Piše: Atanas Stupar
Roman Mišela Uelbeka* „Poništeno“ u početku se čita s blagom znatiželjom koja proizilazi iz ravnodušnosti prema sudbinama drugih i neizvjesnostima koje čekaju aktere najavljenih događaja. Iako obiman (600 strana plus Slovo zahvalnosti) roman je vješto organizovan u sedam djelova označenih brojevima u pisanoj formi. Djelovi imaju po oko desetak poglavlja u prosjeku dugih 7-8 strana. Poglavlja funkcionišu kao brze prečice putem kojih se sustiže i objedinjuje glavni tok višeslojne radnje. Ta poglavlja su zaokružena. Mogu se čitati i kao kratke priče. Skicu romana predstavljam kao ohrabrenje čitaocu da ne posustane već se strpljivo i do kraja prošeta kroz šestotinastranični roman “Poništeno”. Neće zažaliti.
U autentičnoj atmosferi francuskih gradova, varošica, sela Mišel Uelbek živopisno oslikava paradigme našeg vremena. Ne gnjavi previše politikom iako se u pozadini priče ona jasno ocrtava. Ukoliko kadkad na tom planu i pretjera Uelbek umornog čitaoca brzo vraća u život svježinom prirode i pejzaža koje opisuje u nivou velikih romantičara i naturalista Francuske književnosti. Uelbek će na jednom mjestu reći da Mopasan ništa nije izmišljao jer je Normandijske pejzaže poznavao bolje nego iko. Osobenost Uelbekovog opisivanja pejzaža usklađena je sa brzinom života urbane Francuske.
U romanu “Poništeno” politika i stvarnost se ležerno prepliću poput dvokanalnih zavjesa na prozorima Uelbekovog stana iznad Pariškog parka Bersi, omiljenog mu mjesta. Zavjese su nekad raskriljene, nekad sastavljene, a nekad preklopljene da bi od dnevne svjetlosti sačuvale autorove krhke, simbolične snove. Na javi Uelbek će šetnjama kroz park Bersi stizati do likova svog romana a najčešće do iskrenog prijatelja Bruna Žiža ministra ekonomije i finansija Francuske.
Roman “Poništeno” prati predsjedničku kampanju u kojoj Bruno igra ključnu ulogu. Kampanja je smještena u 2027. godinu. Kroz nju Uelbek otkriva i opisuje mnogo dragocjenije i dublje događaje od onih koji se odigravaju u politici. Dok periferija punom snagom pulsira centar solira razmišljajući u mjestu.
Probijajući se iz široke pozadine Uelbek sa izuzetnom humanošću opisuje ljudsko starenje i kao životni bilans i kao poslednji dar životu kojem se primiče kraj. Lik Uelbekovog oca, prirodom posla posvećenog bezbjednosti Francuske države, poslije moždanog udara u život vraćaju stranice Balzakovih djela i talasanje lišća koje posmatra sa svoje terase smješten u invalidskoj fotelji napravljenoj po mjeri njegovog tijela. Sličnu, relaksirajuću ulogu dobijaju opisi raznolikih profesija i svakodnevnih sitnica koje pospješuju kako raspade brakova tako i njihova krpljenja. U krajnjem svi ti događaji poslužiće čišćenju paučinom prekrivenih porodičnih veza.
Kao što do u detalje razgrađuje strukture globalne politike, trgovine, tržišta, međunarodnog terorizma Uelbek istom minucioznošću opisuje bolesti, napredak medicine i ljudske dileme o životu i smrti. Bliskost smrti oživljava seksualne strasti i slobode čijim erotskim kadakad i pornografskim opisivanjima Uelbek nije odolio ni u ovom djelu.
Uelbekovi likovi uspostavljaju komunikaciju sa svijetom
oko sebe kako autor navodi…“jezikom koji je bliže muzici nego artikulisanom govoru“. Uelbek izvodi zaključak „čitav život je manje ili više kraj života“…
Pišući o propasti zapadnih vrijednosti Uelbek ne šalje direktnu poruku čitaocu već ga u melanholičnom tonu obavještava o problemima sveprisutne otuđenosti kojoj je teško sagledati i uzroke i posledice. Sve se stapa u neku vrstu borbe za prihvatanje ništavila i otpora ništavilu tokom tihog raspleta životnih nadanja, težnji, nagona i unutrašnje snage da se život dostojanstveno privede kraju.
Velike književnosti se dotiču politika i sudbina malih naroda bez obzira što za njih nijesu napisane. Gorčine prepoznavanja koje slijede iz Uelbekovog djela otkrivaju nam i našu političku stvarnost. Normalno je da mi kao malo društvo nemamo na književnom polju kreativnih stvaralaca takvog ranga kadrih da nam jednostavno i pitko približe što se društvu i pojedincu uistinu dešava.
