijaka. X+2Y prejudicira temeljnu postavku đalo trilera kakvi su Mačka sa devet repova (Il gatto a nove code, 1971) Darija Arđenta i Hladni delirijum (Delirio caldo, 1972) Renata Polselija, pa se javlja i pitanje njegovog mogućeg uticaja na ove značajne žanrovske klasike.

Ono što jeste čudno je činjenica da je ovaj film naizgled potpuno izgubljen. Ne radi se o zaboravljenom kuriozitetu, nego doslovno o nenalažljivom naslovu. Uzalud ćete kopati po najopskurnijim piratskim sajtovima; nema ga, kažu mi, čak ni na dark vebu.

Kako je to moguće? Predani detektivski rad na zaleđini ove produkcije otkrio je upravo to.

Film X + YY: Formula zla sniman je tokom 1969. u Nemačkoj (Minhen, gornjebavarska jezerska oblast) i Jugoslaviji (Beograd, Budva), a kao režiseri potpisana su dva opskurna imena: Teja Pigler, čehoslovački izbeglica u Nemačkoj kojem je ovo jedina režija, i neki Pavle Jocić, o kome nemamo nikakvih podataka. Pravi mastermajnd iza filma zapravo je bio njegov producent, Franc Vas, rođen kao Ferenc Vas, izbegao 1956. iz Mađarske u Nemačku. Ovde je bio i direktor fotografije, a svetsku kinematografiju zadužio je snimajući bar tuce erotskih, a verovatno i porno filmova, dok je osim X+YY producirao još samo dva: brutalni triler s eksplicitnim seksom Polovna devica (Jungfrau aus zweiter Hand, 1967) i seksi krimić Vulkan paklenih seksualnih poriva (Vulkan der höllischen Triebe, 1968). Ne može se reći da nije imao jasan fetiš: gole žene, nasilje, kriminal i senzacionalizam bili su obavezni činioci njegovih filmova.

Ne radi se o zaboravljenom kuriozitetu, nego doslovno o nenalažljivom naslovu. Uzalud ćete kopati po najopskurnijim piratskim sajtovima; nema ga čak ni na dark-vebu.

Đorđe Kadijević: Mi smo jednostavno sami sebe pojeli

Osim Samardžića, od naših glumaca u ekipi je i Mića Orlović kao inspektor Donat, na tragu ubice, koji reprizira svoju sličnu ulogu iz Nemirnih (1967) Kokana Rakonjca. U filmu se čuju i dve pesme tada popularnog Lea Martina, a od inostranih glumaca jedino pomena vredno ime jeste Kaj Fišer, specijalizovana za uloge prostitutki, zavodnica i kriminalki u nizu B i C filmova, mada se pojavljuje i u Bergmanovom Zmijskom jajetu (1977) – kao prostitutka. U X+YY ona tumači Madam Odet, vlasnicu sumnjivih noćnih klubova i kockarnice, koja finansira raskošan život Reda Mičela. Ostatak ekipe čine trećepozivci i drugorazredne starlete.

Film su, izgleda, delimično finansirali jugoslovenski fudbalski igrači koji su igrali u minhenskim klubovima (Zlatko Čajkovski i Petar Radenković). Napravljeno je desetak kopija, a premijera je održana 10. januara 1970. u većim bioskopima u Nemačkoj. Prema časopisima, film je „dobro“ prošao, jer prodato je, za nedelju dana prikazivanja, više od polovine sedišta u bioskopima sa preko 400 mesta, pre nego što je krenuo po provincijskim gradovima. To bi značilo ukupnu gledanost od oko 40.000-60.000. Prikazi u novinama bili su, ko bi rekao, pretežno negativni.

Produkciju potpisuje Brunštajn film, formalno u vlasništvu Emeše Vas, supruge Franca Vasa, producenta u senci. Kada su se rastali oko 1972. godine, Emeše Vas je ostala vlasnica Brunštajna, pa tako i filma X+YY, ali čini se da nije bila previše zainteresovana za filmski biznis. Kao posledica toga, ovaj naslov je bio u ponudi za bioskopsku distribuciju do 1982. godine, a posle toga kao da je izgubljen. Nikada nije bio prikazan na televiziji, niti objavljen na VHS kaseti, a kamoli kasnije na DVD ili blu-reju. To objašnjava zašto ga je nemoguće pronaći čak ni kod pirata: prosto, nemaju ga odakle presnimiti.

Domaći senzacionalistički Šok magazin u svom prvom broju, od 10. oktobra 1969, najavio je da će se ovaj film u jugoslovenskoj bioskopskoj distribuciji naći krajem novembra, i to propratio foto-romanom s dvadeset lascivnih kadrova iz filma – međutim, ne postoji nikakav trag da je X+YY imao ijedno prikazivanje kod nas. Naša Kinoteka nema kopiju. Za sada…

Potraga za ovim ekskluzivnim kuriozitetom tek počinje.

Izvor: Radar

TAGGED:Dejan OgnjanovićLjubiša SamardžićRadarfilm
Share This Article
Facebook Telegram Copy Link
Previous Article Uspravan
Next Article Dragan Uzelac: Žan Pol Sartr – Mučnina

Izbor pisma

ћирилица | latinica

Vaš pouzdan izvor za tačne i blagovremene informacije!

Na ovoj stranici utočište nalaze svi koji razum pretpostavljaju sljepilu odanosti, oni koji nisu svrstani u razne sisteme političke korupcije. Ne tražimo srednji, već istinit i ispravan put u shvatanju stvarnosti.
FacebookLike
XFollow
YoutubeSubscribe
- Donacije -
Ad image

Popularni članci

Dr Dušan Krcunović na „Agori“: O propagandi

Prije tačno dvije decenije autorski dvojac Edvard Herman i Noam Čomski lan­sirao je drugo dopunjeno…

By Žurnal

Nenad Kamidžorac: Govor je nadjačao muziku na državnom radiju

Sve do 1954. godine, kad su došli snimači i kada su počeli da se snimaju…

By Žurnal

Vladušić: Patike, junak našeg doba

U Megalopolisu jedino oligharhija uspostavlja vrednosti putem kojih uvećava ili čuva svoju moć. Zato u…

By Žurnal

Sve je lakše kad imaš tačnu informaciju.
Vi to već znate. Hvala na povjerenju.

Možda Vam se svidi

Slika i ton

Izložba crteža Uroša Toškovića u Galeriji Grafičkog kolektiva

By Žurnal
Slika i ton

Kako su „Šabački vanzemaljci“ pre četiri decenije pokorili Evropu: Harlem globtrotersi rukometa

By Žurnal
Slika i ton

Đorđe Bajić: Konfekcija, ali najbolja

By Žurnal
Preporuka urednikaSlika i ton

Miloš Lalatović: Feđa Štukan, čovjek boli, nepripadnosti i jačine

By Žurnal
Žurnal
Facebook Twitter Youtube Rss Medium

O nama


Na ovoj stranici utočište nalaze svi koji razum pretpostavljaju sljepilu odanosti, oni koji nisu svrstani u razne sisteme političke korupcije. Ne tražimo srednji, već istinit i ispravan put u shvatanju stvarnosti.

Kategorije
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Deseterac
  • Živa riječ
Korisni linkovi
  • Kontakt
  • Impresum

© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.

© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.
Dobrodošli nazad!

Prijavite se na svoj nalog

Username or Email Address
Password

Lost your password?