Sinoć, 10. aprila 2022. godine, u sali Svetogeorgijevskog doma pod Goricom održana je dijaloška tribina na temu „Liječenje bolesti zavisnosti“. Učesnici tribine bili su dr Ljubinko Kaluđerović, psihijatar – narkolog, sveštenik Blažo Božović i student Damjan Pejanović.
Doktor Ljubinko Kaluđerović kazao je da naučnici danas o bolestima zavisnosti govore kao o bolestima mozga, jer različite supstance djeluju na centar za nagradu u mozgu i stvaraju osjećaje zadovoljstva, prijatnosti i sreće. Čovjek tako stiče potrebu da stalno ponavlja te osjećaje, za šta mu je potrebno sve više i više određene supstance.
„Tada se stvara nešto što se zove bolest zavisnosti , gdje nema uopšte prostora za odluku. Kada je čovjek u okviru bolesti zavisnosti, ukoliko se ona formirala, čovjek već ne odlučuje da li će ili neće da uzme-on uzima mehanički, on uzima „zato što to mora“.“
Doktor je naglasio da čovjeku koji boluje samo kvalitetan program oporavka može da vrati mogućnost odlučivanja da li će da bude u okviru određene supstance ili neće. Mnogi programi podrazumijevaju duhovno mijenjanje čovjeka. Centri podrazumijevaju odvojenost i izolaciju, koja nije laka, ali ti programi daju najbolje rezultate.
Kazao je da kada čovjek uđe u bolest zavisnosti, dolazi do propadanja na svim poljima, propada njegova mogućnost da bude dobar suprug, dobar otac, i vrlo često se porodični odnosi raspadaju.
Osvrnuo se i na značaj duhovnosti u procesu liječenja, jer kada govorimo o narkomaniji, govorimo o bolesti koja ima bio-psiho-socio-duhovnu sferu. Naglasio je da ne može čovjek da bude duhovan samo dok je u rehabilitacionom centru, a onda da izađe i nastavi po starom, već da to što je dobio treba da bude trajna vrijednost i da izliječeni ono što im je omogućilo da ostanu čisti i da uspostave apstinenciju treba da upražnjavaju do kraja života.
Kazao je da je zaista moguće oporaviti se i živjeti normalan život, navodeći i primjere svojih porodičnih prijatelja koji su posle izlečenja upsjeli i na porodičnom i na profesionalnom planu.
„Tragedija bolesti zavisnosti je ta da čovjek mora da prođe kroz sva ta propadanja, kroz svu tu muku da bi shvatio da se dalje može proći,a li samo onako kako svi mi idemo, polako i uz sve nedaće sa kojima se svakodnevno susrećemo“, zaključio je doktor Kaluđerović.
Jerej Blažo Božović kazao je da je Crkva još od Milanskog edikta osnivala svoje bolnice i zajednice, upravo kroz te vidove sklanjanja ljudi sa ulice i upoznavanja sa hrišćanskim životom i Živim Bogom.
Molitva i duhovni podvig je samo jedan dio izlečenja, pored ostalih segmenata. Post i molitva obično teško padnu, ali treba ostati primjemčiv, kako bi se vidjele blagodeti molitve i duhovnog života. Otac Blažo objasnio je da grčko ime za molitvu „pροσευχή“ znači upravo da ono što čovjek želi, ka tome i hrli i ide. Taj momenat treba zavisniku u početku da se dometne. Kroz molitvu, zajednicu i post, strasti koje su podivljale, uzbuktale, koje su uzavrele, dobijaju svoj drugi smisao, vraćaju se redu u kojem nikad nisu bile do tada. Događa se rušenje zavisničke prirode i zidanje novog čovjeka.
Otac Blažo je konstatovao da današnji čovjek koji boluje ne samo od bolesti zavisnosti, već i od depresije, anksioznosti i mnogih drugih problema, čak i kada ima želju da se izliječi i promijeni dosta puta nema kome da se javi ili to mnogo košta, i jedan problem vuče drugi. U cilju prevazilaženja tog problema, sveštensvo crkve Svetog Đorđa u postupku je osnivanja jednog savjetodavnog centra koji bi okupio što veći broj psihologa, psihijatara, defektologa, sveštenika koji bi pomogli u ublažavanju i rješavanju ovakvih problema. Naveo je primjer takvog savjetodavnog centra koji je devedesetih godina otvoren u Beogradu i koji je od tada ima više od osamdeset hiljada posjeta, što bi značilo tri do četiri hiljade posjeta godišnje.
Prisjetio se i jednog zanimljivog murala na zgradi starog Univerziteta u Atini, koji govori o saradnji teologije i medicine. Naime, na muralu su oslikane nauke u vidu djevojaka koje šetaju, i teologija i medicina hodaju ruku pod ruku, što je i za njega predstavljalo motiv da udruže snage.
Gospodin Damjan Pejanović podijelio je svoje iskustvo oporavka u Zemlji živih, zajednici u okviru Srpke Pravoslavne Crkve. Kazao je da zavisnici prestaju da budu sposobni da pomognu sebi.
On je završio program u trajanju od 30 mjeseci. „Trideset mjeseci u početku zvuči nerealno i nemoguće, to izopštavanje iz života, ali meni koji sam bio potpuno promašen i u nekom stanju bespomoćnosti dalo je priliku da posvjedočim, baš večerašnjim pojavljivanjem, da droga nema poslednju riječ i da je moguće oporaviti se, ponovo imati porodicu, prijatelje, imati karijeru za neki svoj trud.“
Kazao je da je susret sa porodicom moguć tek posle šest mjeseci, kada porodica ponovo može da se uvjeri da postoji rešenje. Posle godinu dana, štićenik odlazi na prvu provjeru, kada 21 dan provodi kući sa svojom porodicom. U toku programa postoje tri ovakve provjere.
Štićenici tamo imaju priliku da „naoštre savjest“ koja se višegodišnjim lošim životom otupila, i da ljepše vide stvari. Nakon boravka u Zemlji živih, štićenici ne samo što izađu zdravi, već i pronađu utemeljenje u Crkvi.
Po njemu, bitno je da se iz suštine svog bića prepustite nečemu što da sada niste probali, što je suprotno dotadašnjem egocentrizmu i samodovoljnosti. U zajednici nema mjesta za samovolju i gordost. „Pravoslavna Crkva svakog od nas ponudula je da u svoje biće učitamo neke nove kontekste, a to je: dati se za bližnjeg, prihvatiti muku, nositi svoj krst, a ne izbjeći ga, pošto je narkomanija jedan vid anesteziranja stresne situacije.“
„ U Crkvi i u zajednici ja sam naučio da Krst treba da se ponese i da je to junački i da je trpljenje ustvari vrlina, što je za mene bilo paradoksalno“, naglasio je Damjan.
U zajednici rade sveštenici, vaspitači, psihoterapeuti. Kada procijene da je štićenik spreman da izađe, potrude se da čovjek dobije posao i da ako je potrebno, ode u novu sredinu, pošto povratak u staru može da bude okidač za recidiv.
Otac Gojko zahvalio je učesnicima i prisutnima, i najavio nastavak dijaloških tribina, uz poziv svim zainteresovanim da upute svoje sugestije.
Lazar Šćekić
Izvor: Mitropolija