Nevjerovatno je ali istinito da je Crna Gora 2016. godine imala situaciju identičnu onoj u koju Uelbek smješta Francusku 2027. godine. I kod nas se kao i kod Uelbeka vodila politička kampanja za marionetskog predsjednika države (Filip Vujanović) u korist moćnog premijera (Milo Đukanović) . Baš kao i kod Uelbeka u pozadini su se događale stvari od kojih su stradali nedužni ljudi. Kod Uelbeka stvarni a ne izmišljeni terorizam pomaže vladajućoj stranci da zadrži mjesto premijera i predsjednika države.
Naši politički ishodi nijesu dobili nikakve reflekse u književnom stvaralaštvu. Štaviše aktuelna književnost bježala je od stvarnosti. Pragmatičnije joj je bilo da iz literarnih ćumeza i ćorsokaka ispaljuje ideološke petarde popraćene trenutnim, gromoglasnim praskom i dimom koji se brzo razilazi.
Zamislite što bi se sve moglo napisati o toj i ostalim političkim kampanjama u Crnoj Gori. Čitali bi o njenim žrtvama, o novinarskim zluradostima i podmetačinama, lažnim personama i falsifikovanim dokumentima, o ucjenama, o kriminalno-političkim simbiozama, porodičnim raskolima, društvenim podijeljenostima i isključivostima koje se ne završavaju ni kada se objave konačni rezultati izbora.
Kada već kritikujem stanje u društvu dužan sam da ne zaobiđem ni samog sebe. Iako skromnih stvaralačkih mogućnosti nikada nijesam žmurio na teme slične Uelbekovim. Uz izvinjenje na ovom neumjesnom i pretencioznom upoređenju reći ću da sam se usudio i književno pristupio našoj političkoj stvarnosti u realnom vremenu.
U noveli “Kandidat za pokojnika” (35 strana) iz zbirke “Prasak u zelenilu” opisao sam dešavanja u Crnoj Gori tokom političke kampanje poznate pod imenom “Državni udar”. Junak priče je arhitekta koji jedva sastavlja kraj s krajem da bi bio uhapšen u policijskoj akciji protiv navodnih terorista koji su pripremali navodni državni udar. Novela, bar tako mislim, daleko je od bilo kakvog političkog pamfleta.
Prateći suđenje nastojao sam da se kroz pisanje suočim sa duhom aktuelnog vremena i sudbinom običnog čovjeka koji preživljava iskušavajući kulturu, samosvojnost, slobodoumnost, osviješćenost sredine u kojoj živi.
U svojstvu savremenika afere državni udar čiji su detalji kako meni tako i najširoj javnosti bili dostupni isključivo preko TV prenosa suđenja, privođenja iskrenih i lažnih svjedoka, čitanja iskaza policajaca, slušanja prisluškivanih razgovora, angažovanja vještaka i raznih multimedijskih posrednika odlučio sam se da dam sopstveni odgovor.
Koliko li smo se samo puta u aferi državni udar gorko nasmijali podmetnutim svjedocima i “dokazima”, ražalostili se nad sudbinama sirotih, slučajnih dolaznika zanatlija i entuzijasta u rano jutro na željezničku stanicu, zgrozili nad izvještajima vještaka koji je tvrdio da baterija mobilnog telefona godinama može ostati napunjena na ciglo 99 % (onaj jedan procenat je ostavio da mu se nađe za profesionalni obraz).
Dakle prateći javno suđenje osjetio sam se pozvanim da napišem nešto o društvu koje ga je priredilo, atmosferi koja mu je pogodovala i osobi koja je podnijela zatvorsku kaznu. Književni iskaz mi se nametnuo kao jedina mogućnost. Uradio sam ga u sopstveno ime po nalogu zdravog razuma.
Sudije koje su sudile „Državni udar“ i dalje sude. Gledaoci koji su pratili slučaj „Državni udar“ ne izvlače suštinske pouke već ostaju na svojim navijačkim pozicijama nestrpljivo očekujući nastavak u drukčijim okolnostima i sa promijenjenim ulogama.
Danas se uz oslobađajuće sudske presude, uz saosjećanja s patnjama i progonima okrivljenih a ponajviše Branke Milić, uz trezveni i nepristrasni pogled na političke manipulacije tokom prelomnog izbornog dana na što još možemo podsjetiti ?
Sjećamo se bajke o Gospi od jezera poznatoj iz legendi o moćnom oružju, maču u kamenu kralja Artura koji prethodi svrgavanju neprikosnovenog kralja Utera Pendragona koji je vladao 15 godina, upola manje od CG kralja. Crnogorska Gospa od jezera po sudskim spisima s opasnim oružjem uranja u nepoznato jezero na granici dvije države produžavajući vladavinu CG kralja za još 7 godina.
Pamtimo i vrišteću propagandu ondašnje vladajuće elite koja je po svaku cijenu tražila glave opozicionih lidera na pladnju verifikovanom sudskom presudom za terorizam i veleizdaju.
I pored toga što se sudski proces pretvorio u veliku farsu javnost je ostala suskraćena dubljeg uvida u suštinu afere “Državni udar” započete na dan parlamentarnih izbora, 16. oktobra 2016. godine.
Iz tih razloga sam i napisao novelu “Kandidat za pokojnika” koja je sadržajem, stilom, metaforom, nadam se, uveliko udaljena od površnosti i floskula ondašnje politike i njenog jezika.
Poenta je da i deset godina poslije prelomnog izbornog dana naše društvo nastavlja da vrijeme u kome živi ili projektuje u daleku prošlost ili ga iz te prošlosti priziva kako bi mu potvrdilo politička opredeljenja i intimna osjećanja. Konstantno okrećemo leđa sopstvenom vremenu i individui koja u takvom vremenu više trpi život nego što ga slobodno živi. Tužno je što pijesak iz naše društvene klepsidre otiče mimo pogleda savremenika i umjetničkih inspiracija.
Iako smo poslednjih nekoliko decenija proveli živote uz osokoljena djelovanja teških negativaca, uz zavidan broj afera, skandala, nerazjašnjenih ubistava, basnoslovnih bogaćenja političara niko se nije odvažio da napiše ni najobičniji triler o politici i kriminalu, o poniženom i zastrašenom narodu kao tragičnom depozitu države koja je mnogo puta dokazala da to nije.
Ostali smo nijemi svjedoci uhodanih pljački društvenih resursa uz otvorene prijetnje da vladajući neće nikome prepustiti svoju zlatnu koku to jest državu makar se za nju i iz šume borili. I niko ni slovce o tome da napiše. S razlogom ne pridajem važnost kratkoživućim, patetičnim partijskim saopštenjima i po raznim novinama i portalima razasutim kolumnicama.
Iz potištenosti postavljam pitanje da li smo kao narod sposobni da ostavimo kulturno-civilzacijski trag o sebi i svom vremenu ili nam je zahvaljujući mentalitetu sve Poništeno?
Jednom prilikom Viktor Igo, veliki Francuski i svjetski pisac i pjesnik rekao je:
„Kada bi Francuska nestala, mogla bi se rekonstruisati iz Balzakove Ljudske komedije.“
Mi sebi samima ne možemo rekonstruisati ni ono što je juče bilo. Nestala su nam čak i dokumenta kojima je zakonom bilo propisano arhivsko čuvanje za neke odgovornije i vrednije generacije koje će doći poslije nas i naslijediti tvorevinu koju im u jadnom stanju ostavljamo.
Naša komedija nije ni ljudska, ni birokratska, ni ideološka. Naša komedija se rađa iz nasilništva i arogancije moćnika koji opstaju zahvaljujući zlobama i trvenjima posijanim u izmanipulisanom i dezorijentisanom narodu.
Međutim i takva kakva je komedija, bolje reći tragikomedija, originalno je naša i izuzetno zahvalna za književno opisivanje. Šteta što je olako predajemo zaboravu. Žalosno je što izostaju stvaraoci koji bi je približili sadašnjim i budućim čitaocima.
Podgorica 26. 02 2026.
*
Mišel Uelbek je bez sumnje jedan od najvećih živih pisaca savremenog svijeta.
Ovaj tekst je osvrt na njegov poslednji roman “Poništeno” koji je iz štampe izašao 2022. godine. “Poništeno” se između ostalog bavi predsjedničkom kampanjom u Francuskoj 2027. godine i koristima koje je vladajućoj stranci na dan izbora donio neidentifikovani terorizam. No to nije osnovno težište ni romana ni mog teksta o romanu.
S druge strane ovaj prikaz se po principu puke analogije savim uzgredno dotakao i institucionalno projektovanog Državnog udara na izborni dan 16. oktobra 2016. godine i koristima koje je nepostojeći terorizam donio crnogorskim vlastodršcima.
Opaske o francuskom književnom slučaju i našem uživo prenošenom slučaju prevashodno su upućene inertnoj, indolentnoj, neangažovanoj književnoj sceni koja ne živi u svom vremenu već parazitira u nekom izmaštanom vremenu bez ideje da svoje stvaralačke potrebe zadovolji opisom onoga čemu su bili neposredni svjedoci.
